Tajne iz haskog zatvora

Objavljeno: 07.08.2004, 14:13h

Razgovor sa Tihomirom Blaskicem vodjen je u njegovom rodnom Kiseljaku, nakon masovne priredbe na lokalnom stadionu koja je organizovana u cast njegovog povrataka iz Haga

Razgovor sa Tihomirom Blaskicem vodjen je u njegovom rodnom Kiseljaku, nakon masovne priredbe na lokalnom stadionu koja je organizovana u cast njegovog povrataka iz Haga

Piše: Jasna Babic

Razgovor s Tihomirom Blaskicem vodjen je u njegovu rodnom Kiseljaku u srijedu, nakon masovne priredbe na lokalnom stadionu koja je organizirana u cast njegova povrataka iz Haaga. Premda iscrpljen voznjom iz Zagreba, festama, susretima, novinarskim pitanjima, intervju je obavljen u rano jutro. Naviknut na rezim haaskog zatvora, s ranim lijeganjem i ustajanjem, Blaskic se jos uvijek prvi budi, pocinjuci dan sa salicom kamilice i slavonskim kolacicem koji su za njega umijesile casne sestre iz Slavonskog Broda. Izgleda mnogo sitnije i mladje nego na fotografijama i televizijskom ekranu.

Na dan vaseg povratka, vas bivsi odvjetnik Hodak zamjera u novinama da svoju slobodu dugujete svaljivanju krivnje na druge ljude. Imate li kakav odgovor na te optuzbe?
Nisam osobno citao Hodakovu izjavu. Ovih dana nemam vremena za novine. Ali izvijestili su me o tome. Iznenadjen sam Hodakovom profesionalnom etikom: bio sam mu klijent, a on mi zamjera jer sam slobodan. Ocito nije upoznat s tijekom sudjenja, jer tada vise nije bio moj odvjetnik. Vidio bi da svojim svjedocenjem a trajalo je cetiri mjeseca nikoga nisam teretio. Druga je stvar sto postoje svjedoci i dokumenti iz kojih se jasno vidi tko je sto radio.

Kad ste poceli shvacati da sluzbena Hrvatska ne stoji iza vas i da opstruira vasu obranu?
Prilicno kasno. Odlazak u Haag bila je moja odluka. Znao sam da optuznicu mogu pobijati samo u Haagu. Potkraj ozujka 1996. prvi sam put primijetio da nesto ne stima. Priblizavalo se vrijeme odlaska, a ja nisam imao nista od dokumenata da barem ugrubo skiciram svoju obranu. Ipak, nekako sam vjerovao da za to postoje valjani razlozi i da cu dokumente poceti primati cim pocne proces. U rujnu 1996. opet sam uocio da nesto nije u redu. Jednog gospodina, koji je predstavljao Ured za suradnju s Haaskim sudom, zamolio sam da mi pribavi topografsku kartu srednje Bosne, kako bih sudu predocio teren i raspored nasih snaga i Armije BiH. Nisam je dobio. Receno mi je da to nije moguce. Svojim sam odvjetnicima morao crtati shemu terena na obicnom papiru. Nije mi bilo jasno: zasto mi ne daju ni topografsku kartu? Pa nije to nikakva drzavna tajna, topografsku kartu imala je svaka vojarna. I tada sam postao definitivno svjestan da stvari ne idu kako sam ocekivao. Samo nisam znao tko i zasto mi saplece noge.

Nije li sve bilo kristalno jasno 2000., kad se otkrilo da su vodje ahmicke ekspedicije, istodobno, uzivali zastitu hrvatskih tajnih sluzbi?
Doista, bilo je tesko razumjeti da, ni nakon 28 zahtjeva, ne dobivam dokumente koji su mi zivotno vazni, dok na drugoj strani postoje ljudi koji su imali privilegiju da ih se skriva od Haaga. No, bio sam uvjeren da takva situacija ne moze potrajati.

Kako su Ljubicic i ostali, kad ste se sreli u Haagu, objasnili tko ih je i zasto skrivao pod laznim imenima i na tajnim adresama?
Nismo o tome nikad razgovarali. Ja ih nisam ni pitao. U zatvoru nema takve komunikacije medju pritvorenicima. Razgovara se vrlo povrsno i konvencionalna: kako si spavao, kako si jeo… Ne raspravlja se o optuznicama i sudjenjima.

Nije li to neobicno?
Pa ne znam razloge. Mozda je razlog sto smo u prvim godinama pritvora svi bili prilicno izolirani jedan od drugoga. Veci dio vremena provodili smo svaki u svojoj celiji, uz jedan sat setnje i jedan sat slobodnog vremena u dnevnom boravku. Uvjeti su se uvelike humanizirali kad je dosao novi upravitelj zatvora. To je Englez koji je svojedobno upravljao zatvorom u kojemu su bili pripadnici IRA-e.

Uzgred, tko je bio vas najblizi susjed?
Mnogo ih se promijenilo. Jedno vrijeme je to bio Mirjam Kupreskic, onda moji predavaci s Vojne akademije, Ojdanic pa Strugar. Ojdanic je u doba moje akademije bio sef katedre za naoruzanje. U prvim danima pritvora pomagao sam mu da se snadje. Nije znao engleski i ja sam mu pomagao u komunikaciji s osobljem. Strugar je bio jako bolestan. Jednom prilikom spasavali smo mu zivot usred noci, a mene su koristili kao prevoditelja. Pred kraj je moj susjed bio general Praljak.

Jesu li rasprave o krivcima za rat u Hrvatskoj i BiH bile burne?
Tesko je s njima o tome razgovarati. Znate kako oni kazu: “tko nas bre zavadi”. Sjecali smo se starih dana i ljudi na Vojnoj akademiji kad sam ja bio ucenik i pitomac, a oni nastavnici. Ostale teme ticale su se svakodnevnog zivota i prezivljavanja u pritvoru. U takvim situacijama nema visoke politike, pomagali smo jedni drugima u snalazenju i prilagodbi na skucene uvjete.

Prije haaske optuznice sigurno ste se sretali s Franjom Tudjmanom?
Prvi sam ga put sreo nakon Washingtonskog sporazuma 13. svibnja 1994. Bio sam u delegaciji Herceg Bosne. I poslije sam bio clan raznih vojnih i politickih delegacija koje je on pozivao u Zagreb.

Privatnih razgovora nije bilo?
Bio je jedan. Godine 1994. zatekao sam se na Sinjskoj alci. Receno je da jedna hercegbosanska delegacija ide na Brijune, ali da ja ne moram ici. I tako sam vec krenuo kuci. Poslije sam doznao da je Tudjman pitao za mene, pa su po mene poslali sluzbeno vozilo koje me odvezlo na Brijune. Dosao sam pri kraju vecere, pa me je pitao jesam li gladan. Rekao sam da nisam. Ocekivao sam uobicajena pitanja o ratnoj situaciji i bio na njih spreman. No, pozvao me u sobu gdje su za mene posebno servirali veceru na Tudjmanovo inzistiranje. Tu smo bili Tudjman, pokojni Susak i ja. Meni konobar donosi veceru, a Tudjman me nudi vinom. Ja velim: Pa necete me vi sluziti vinom? Tudjman se smije: Necu ja, nego konobar. Bilo je vrijeme Dnevnika. Malo smo komentirali dogadjaje. Bio je opusten. Tada sam ga vidio nasmijanog. Nista sluzbeno nismo razgovarali i prvi sam put osjetio u njemu nesto brizno, gotovo ocinsko. Vidio sam nepoznato Tudjmanovo lice. To me dirnulo.

Ipak, nije se s vama osobno oprostio kad ste putovali u Haag.
Nije. Njegovi i Suskovi suradnici sa mnom su odrzali sastanak u MORH-u. Posadili su me na stolac i dali mi instrukcije: ti u Haagu moras ovako, pa moras onako. A ja sjedim i mislim: ne pitaju za moju obitelj, ne nude me ni casom vode. Zar mene predsjednik tako ispraca? Zato sam trazio da me Susak i Tudjman osobno prime. Susak me primio, Tudjman nije.

S kojim obrazlozenjem?
Netko iz njegova ureda javio je da me predsjednik ne moze primiti. Da ne moze.

To vas je povrijedilo, razljutilo ili razocaralo?
Zaboljelo me. Godine 1994., kad bih dosao u Zagreb, u Intercontinental, svi su trcali oko mene. A tada kao da sam kuzan. Izadjem na Trg bana Jelacica i svi bjeze od mene, cak i oni kojima sam pomagao.

U haaskom zatvoru sukobili ste se s Ivicom Rajicem. Je li to ucinak tankih zivaca u zatvorskim uvjetima ili rezultat nekih starijih obracuna?
Ja sam Rajica primio u HVO u Kiseljaku. On je takodjer iz kiseljacke opcine. Bio je vec 17. travnja 1992. i on je bio na godisnjem odmoru. Kolebao se da li da se vrati u svoju bazu JNA na Jahorini ili da se pridruzi HVO-u. Savjetovao sam mu da se nama prikljuci, sto je on i ucinio. Potom sam dobio stan. Isti takav stan dobio je i Rajic u neposrednom susjedstvu. Ali je jedna skupina ljudi provalila u moj stan i u njega se Rajic uselio. Nisam mu to previse zamjerio, ionako me stan nije zanimao i prica je za mene bila zavrsena.

Sto se izmedju vas dogadjalo u Haagu?
Pukim slucajem, sreo sam Rajica cim je stigao. Pozdravio sam ga i pruzio ruku. On je uzvratio da sa mnom ne zeli komunicirati. Prihvatio sam to. No, nastavio je provocirati. Kad sam imao krvarenja, poslao mi je poruku da cu sigurno dokraja iskrvariti Na takva sitna podbadanja nisam se osvrtao. A onda je poceo provocirati moju obitelj: mahao bi mojoj supruzi, slao joj poljupce. Jednom ju je duboko i vulgarno uvrijedio. Jedne nedjelje doista sam izgubio kontrolu, sto sebi nikad necu oprostiti. Nasli smo se licem u lice i ja sam ga pitao doslovce: Dokad mislis vrijedjati moju obitelj i moju djecu? On se smijao i nesto mi odbrusio. I ja sam reagirao. Snazno sam ga odgurnuo. To nije ni bio pravi udarac. Trenirao sam karate u beogradskom Partizanu dok sam pohadjao Vojnu akademiju, bio sam clan druge ekipe. I da sam ga namjeravao udariti, on bi se nasao na podu.

Niste li bili disciplinski kaznjeni?
To nije tocno, nikakve disciplinske kazne nije bilo. Pisao sam izjavu za zatvorsku upravu. Bilo je i svjedoka koji su moju izjavu potvrdili, cuvara i pritvorenika. Na kraju je on premjesten, a ja sam ostao gdje sam i bio. A svatko u pritvorskoj jedinici zna sto znaci kad vas premjeste.

Sto znaci?
Znaci teze uvjete.

Tko je najbolje podnosio zatvor?
Ostavio sam 63 pritvorenika s prostora bivse Jugoslavije i iz Ruande. Najvise me impresioniralo ponasanje bivseg premijera Ruande. Prozvali su ga Ugljesa, jer je crnac. Nije znao engleski jezik. Skolovan je u Belgiji, a francuski je u Ruandi materinski jezik. Dobio je dozivotnu kaznu. U Ruandi su se doista uzasne stvari dogadjale, koje ja nisam mogao shvatiti. Ali on se nama cudio: kako ja, nakon rata, mogu sjediti na istom katu s Bosnjakom i Srbinom. I kako se jos i medjusobno pomazemo. Bio je nasmijan, vedar, svaki je dan cistio svoju celiju, bez obzira na to sto se nije imalo sto cistiti. Presvlacio se dva puta na dan. Kako nije znao engleski, komunicirao je s nama rukama i nogama. Nevjerojatna volja za zivotom.

U Vitezu, kad ste postali zapovjednik Operativne zone, nisu vas ipak previse voljeli. Zvali su vas “komunjara, jugooficircina” Sad vam se klanjaju kao heroju.
Tocno, zvali su me svakako. Sto ce on nama ovdje, govorili su, pa on je iz Kiseljaka Nisu mi to govorili u lice. Ipak je oko mene bila pratnja, a jedini sam imao cin u HVO-u. U pocetku bili smo vojska u kojoj su svi bili zapovjednici. Dok sam bio zapovjednik kriznog stozera Kiseljaka, poslali su mi iz Lepenice poruku da dodjem na sastanak na kojem ce oni izabrati zapovjednika satnije. Zamislite tu situaciju biraju zapovjednika satnije. I jos me opominju da nemam pravo sudjelovati u diskusiji. Taj je dokument u mom haaskom spisu. Haaski suci su se cudom cudili: pa nema vojske u kojoj se zapovjednik bira U Vitezu nekima se doista nisam svidjao. Ne moze se covjek svima svidjati. No ja osobno ne znam sela, ne znam kuce u kojoj nisam bio dobro prihvacen.

Premda je Petkovicevo svjedocenje ostalo tajnom, prema nesluzbenim informacijama, on vam je priustio prilican broj godina zatvora u prvostupanjskoj presudi. Jesu li te informacije tocne?
Ne zelim i ne smijem komentirati sadrzaj njegova svjedocenja. Ali pitao sam se zasto to govori kad je odlicno poznavao situaciju na terenu. No, onda sam shvatio: a kakva je uopce mogucnost njegova izbora? On je general, vjerojatno dobro brifiran od svojih nadredjenih. I on ne moze drukcije.

Pokazalo se da su ga za to svjedocenje pripremale iste one tajne sluzbe koje su vama uskracivale dokumente.
Ni jedan svjedok suda nije rekao: Blaskic je odgovoran jer nije ucinio to i to. Zato sam bio potresen kad sam to prvi put cuo iz njegovih usta. A upravo on zna da sam poduzeo sve sto sam mogao da provedem istragu o Ahmicima. Kaze: Blaskic je trebao podnijeti ostavku na mjesto zapovjednika. Pa on barem zna da u vojsci nema ostavke, nije to politicka funkcija. Ja sam postavljen naredbom, mogu jedino dezertirati. Nakon njegova svjedocenja, Nobilo je bio gnjevan, takva ga nikad nisam vidio Kad sam cuo da i Petkovic na kraju dolazi u Haag, zivo sam za trenutak da se s njime sretnem.
Nista ga nisam pitalo, pozdravio sam ga. Kad sam cuo da je Petkovic na istom katu s mojim najboljim prijateljem Marijem Cerkezom, bivsim zapovjednikom viteske brigade, zamolio sam ga da Petkovicu pomogne, kao da pomaze meni. Zatvorskim krugovima krenula je prica kako je Petkovic dao velik doprinos mojoj obrani, sto nije istina.

Koliko se zna, nije Mladen Naletilic Tuta jedini od Hrvata koji se intenzivno druzi s Milosevicem. Navodno, i vi ste s njim cesto komunicirali.
Spletom okolnosti ponekad bismo se sreli tijekom setnji ili uz jutarnji caj i kavu. Uglavnom se vracao na teme iz daleke proslosti. Meni je pricao o vremenu kad je bio generalni direktor Tehnogasa, koji je u Kiseljaku imao neki pogon. Oni tvoji Kiseljacani, govorio je, pozivali su me stalno na janjetinu koju nikad nisam ni okusio. Jer dok bi on gledao kako se okrece janjac, donosili su mu domace i kiseljacke pogacice. Sve bi to kusao, pa od janjetine vise nije mogao pojesti ni zalogaja.

Jeste li stekli dojam da vas ciljano sarmira?
Vidi se da uvijek nastoji biti duhovit, da se nastoji svidjeti. Trudi se ostaviti sto bolji dojam u privatnoj komunikaciji Neko vrijeme bio je uvjeren da ce se Haaski sud ukinuti prije njegova sudjenja. Jer Haaski sud je formiran politickom, a ne pravnom logikom, osnovalo ga je Vijece sigurnosti, a ne Opca skupstina. Mislim da je naglas samoga sebe tjesio. Jednom mi je elaborirao vrste i kvalitetu pojedinih vrsta vina. Posebno je hvalio dingac. Stekao sam dojam da je prilican znalac. Ja osobno o tome nemam pojma, jer uopce ne pijem alkohol. Nekoc bih mozda u iznimnim situacijama popio casu vina. No, vec odavno pijem samo mineralnu vodu. U pritvoru se o svemu prica, najvise o jelu. Tuta ga oslovljava s predsjednice ili Slobo. A za Srbe u Haagu on je i danas autoritet.

Zar je i u Haagu tako losa hrana kao u svim zatvorima?
Nije losa, dijetalna je. I obrok nije ogranicen. Moze se jesti koliko covjek zeli. Ali dobije se samo jedan topli obrok. Ostalo je kruh, margarin, kruh i dzem. Mi smo to nazvali “djecja radost”. Vode racuna prije svega o kalorijskoj vrijednosti hrane, kao u vojsci.

Vi ste ipak drasticno smrsavjeli.
Jesam. Uprava nam je kasnije omogucila da si sami narucujemo svjezu ribu, meso i da si sami pripremamo. Usto, svaki sam se dan bavio fizickim aktivnostima i po pet sati.

Na televizijskim snimkama djelovali ste jako ozbiljno, koncentrirano. Nijedan misic nije se pomaknuo, pa ni onda kad su vam procitali presudu od 45 godina. Sto je ipak, iza te mirnoce, bilo najstrasnije cuti?
Najteze mi je bilo slusati svjedoke koji su govorili o onome sto se 1993. dogadjalo u Ahmicima. Mozda se to nije vidjelo na mome licu, bio sam sokiran, potresen. Bilo me stid sto je to ucinio HVO i pripadnici moga naroda. Jer dok sam ja bio zapovjednik u Kiseljaku, nije protjeran nijedan Musliman s kiseljackog podrucja

Ipak, dakle, ima nesto u haaskom principu zapovjedne odgovornosti. Ispada da je vojska onakva kakav je zapovjednik.
Tocno, ako je rijec o normalnom vojnom ustroju. Funkcioniranje paralelne ili dvostruke linije u Herceg Bosni bilo je jasno kao dan onome tko je procitao Pravilnik o vojnoj policiji i SIS-u, pa Uredbu o oruzanim snagama. Uredba kaze: zapovijedanje je jedinstveno. A onda svi drugi podakti to razjedinjuju. Mene su haaski suci pitali je li to bila neka devijacija. Ma ne bi bio problem da je rijec o devijaciji, jer u tom slucaju postoji sansa da se vojska ipak ustroji kako treba. Problem je sto je to bila ozakonjena devijacija.

Vas odvjetnik Nobilo gura u javnosti inicijativu za formiranje parlamentarne komisije koja ce ispitati krivce za ometanje vase obrane. Buduci da ste oprostili svima koji su u opstrukciji sudjelovali, podrzavate li tu inicijativu ili ne?
Neosporno je da je meni dokumentacija godinama bila uskracivana. Da nije tako, ne bi sud dopustio da iznosimo nove dokaze u prilog obrane. Ali mene dalje od toga vise ne zanima. Rekao sam: ja sam svima oprostio. No, Nobilo ima pravo traziti sto zeli, ja ga u tome necu ni podrzavati ni sprjecavati.

Engleski naucio u Haagu
Sto je najdragocjenije u haaskom zatvoru?
Telefonske kartice, jer one znace komunikaciju s obitelji i prijateljima.

I engleski ste tek u zatvoru naucili?
Tocno, ni rijec engleskog nisam znao prije Haaga. Na akademiji sam ucio francuski, znao sam pomalo njemacki. Engleski jezik poceo sam uciti privatno nekoliko dana prije odlaska u Haag. Tako sam znao reci dobar dam, dobro jutro, kako ste. U Haagu sam ucio s kazeta koje mi je donijela supruga, gledao sam televiziju s engleskih govornih podrucja, a konverzaciju sam prakticirao sa svojim odvjetnikom Rasellom Hymanom koji ne zna hrvatski. Sve sam sudske dokumente poslije sam sebi prevodio s engleskog na hrvatski.

Zatvor najbolje podnosi bivsi premijer Ruande

Ostavio sam 63 pritvorenika s prostora bivse Jugoslavije i iz Ruande. Najvise me impresioniralo ponasanje bivseg premijera Ruande. Prozvali su ga Ugljesa, jer je crnac. Nije znao engleski jezik. Skolovan je u Belgiji, a francuski je u Ruandi materinski jezik. Dobio je dozivotnu kaznu. U Ruandi su se doista uzasne stvari dogadjale, koje ja nisam mogao shvatiti. Ali on se nama cudio: kako ja, nakon rata, mogu sjediti na istom katu s Bosnjakom i Srbinom. I kako se jos i medjusobno pomazemo. Bio je nasmijan, vedar, svaki je dan cistio svoju celiju, bez obzira na to sto se nije imalo sto cistiti. Presvlacio se dva puta na dan. Kako nije znao engleski, komunicirao je s nama rukama i nogama. Nevjerojatna volja za zivotom.

VECERNJI LIST

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register