Za Mesica bi bilo najproduktivnije da mu, dok traje predsjednicka kampanja, otkazu glasnice!

Piše: Davorka Blazevic

Za Mesica bi bilo najproduktivnije da mu, dok traje predsjednicka kampanja, otkazu glasnice! Ergo, da nam Predsjednik bude ziv i zdrav, da dugorocno bolest ne ostavi traga, ali da utrku za Pantovcak “visom silom”, ako vec ne takticki – odsuti! S obzirom na to da njegov poslovicni sarm ima na raspolaganju i druge “rekvizite” osim govornog aparata, kojim se ionako povremeno nekontrolirano koristi, steta bi bila minimalna, pogotovu kod dijela zenske populacije koju, navodno, osvaja svojim seretskim osmijehom i neposrednoscu vise nego osebujnoscu govora. Bila bi to nezapamcena kampanja u kojoj bi predsjednicki kandidat Mesic na sve upite novinara i gradjana odgovarao znakovitim osmjehivanjem: od blagog i toplog namijenjenog djeci, starim i nemocnima, sarmerskog sracunatog za “ljepsi spol”, do ironicnog i reskog hihotanja kojim bi mogao komentirati konkurenciju. Osim sto bi prisilnom tisinom smanjio mogucnost zabijanja golova u vlastitu mrezu, bas kada ih valja ubaciti sto vise u protivnicku, aktualni bi presidente mogao profitirati kod biraca i anticipiranjem njegove bolesti u “zao cas”. Naime, dobronamjerni bi gradjani vjerojatno glasom vise nagradili spremnost “hendikepiranog” kandidata da udje u neravnopravnu bitku. Netko je vec primijetio da najveca opasnost Stipi Mesicu prijeti od njega samoga. Pa ga, dakle, treba malo disciplinirati, u krajnjoj mjeri prigodno i posve usutkati. Jerbo, natjecanje za buduceg stanara na Pantovcaku sluzbeno nije ni pocelo, a Stipe se vec debelo zamjerio cak i nekima koji su ga bili voljni i nekriticki podupirati. Nas je predsjednik, u osvit trke za novi mandat, najprije, nimalo “muski”, osinuo Jadranku Kosor tvrdeci da je tek 1995., trazeci oca, nasla (Franju Tudjmana) stranku (HDZ). Potom je izjavio, prilikom susreta s crnogorskim ministrom Miodragom Vlahovicem, kako Hrvatska nikada nije ratovala s Crnom Gorom. Pace, ni sa Srbijom, sve do ovog zadnjeg rata sto ga je izazvao Milosevic. A ako su Nijemci i Francuzi mogli nakon toliko ratova u svojoj povijesti otvoriti granice i suradjivati, stovise i prednjaciti u euroudruzivanju, sto ne bi mogli i mi s onima s kojima nismo ispisivali povijest ratovanja? Stjepan Mesic ima naprosto potrebu svakih par mjeseci provocirati hrvatsku javnost svojom verbalnom neobuzdanoscu, originalnim interpretacijama politickih dogadjaja i aktera. No, kad pusta vlastitog “duha iz boce” usred predsjednicke kampanje, onda mora racunati i na kolateralne ucinke svoje jezicavosti. Sto je domacin Mesic htio postici “udvarajuci” se preko svake mjere crnogorskom gostu? A svojedobno je javno trazio od Mila DJukanovica ispriku za crnogorsku agresiju na Dubrovnik. I dobio satisfakciju u vidu isprike (DJukanovic, Marovic) za ono sto je ucinjeno tijekom ratnih godina. Sada ih Mesic abolira, pa i kad to ne traze, revidirajuci recentnu povijest u ime i za racun buduceg prijateljstva. Eto je Vlahovic vec uzvratio dobrohotnome Mesicu kako je “Hrvatska jedan od najvecih prijatelja Crne Gore” koji ce znati Bruxellesu i Washingtonu “objasniti sve finese problema u Crnoj Gori”. Vjerojatno ta diplomatska konstrukcija implicira teznju za formalnom neovisnoscu nasih “komsija” u cemu ih, dakako, mi vrlo dobro razumijemo jer, Boze moj, sa Srbijom u zajednici ni mi nismo mogli zivjeti…

Podrazumijevaju li recene “finese” i interpretaciju crnogorskog sudionistva u ratu? Je li tu posrijedi samo logika neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj? Ili je Mesic posao od teze da je de facto agresor na Hrvatsku bila Jugoslavija, odnosno ono sto je od nje ostalo, i pripadajuca joj JNA? Crna Gora, uistinu, ni danas nije samostalna drzava, ali to nije nikakav argument za objasnjenje njezine uloge u ratu. Cak i kada bi se formalno-pravno prihvatila takva interpretacija, cinjenicom ostaje da je teritorij Crne Gore bio neprijateljski i s njega su razarani Dubrovnik, Konavle, Cilipi; tamo su bili zatoceni i muceni brojni Hrvati… Cemu, dakle, ova Mesiceva politicka akrobatika sluzi? Nemuste price iz Ureda Predsjednika o “izjavi izvucenoj iz konteksta” posve su deplasirane. Sve sto ovog trenutka sef drzave moze reci u svoju korist jest da je u pitanju politicka nespretnost i ispricati se hrvatskim gradjanima koji su se njegovom brzopletoscu nasli uvrijedjeni. Mesic, kojega vise od trecine gradjana (Vecernjakovo ispitivanje) percipira kao najpozitivnijeg politicara, vjerojatno racuna na kratko pamcenje biraca, ali s time mogu kalkulirati i drugi, pa dakle i oni koji danas i te kako paze sto govore, vjerujuci da se samo to honorira. Mesic je cesto imponirao iskrenoscu i jasnocom svojih stavova, osobito o delikatnim pitanjima podjele Bosne, ratnih zlocina, Haaga, tako atipicnom u politickih profesionalaca. Na tomu je zaradio golemu prednost koja se moze lako otopiti nepotrebnim “muljanjem” s nejasnim ciljem.

Slobodna Dalmacija