Citav moj angazman dok sam se nalazio na tim najvisim drzavnim funkcijama bio je prije svega okrenut ka tome da sacuvamo prvo onu veliku Jugoslaviju

Piše: Beba Marusic/RSE

RSE: Krajem 2001. godine hasko tuzilastvo je objavilo da su uz vec optuzenog Milana Martica i ubijenih Zeljka Raznatovica i Radovana Stojicica, po istragom i svi ostali ucesnici, kako je navedeno u zvanicnom saopstenju, zajednickog kriminalnog poduhvata. Uz Boru Jovica, Veljka Kadijevica, Vojislava Seselja, Momira Bulatovica i druge, je i Vase ima, gospodine Kosticu. Da li su Vas haski istrazitelji kontaktirali.

KOSTIC: Prije otprilike tri godine je bio jedan pokusaj koji ja nisam, moram reci, cak ozbiljno ni shvatio. Neka grupa od cetiri neidentifikovane osobe, s kolima strane registracije, pojavila se u mojim rodnim Rvasima, u vrijeme kada nisam bio tamo i kada niko od mojih iz porodice nije bio tamo. Ostavili su vizitkartu nekog gospodina Cencica sa na poledjini napisanom porukom da mu se javim, kao coveku koji je u Tribunalu zaduzen za svjedoke. Smatrao sam da to nije put kojim bi hasko tuzilastvo kontaktiralo sa ljudima ciju saradnju trazi, reagovao sam javno preko novina i medija i kazao da se svjedoci za Haski tribunal ne traze na takav nacin, da su Crna Gora i Savezna Republika Jugoslavija normalne pravne drzave i da postoje drzavni organi preko kojih se treba traziti takav kontakt i ostvarivati komunikacija.

RSE: Da li biste otisli u Hag kao svjedok Slobodana Milosevica i da li Vas je on mozda kontaktirao, ili biste ipak otisli kao svjedok optuzbe?

KOSTIC: Ja ne znam, mogu samo da pretpostavim, otkud se i moje ime naslo na toj prosirenoj optuznici. I da vas malo korigujem, u predstavljanju ste sve kazali u redu i kako treba, izuzev onoga sto ste rekli da sam bio vrhovni komadant Jugoslovenske narodne armije u to vrijeme. Ja sam tad bio clan Predsjednistva SFRJ i potpredsjednik Predsjednistva SFRJ, a Predsjednistvo je samo kao kolektivni organ bilo vrhovni komadant JNA. Prema tome, ni moja odluka, ni odluka bilo kojeg drugog clana Predsjednistva, pa cak ni predsjednika Mesica koji je tada bio predsjednik Predsjednistva, nije bila validna, niti se mogla provoditi, ukoliko nije bila rezultat kolektivne odluke Predsjednistva kao kolektivnog organa. Koji su razlozi da sam se ja nasao na toj optuznici, to bi najvjerovatnije najbolje mogli objasniti oni koji su tu optuznicu formulisali. Moja je pretpostavka da je razloga za to vise. Jedan je sto se tome prislo selektivno, a ne s jednim objektivnim pokusajem da se istrazi odgovornost svih potencijalnih ucesnika. Ako se htjelo imati objektivan pristup tome i provesti istraga o svim potencijalnim ucesnicima tok, kako su oni u optuznici rekli, kriminalnog poduhvata, onda bi se na toj optuznici moralo naci svih osam clanova Predsjednistva SFRJ kao kolektivnog sefa drzave i kolektivne vrhovne komande. Moralo bi se tu naci svih sest predsjednika svih sest republika i predsjednika vlada tih republika i predsjednika skupstina tih republika, jer svi su oni aktivno ucestvovali, u to vrijeme dok sam ja bio u Beogradu cak i mnogo vise nego ja kao potpredsjednik Predsjednistva SFRJ. Tim prije sto je i medjunarodna zajednica, kao sto je poznato, zaobisla Predsjednistvo SFRJ. Gospodin lord Karington je pokusao da nas ne pozove na hasku konferenciju kao Predsjednistvo. Prema tome, ako bi se objektivno htjelo ulaziti u istragu, normalno bi bilo da smo se svi nasli tamo, pa da se onda kao rezultat istrage eventualno pomenu potencijalni krivci.

RSE: Zar ne mislite da je Vase ime bilo u ovoj grupi koju sam pomenula bas zbog toga sto ste Vi u jednom momentu tada de fakto bili sef Jugoslovenske narodne armije?

KOSTIC: Nijednog trenutka nisam bio u toj poziciji. Samo sam bio clan Predsjednistva i clan te vrhovne kolektivne komande. Pa cak i kad smo presli na odlucivanje u uslovima neposredne ratne opasnosti, to je 1. oktobar 1991. godine, mi ni tada nismo uskratili pravo i mogucnost nijednom clanu Predsjednistva da ucestvuje u radu, samo smo tom odlukom njih onemogucili da blokiraju rad Predsjednistva kao kolektivne vrhovne komande, a njihov je cilj bio, i gospodina Mesica i gospodina Kucana prije svega, da blokadom rada Predsjednistva blokiraju Predsjednistvo kao kolektivnog vrhovnog komadanta Jugoslovenske narodne armije i da na taj nacin armija ostane bez civilne kontrole i civilnog vrhovnog komadanta i da to onda ubrza i raspad Jugoslovenske narodne armije kao glavne snage koja je njima prijetila kao opasnost koja bi mogla sprijeciti raspad Jugoslavije, odnosno razbijanje Jugoslavije i secesiju njihovih republika.

RSE: Kazali ste u nekoliko navrata da kada je Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija u pitanju, nije bio raspad nego razbijanje zemlje. Mozete li mi ukratko obrazloziti takvu definiciju dogadjaja?

KOSTIC: Kad se govori o raspadu, onda u nasem, srpskom rjecniku raspad podrazumijeva nekakvo prirodno nestajanje, truljenje, poslije raspada ne ostaje prakticno nista. A kad se govori o razbijanju, onda taj termin u nasem, srpskom jeziku podrazumijeva primjenu neke sile, dakle uticaj nekog sa strane koji nesto razbija. Poslije tog razbijanja ostaje parcad, ostaju komadi. Vise je nego jasno da su tu bili veoma naglaseni i veoma izrazeni uticaji i unutrasnji i spoljni i da se radi o razbijanju zemlje, a ne o njenom raspadanju.

RSE: Vi ste vjerovali u kontinuitet Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije? Dogadjaji, cini se, idu u drugom smjeru. Mi danas imamo zajednicu Srbija i Crna Gora, a odnosi su u znaku rasprava o pitanju vremena za raspisivanje referenduma o statusu Crne Gore. Sto danas mislite o tome?

KOSTIC: Citav moj angazman dok sam se nalazio na tim najvisim drzavnim funkcijama bio je prije svega okrenut ka tome da sacuvamo prvo onu veliku Jugoslaviju, za koju i danas mislim da bi bila najbolje rjesenje i najbolji okvir za sve republike i za sve narode, to mislim cak i danas. A kad smo vidjeli da se to ne moze ostvariti, da je to nerealno, onda sam pokusao uciniti sve i sve moje snage su bile okrenute ka tome da od Jugoslavije sacuvam onoliko koliko se moze sacuvati. Ja sam o svim tim stvarima i pisao u mojoj knjizi 1993. i 1994. godine. Tada sam kazao da je moja najveca zabluda iz toga perioda bila sto sam takoreci do zadnjeg trenutka racunao da u toj skracenoj Jugoslaviji mogu da ostanu Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Crna Gora. Naime, vjerovao sam tada da ce mirovne snage, ukoliko dodju na krizna podrucja, zastiti srpski narod u srpskim krajinama u Hrvatskoj. Rata tada jos nije bilo na podrucju Bosne. Racunao sam da bi kroz jedan takav aranzman uspjeli sacuvati jedan dio od te Jugoslavije i racunao sam istovremeno da se Muslimani u Bosni nece okrenuti protiv Srba u Bosni, iz prostog razloga sto sam smatrao da poslije Srba, koji su kao nacionalna zajednica bili najvise rastureni na prostoru prethodne Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, Muslimani su po brojnosti druga grupacija koja je bila najvise rasturena u vise republika i u pokrajinama. I zato sam smatrao da je najveci interes, poslije Srba, upravo Muslimana da ostanu u zajednickoj drzavi. Danas mislim na isti nacin kao sto sam i tada razmisljao i zbog razmimoilazenja sa rukovodstvom iz moje republike oko tog pitanja drzavnopravnog statusa 1992. godine, konacno sam se i povukao iz politike, a 1992. godine kandidaturu za predsjednika Crne Gore sam prihvatio prije svega radi toga da gradjane Crne Gore upozorim da ondasnje rukovodstvo Demokratske partije socijalista vodi tiho i ispod zita Crnu Goru u otvoreni separatizam. Bilo bi mi milo da su se ta moja predvidjanja pokazala kao pogresna, ali na zalost razvoj dogadjaja u ovih posljednjih deset godina je te moje tvrdnje i ta moja upozorenja potvrdio.

RSE: Da napravimo jednu paralelu – mlado crnogorsko rukovodstvo s kojim ste bili bliski nakon takozvane antibirokratske revolucije je i crnogorsko rukovodstvo danas.

KOSTIC: Ne moze se govoriti o nekakvoj bliskosti. Ja sam tadasnje mlado crnogorsko rukovodstvo zaista dozivio kao jednu ekipu mladih ljudi koji ce svojim angazmanom i preuzimanjem tih najodgovornijih funkcija napraviti jedan krupan demokratski iskorak naprijed. Jer ja sam bio clan Saveza komunista Jugoslavije od svojih sedamnaest i po godina do zadnjeg trenutka. Dok je ta partija postajala, bio sam njen clan, iako sam vise puta imao razloga da napustim tu organizaciju, ali stalno sam smatrao da se trebam unutar partije boriti za neke svoje principe, gledanja, ideje i tako dalje. Prema tome, ja sam tu vrlo brzo dozivio jedno krupno razocarenje. Vidio sam da takvog krupnog demokratskog iskoraka u tom mladom rukovodstvu nema. Drugo, sto se paralele tice, mislim da nema mnogo razlike, to je isti sastav koji je bio i tada, prije trinaest godina, kada sam ja bio na tim najodgovornijim drzavnim funkcijama.

RSE: Samo bez Momira Bulatovica.

KOSTIC: Momir Bulatovic se 1997. godine odvojio od njih, ali ne treba zaboraviti da je za tih desetak godina gospodin Momir Bulatovic bio punih sedam godina i sef crnogorske drzave i sef partije, prema tome snosi suodgovornost za ovo sto se desilo. A gospodin Djukanovic, gospodin Svetozar Marovic i ostala ekipa koja je bila i tada u tom sastavu, a koja je i danas, oni su u toj partiji, zapravo prije nego sto su i promijenili svoj program partije, danasnje Demokratske partije socijalista, vec negdje oko 2000. godine otvoreno stali na te pozicije separatizma i odvajanja, a tek poslije toga su odrzali kongres partije i tu odrednicu o zajednickoj drzavi izbacili iz programa, iako je nama ta odrednica za ocuvanje zajednicke drzave dugo vremena, dok sam i ja bio u toj partiji, dok me nisu iskljucili 1992. godine, bila prakticno jedan od ugaonih kamena.

RSE: Da razjasnimo, pogotovo za one mladje slusaoce, Vas su dakle iskljucili iz partije.

KOSTIC: Mene su iskljucili krajem 1992. godine, kada sam se mimo odluka rukovodstva Demokratske partije socijalista, koja je tada bila jedinstvena, prihvatio predsjednicke kandidature na prijedlog dvije mjesne zajednice, na prijedlog grupe gradjana, dakle kao nezavisni kandidat.

RSE: Maloprije se nismo bas dobro slozili oko Vaseg ucesca u komandi nad vojskom. Imali ste dakle odredjena iskustva u vrijeme kada je, kako vi kazete razbijana drzava, ja kazem kada se raspala, kako Vi danas gledate na desavanja u i oko Vojske Srbije i Crne Gore?

KOSTIC: Sto se tice komande i svega toga, mene su dosta puta u ove tri godine pitali ko je dao naredbu vojsci da jedinice idu na Vukovar, ko je naredio napade na Dubrovnik i tako dalje. Ono sto je bitno i sto treba razumjeti i shvatiti, to je da u tom sistemu komandovanja, u sistemu donosenja odluka postoji podjela nadleznosti. Predsjednistvo kao kolektivna vrhovna komanda i kolektivni vrhovni komadant armije, imalo je svoje nadleznosti u smislu donosenja odluka o podizanju borbene gotovosti vojske, o mobilizaciji, o proglasenju ratnog stanja i tako dalje. Generalstab JNA, kao stab vrhovne komande u ratnim uslovima ili u uslovima ratne opasnosti, dakle kao strucni organ i strucno tijelo je taj koji donosi odluke o rasporedu jedinica, o upucivanju jedinica i tako dalje. Ne vidim gresku Generalstaba u tome sto je recimo donio odluku o upucivanju jedinica u dubrovacku hercegovacku regiju, iz prostog razloga sto i danas mislim – jos vise nego onda sam vjeren u to – da je takvim angazmanom Jugoslovenske narodne armije sprijecen pokusaj gospodina Tudjmana da ratni pozar sa podrucja Hrvatske prenese i na Crnu Goru, kao sto ga je kasnije, iako ne mnogo kasnije, poslije dubrovacke operacije, prenio na Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Nakon nestanka zemlje, na cijem ste celu bili, javio se snazan trend memoarskih zapisa – Stjepana Mesica, Bore Jovica, Veljka Kadijevica, pokojnog Ivana Stambolica, Vi ste takodjer, kako ste i sami kazali, nesto kasnije objavili zapise iz tih vremena. Da li su, po Vama, te dnevnicke zabiljeske post festum na neki nacin pranje ruku od dogadjaja u kojima je i sam autor bio ucesnik?

KOSTIC: Ja ne bih preuzeo na sebe ulogu da sada dajem ocjene svih tih memoarskih zapisa svih tih pojedinaca koje ste vi pomenuli. Ja mogu samo da kazem koji su motivi koji su mene motivisali da prakticno neposredno poslije povlacenja iz politike, dakle vec 1993-94. godine neke stvari zapisem. Mislim da sam naslov te moje knjige –„1991 godina, da se ne zaboravi”, kazuje koji su motivi. Dakle, to sto se desavalo 1991. godine po mojoj procjeni predstavlja jedan najdramaticniji period svih jugoslovenskih naroda na ovim prostorima od Drugog svjetskog rata pa naovamo. I posto sam se nasao u zizi tih zbivanja, bio neposredni ucesnik ili pratio sa strane, i to iz blizine, sve to sto se zbiva, smatrao sam da je najbolje, dakle ne radi dnevno-politicke upotrebe, niti zloupotrebe, vec da kao ucesnik tih zbivanja, na tako odgovornim mjestima na kojima sam bio, treba da svjeze zapisem svoje vidjenje tih dogadjaja, iako ne iskljucujem mogucnost da sam u ponecemu bio subjektivan, zeleci da opravdam ideju za koju sam se zalagao i za koju sam se borio i za koju bih bio spreman i danas da se borim.

RSE: Rijetko ste u medijima. Je li po srijedi neko negativno iskustvo?

KOSTIC: Prvo sam htio da vidim jesu li moja gledanja na ponasanje crnogorskog rukovodstva sa kojim sam se razisao na pitanju drzavnopravnog statusa pogresna ili nisu. Vrijeme mi je pokazalo da sam bio u pravu, na zalost. A onda 1997. godine, na celu tih snaga u Crnoj Gori se nasao i gospodin Momir Bulatovic. Svaki moj javni nastup tada i u to vrijeme ne bi mogao mimoici ni moj kriticki osvrt na djelovanje gospodina Momira Bulatovica koji je sedam godina bio sef drzave i vladajuce partije. Prema tome, smatrao sam da je pametnije ne pojavljivati se u javnosti nego pojaviti se u javnosti, a onda kriticki govoriti i o gospodinu Bulatovicu, jer bi to znacilo razbijanje fronta tih snaga koje se bore za ocuvanje zajednicke drzave. Naravno, kasnije sam se javljao nekoliko puta u predizbornim utakmicama.

U vezi s onim prvim pitanjem koje ste postavili, mislim da jedan od razloga za to sto sam se nasao na optuznici moze biti i zalaganje aktuelne crnogorske vlasti da me moralno diskredituju u ocima gradjana, jer sam ja, povlaceci se iz politike 1993. godine, kazao da to moje povlacenje iz politickog zivota ne znaci i odustajanje od borbe za ocuvanje Jugoslavije.

RSE: Da li ste danas u bilo kakvim relacijama sa aktualnim politickim vrhom u Crnoj Gori?

KOSTIC: Ni u kakvim relacijama. Dakle ne samo sa aktuelnim vrhom, nego ni sa ljudima iz opozicije. Potpuno sam se povukao iz politickog zivota, iskoristio sam ovo vrijeme i pored rada na Univerzitetu napisao jos jednu knjigu, rukopis s naslovom „Zapisi iz zivota”, gdje sam, pored ostalog, za svoju dusu malo pisao i o porodici i o svom predjenom zivotnom putu, ali sam dao jedan dosta detaljan osvrt i na sva ova zbivanja ciji sam savremenik i koja posmatram sa strane kao gradjanin. Dakle, jedan kriticki osvrt i gledanje na to, ukljucujuci cak i jedan kriticki osvrt na dio knjige gospodina Momira Bulatovica koja se pojavila upravo sada kada sam taj rukopis zavrsavao.

RSE: Sto biste ubrojili u svoje zivotne poraz, a to u uspjeh?

KOSTIC: Da pocnem s porazom. Rano sam ostao bez oca, strijeljali su ga italijanski fasisti 1942. godine, ovdje blizu Titograda odnosno Podgorice, tako da oca nisam ni zapamtio. Citavo djetinjstvo sam proveo po djecjim domovima. Tako da sam se od malih nogu naucio da ne dijelim ljude ni po naciji, ni po vjeri i tako dalje. Zivjeli smo i vaspitavali se u tim domovima na jedan nacin koji je kod mene budio, da kazem, jedno ocekivanje i zelju da taj sistem i taj socijalizam s ljudskim likom, kako smo ga mi tad zvali, razvijamo dalje. Pokazalo se da nismo nasli poluge, nismo nasli elemente koji bi obezbijedili da taj sistem ide naprijed i neuspjeh u tome vidim kao svoj nakrupniji poraz.

A sto se uspjeha tice, mislim da najveci uspjeh moj i moje supruge, koja je isto tako doktor nauka i bila je profesor univerziteta i sada akademik Crnogorske akademije nauka, najveci uspjeh su nam nasa djeca. Imamo dvije kcerke, obadvije su doktori nauka, jedna je doktor elektrotehnike, druga doktor pravnih nauka, obadvije govore po pet stranih jezika i mislim da je to zaista nas najveci uspjeh. A moj licni uspjeh i najkreativniji period mog rada bi bilo mojih deset godina provedenih u Kombinatu aluminijuma kao komercijalni generalni direktor.

Beba Marusic
Radio Slobodna Evropa