Ne zelim biti prihvacen

Objavljeno: 29.08.2004, 19:26h

Arsen Dedic, pjesnik i kantautor, o novom cd-u, knjigama, koncertima i drugim planovima nakon povratka s bolovanja

Arsen Dedic, pjesnik i kantautor, o novom cd-u, knjigama, koncertima i drugim planovima nakon povratka s bolovanja

Piše: Tatjana Gromaca

Arsen Dedic, glazbenik, kantautor, autor brojnih impresivnih partitura za kazalisne predstave (negdje oko stotinu i dvadeset), za vise od stotinu filmova i televizijskih serija, objavio je dvadesetak LP ploca i desetak CD-ova… Dedicevi stihovi i muzika obiljezili su vise generacija odraslih na tlu bivse Jugoslavije – gotovo je neizbjezno biti rodjen ovdje, imati nesto “njezniji” senzibilitet i ne pronaci tihog sugovornika u intimi vlastite sobe u pjesmama i muzici koju pise Arsen Dedic.

Arsen Dedic autor je sedamnaest zbirki poezije (prva knjiga, “Brod u boci”, objavljena 1971. godine, prodana je u sezdesetak tisuca primjeraka, posljednja, “Padova, uspomene s bolovanja”, objavljena je nedavno kod zagrebackog AGM-a). Dedic je za svoj rad visestruko nagradjivan, mnogim europskim i hrvatskim nagradama (Goranov vijenac, Vjesnikova nagrada Slavenski, nagrade Ivo Tijardovic, Premio Tenco, Jacques Brel, Premio Citta Recanti…). Nedavno se Arsen Dedic vratio iz Padove, gdje je uspjesno prebrodio zdravstvene tegobe s kojima se posljednjih godina borio. Njegov vrlo dobar povratak “u formu” potvrdio je i ovotjedni nastup na otoku Mali Brijuni, gdje je, u organizaciji Theatra Ulyses odrzao cjelovecernji nastup za brojne poklonike. Sklon autoironiji, uvijek u nepredvidivim, humornim digresijama, Arsen Dedic pocastio nas je svojim ugodnim drustvom jutro nakon svog, vrlo uspjesnog nastupa na Brijunima.

– Nedavno iskustvo bolesti zasigurno vam je donijelo brojne promjene. Ipak, dojmovi sa sinocnjeg koncerta potvrdjuju da ste, unatoc teskim iskustvima, uspjeli zadrzati svoje prepoznatljivo ironicno “oruzje”.

– Ima tu mnogo promjena, osim fizickih, puno se stvari promijeni, onih koje covjek uopce ne moze ocekivati. Recimo, promijenio mi se rukopis, drugacije pisem neka slova, pisem drugacije note… Cak i ono sto kazu “touch” – dodir mi se mijenja. Kao da, recimo, sada prvi puta rukom poimam neke oblike oko sebe – case, telefonsku slusalicu… To su cudne stvari… A ironija, time vise zabavljam – ironizirajuci se branim od drugih, a samoironijom se branim od sebe. Naravno da mi je vazno da se publika zabavi, ali to gotovo da mi je manje vazno. Ako ne postignem da to, kako nesto izvodim, ne animira mene, onda sve radim uzalud. Ja se vrlo precizno pripremim za koncert, ali sto ce se na koncertu desiti, to zapravo vrlo cesto ne znam. Poludio bih da moram raditi sve isto. Recimo, Aznavour sad radi tri mjeseca, devedeset koncerata jedan za drugim, i to znam, to se radi kao na vrpci. Svaki dan orkestar svira isto, dirigent daje iste znakove… Kada sam radio u Parizu u “Olympiji” osamnaest dana, bio sam u jednoj medjunarodnoj skupini – to je bio cisti automatizam. Svaku vecer morao sam doci u ponoc manje deset, nacrtali su mi krug iza pozornice na koji moram stati, i, kao na operaciji, jedna me ruka gurne u ledja, druga mi samo gurne mikrofon u ruku, reflektor me pogodi u lice, i ja krecem. Takav automatizam ne mogu podnijeti, zato rijetko koncertiram. I uvijek radim nesto cabaretski, izmedju cabareta i tradicionalne estrade.

Drukcija rjesenja

– Kao autor ste i dalje vrlo aktivni, nedavno je objavljena vasa nova zbirka poezije, spremate novi album… Jesu li te nove zivotne okolnosti za vas otvorile i u autorskom smislu neke nove putove?

– Da vam kazem – novi album ce biti u mojim okvirima nesto novo, inace, da se moze nesto novo u apsolutu napraviti, mislim da ne moze. Ja mislim da je u povijesti vec sve napisano, naslikano, skladano… I sve novo sto se zbiva je zapravo bijeg od postojeceg i povratak postojecem. Ne mozete nikada pobjeci od Bacha ili Mozarta, koji su postulati. Ili Mahlera, Beethovena, ili Chopina kao pijanista… Tu nema bijega. Svaka negacija tog glazbenog temelja je samo njegova potvrda. Ne moze se otici od Brela, od Aznavoura, od Cohena ili Dylana… Kada sam rekao da mi se promijenio rukopis, promijenio mi se i meloharmonijski rukopis, to cete vidjeti na ovoj ploci. Drukcije sam poceo harmonizirati, neka druga rjesenja sam poceo nalaziti. Ne kazem da je to bolje, drugacije je. Ta ce ploca biti na neki nacin udaljavanje od onoga sto me obiljezilo, sto me stavilo na “stup srama”, od pjesama poput “Moderato cantabile” ili “Kuca pored mora”, ali taj odmak je, cini mi se, samo korak blize sebi. Dakle, nova ploca mozda nece biti bolja, ali ce mi biti slicnija, vjerodostojnija, tako je osjecam.

– Spominjali ste da cete prirediti i nekoliko izlozbi svojih slika, mozda je manje poznato da se zapravo godinama bavite i slikarstvom.

– Nagovori su toliko intenzivni da ja masu puta, kao i u svemu, kao i u ovome gdje sam sinoc bio, na kraju pristanem. Ja sam kao laka zena – pristanem kod onoga koji je najuporniji, jer me toliko gnjavi da mi je na kraju jednostavnije leci. Tako cu izlagati u Zadru i u Galeriji Kaptol u Zagrebu, negdje na zimu. Imam sve spremno, samo nemam tu hrabrost, da mi se ne kaze da mi sad jos i to fali. Ali eto, kad je vec toliki pritisak sa strane, uza sve zrtve koje cu za to podnijeti, pristat cu. Ma, bas me briga! I ovo sve sto radim, ja vam to mogu reci, ja vam to sve radim “post festum”. Moji glavni interesi su uglavnom potroseni. Moj interes je na mojoj unucici, to je posljednje mjesto na koje se moze ugaziti, koje je slabo. Jer, ja jesam osjecajan, ali nisam osjetljiv.

Vaganje stvari

– Kada smo vec spominjali promjene koje je donijela bolest, vjerojatno su se dogodile i brojne ljudske promjene u vasoj okolini?

– U ovom poslu se covjek susrece sa nekim stvarima koje mu uvjetuju da zapravo zivi pod prisilom, i da zivot na posljetku pocinje sliciti na pristajanje. Mi stalno pristajemo na nesto, dovedeni do necega sto, najcesce, i nije nasa odluka. Nakon jednog ovakvog reza, kada sam se susreo sa najnotornijim hamletovskim “biti ili ne biti”, onda odjednom pocnes vagati stvari, koliko one zaista vrijede, i tudje i moje? Prvi sam puta, posto sam bio prisiljen dugo vremena biti sam, poceo sagledavati tko su bili ljudi oko mene, kakvi su bili ti odnosi, kakvi su bili moji ljubavni odnosi, sto je bilo to sto sam pisao… Pa sam prvi puta trazio po nekim svojim starim kasetama snimke neke svoje filmske, scenske muzike na koje sam zaboravio, koje nikad nisam niti poslusao, jer sam uvijek isao iz jednoga u drugo… Onda sve te knjige, puno se toga sakupilo, sada sam to prvi puta mogao malo bolje sagledati, u miru i bez prisile, da vidim elementarnu tezinu ljudi, i elementarnu tezinu svog skromnog djela. To mi je to vrijeme dalo, i to mi je dalo i te promjene.

– Jeste li spremni oprostiti licemjerje ljudi koji vam, pretpostavljam da ima i takvih, danas zdusno prilaze sireci ruke, a ne tako davno prije nisu bili odvise sretni sto vas vide?

– Pa, ja sam napisao u tamo jednoj pjesmi da sam “nazalost, prekratko bolovao, kolike je to obradovalo”. Ja se nista ne libim reci. Mogu vam reci jednu stvar, sto nije mali podatak, bas u tom cijelom vremenu bolovanja, nisam dozivio ni jedno uvredljivo pismo, ni jedno uvredljivo telefoniranje. Znao sam da imam nesto svoje publike, ne mora ih biti previse, niti me zanimalo previse publike, jer to je zanr koji se niti ne obraca masi, on je intiman. Ja ne trazim obozavanje i divljenje, trazim shvacanje. Nikada nisam zelio biti apriorno prihvacen. Ali, zapravo sam zelio reci da se odjednom pokazalo mnogo ljudi koji su htjeli necim pomoci. Ljudi su nudili krv, dio jetre, bilo je nevjerojatnih stvari, do materijalne pomoci koju su ljudi nudili, od Udruzenja bosanskih muzicara, do naseg Drustva skladatelja… To je bilo toliko iznenadjujuce, bilo mi je drago, ali da me je ganulo – ne, nisam u toj mjeri tankocutan.

Sam s vodom

– Je li bilo nekih knjiga koje ste drzali uz sebe za vrijeme lijecenja u Padovi, koje ste rado citali?

– Ponio sam bio dosta knjiga, citao sam dosta talijanske novine, a od nasih sam, recimo, nosio neke knjige koje nisam citao u Zagrebu. Recimo, dnevnicke spise Josipa Vaniste, onda sam nosio neke antologije koje su u nas nesto bile sporene, od Slobodana Prosperova Novaka i Mrkonjica… Citao sam dosta talijanske pjesnike koje dugo godina nisam citao, Quasimoda, Ungarettija i Pasolinija, kojega osobito volim. Citao sam, i puno sam pisao. A sta da radis, u cetiri zida si, i tamo si samo ti i tekuca voda. Niti pijes, niti pusis, jedes minimalno, znaci – gledas taj njihov ocajni TV program, program strave i uzasa. Ali i nije bilo previse vremena za gubljenje. Tamo ti udjes u industriju bolovanja, i to citav dan traje. Ta vadjenja krvi, mjerenja tlaka, svi ti pregledi, snimanja glave, udova, ociju, zuba… Kada sam se bolje osjecao i kada sam mogao, odlazio sam van gledati Giottove slike, onda tu krasnu baziliku Svetoga Ante. Onda, veliki talijanski slikar Sironi, kojega sam uvijek volio, bila je njegova velika retrospektiva u jednom malom gradu izmedju Venecije i Padove, i tamo sam otputovao vlakom… Uglavnom, to mi je bilo jedno veliko iskustvo, u tom gradu koji je vise svet ili duhovan, nego svjetovan, da tako kazem. Cak sam jedno vrijeme, dok sam cekao da mi bude presadjen organ, proveo u jednom samostanu, samostanu svete Chiare, sto je takodjer posebno iskustvo. Tamo nije bilo ni televizije, ni radija – opet jedno sasvim novo iskustvo, da si ostavljen apsolutno samome sebi. Sve je to bilo dragocjeno, vidjet cemo koliko ce mi ta dragocjenost izdrzati, je li to bio samo kamen, ili dragi kamen, to cemo tek konstatirati.

Stvarati ili zivjeti

– Vjerojatno je u vasoj karijeri bilo momenata, ili se jos uvijek pojavljuju, kada razmisljate o tome da vise nikada ne pisete, ne pjevate, ne pojavljujete se u javnosti…

– To nepojavljivanje u javnosti, mislio sam ja od prvog dana o tome… Trenutno sam to smanjio koliko god sam mogao, cijelo ljeto sam napravio samo dva koncerta, u Zagrebu i ovaj ovdje na Brijunima. Prema ponudama sam mogao, budimo neskromni, svaki dan raditi. Jos cu u Sibeniku, naravno, iz domoljubnih razloga, otpjevati nesto na “Veceri starih sansona”, i to je sve. Dakle, to pojavno izbjegavam koliko god mogu. A, cujte – pisati? Stvarati, ili zivjeti? To je, naravno, pitanje. Uvijek imas stotinu razloga da ne stvaras, stotinu razloga da se javno ne pokazujes, i onda uvijek pronadjes jedan razlog zbog kojega to sve uradis. Eto, to se tako rjesava u zivotu.

Feral Tribune

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register