Kada bi pokojnik, koji je umro, recimo, tamo negdje devedesetih godina ili u prvoj polovini 2000. godine, ustao kojim slucajem iz groba i prosetao se Srbijom skoro da ne bi ni primijetio da je Milosevic srusen sa vlasti

Piše: Pero Simic

Kada bi pokojnik, koji je umro, recimo, tamo negdje devedesetih godina ili u prvoj polovini 2000. godine, ustao kojim slucajem iz groba i prosetao se Srbijom skoro da ne bi ni primijetio da je Milosevic srusen sa vlasti. Bar tako je u posljednje vrijeme u Srbiji.

Ako je pokojnik prije smrti bio demokrata, sigurno bi odmah pozelio da se vrati u grob. Prije toga bi, vjerovatno, svoje zive sunarodnike prekorio sto ne ruse Slobodana. Ova crnohumorna prica nije ispricana da vas zaplasi, vec da vas kiselo nasmije, odrazavajuci svu realnost posrnule i zaribale Srbije, koja nikako da krene naprijed.
To potvrdjuje valjda i izjava ministra inostranih poslova Vuka Draskovica, koji je prije neki dan, na sjednici Glavnog odbora svoje stranke, izjavio da se Srbija velikim koracima vraca u Milosevicevo doba.

Iako izrecena u dnevno-politicke svrhe sa ciljem da zaplasi i ucijeni koalicione partnere u vlasti, sa kojima je Vuk ipak izglasao budzet i “sacuvao” takvu vladu, sama izjava najzesceg srpskog opozicionara nije bila neiskrena.

No pravu sliku Srbije u ovom momentu bez sumnje alarmantno predocava nekadasnja desna ruka pokojnog Zorana DJindjica, sada samo koordinator Centra za modernu politiku u Beogradu Cedomir Jovanovic.

Ovaj bivsi potpredsjednik vlade i Demokratske stranke, cijih se usluga Tadic nije bas glatko rijesio, izgleda jedina je snaga u Srbiji koja sa mnogim prijateljima, istomisljenicima zastupa jasnu viziju moderne proevropske Srbije, bez ikakvih kalkulacija, kohabitacija i pardona prema bilo kome.

Osporavan i hvaljen, cesto diskreditovan od beogradske zute (ukakane) stampe i trn u oku procitanih kumova mafije, Jovanovic, inace i glavni projektant Milosevicevog spremanja u Hag, bez dlake na jeziku kaze da Srbiju sa Kostunicom danas dozivljava kao recikliranu Milosevicevu Srbiju iz devedesetih godina.

Heroj studentskih protesta iz devedesetih Ceda je i autor istini najpribliznije tvrdnje da je Kostunica zagovarajuci diskontinuitet sa DOS-ovom vladom u stvari uspostavio kontinuitet sa Milosevicevom vlascu. I u pravu je.

Zar nismo svjedoci da se Kostunica ponasa poput opunomocenog izaslanika Slobodana Milosevica po pitanju (ne)saradnje sa Haskim tribunalom. Cak i gore. Kostunica nece da hapsi, a Milosevic je uhapsio Erdemovica i poslao u Hag. Mogao se po tom pitanju makar ugledati na Ivu Sanadera.

Nije Voja nista veci Srbin nego sto je Sanader Hrvat, koji je opet izrucio veliki broj generala. Nista bolji nije ni kada je u pitanju Kosovo i Metohija, gdje se inacenjem sa medjunarodnom zajednicom u vezi izbora nije maklo sa mrtve tacke iz Milosevicevog vremena.
Zar on nije premijer u drzavi u kojoj u najbezbjednijem dijelu prestonice misteriozno zivot izgube dva mlada vojnika, u predgradju na smrt pretuku policajca, a umjesto gangsterskih filmova gradjani kao naturscici statiraju u stvarnim mafijaskim obracunima u po bijela dana i na najfrekventnijim mjestima.

Je li istina da Srbiju zbog broja prikrivenih optuzenika za ratne zlocine nazivaju evropski Paragvaj? Jeste li primijetili da kao i nekad ima i redova za benzin, da se ponekad pojavi i nestasica dizela, da su ozivjeli strajkovi i kontrasrajkovi (C market).

U Kostunicinoj drzavi u kojoj vlada novi “patriotski romantizam”, svijest gradjana vec podobro formira razmnozena zuta stampa, koja ponekad lici na mafijaske almanahe koji na naslovnim stranama, kao dogadjaj dana, donose informaciju da se udala Cecina sestra ili da brkatoj debeloj Seki Aleksic kasni ciklus.

O ministrima ludacima i cudacima u Vladi koji su eksperimentisali sa ucenicima, tukli novinare i samarali policajce da i ne govorim. U Srbiji su vec i zaboravili sta je to privatizacija, nadvila se inflacija, vojska i policija gube ugled iz dana u dan. Tamo izgleda uspijevaju samo obecanja i sto kaze Ceda: “Besplatno je vrijeme”, koje se trosi nemilice.

Za Kostunicinog mandata Srbija je za heroja umjesto neponovljivog Zorana DJindjica dobila Milorada Ulemeka Legiju. Zar to ne govori o stanju stvari. Vojinu neodlucnost prema Hagu kao opasnost po Republiku Srpsku prepoznao je s pravom Milorad Dodik.

Tako smo poslije Milosevica mi u Republici Srpskoj dobili novog Milosevica koji takodje manipulise sa nama i nasom sudbinom. Okruzen “div junacima” Mladicem i Karadzicem u Srbiji, utonuo u slatko pravoslavlje, Voja i saradnici trace vrijeme i Srbiju. Umjesto trebamo i moramo, na Borisu Tadicu je da ga hitno razdrma, dok se i sam nije utopio u to sivilo ili novim izborima posalje u penziju.

Za spas Srbije, a i sebe.

Nezavisne Novine