Ko je kriv

Objavljeno: 06.08.2004, 11:39h

Kada preostane jos da se odgovori “ko je kriv”, sve je vec odavno gotovo. To je posljednja u nizu manifestacija propasti

Kada preostane jos da se odgovori “ko je kriv”, sve je vec odavno gotovo. To je posljednja u nizu manifestacija propasti

Piše: Andrej Nikolaidis

Kada preostane jos da se odgovori “ko je kriv”, sve je vec odavno gotovo. To je posljednja u nizu manifestacija propasti. Znaci su, kao i uvijek, bili pred nama. Ali ono sto vidimo bilo je tako razlicito od onoga sto smo zeljeli vidjeti. Stoga smo odlucili ne vidjeti – to je bio jedini nacin na koji smo mogli vjerovati.

Medjusobne svadje ucesnika u nekom procesu valjalo bi tumaciti kao najavu propasti. Kao da gledamo kosarkasku ekipu koja u odlucujuci minut meca ulazi posvadjana. Igraci su rijesili da jedan sa drugim ne razgovaraju. Progovaraju tek da bi razmijenili optuzbe. Trener vice i daje savjete, odrzava posljednju nadu da se do pobjede moze mudroscu i zajednistvom. Ali vjera u razum ovoga puta je izlisna: nije potrebno vidjeti semafor da bi bilo jasno da ce nas tim izgubiti.

Medijski pritisak na manjinske narode u Crnoj Gori, presing na politicke njihove predstavnike, narocito bosnjacke, moguce je svjedoci o tome da je Crna Gora usla u “ko je kriv” fazu. Do nezavisne Crne Gore moze se, to je od pocetka jasno, samo ukoliko taj projekat podrze i manjine. Crnogorci su se tako nasli u istoj ekipi sa Bosnjacima, Albancima i Hrvatima. Ako pretpostavimo da ce referenduma uopste biti, da sve nije zavrseno jos potpisivanjem Beogradskog sporazuma, igra se posljednji napad i mi imamo loptu.

Bosnjaci su u medjuvremenu postali cesta meta napada u medijima koji lobiraju za nezavisnu Crnu Goru. Nije li vrijeme da se zapitamo da li je to pravljenje alibija za propast projekta? U ovoj igri Crnogorci su plejmejker, onaj koji drzi loptu. Manjine su na krilima: ukoliko bude do njih, one ce sutirati. Ali niko ne zna hoce li plejmejker krenuti ka protivnickom kosu ili ce pak loptu predatiprotivniku. Utisak koji se stvara u medijima, a preostaje jos samo da se nedvosmisleno formulise da su “manjine krive jer nisu zeljele nezavisnu Crnu Goru”, nije vise od izjave plejmejkera minut poslije utakmice u kojoj je on prodao posljednji napad.

Dan godinama vodi kampanju pritiska na manjine. Ta kampanja je nerazumna, jos manje principijelna, ali zbog toga ne i manje uspjesna. U posljednjih mjesec dana Albanci su u toj novini imali krave sa sidom, dok su Bosnjaci imali Rifata Rastodera. Sto je Rastoder opet skrivio Danu? Ta novina je otkrila da u njegovom kabinetu nema nove crnogorske zastave, one iste o kojoj je Dan zlurado izvjestavao. No sada je odlucan da je brani od Rastodera, cijim je glasom u Skupstini i usvojena. Za istu stvar: nepostovanje crnogorskih drzavnih simbola, politicki predstavnici Bosnjaka optuzivani su i u rezimskim medijima.

Nedugo potom, Andrija Mandic je ispred Srpske narodne stranke porucio kako ta partija ne prihvata crnogorske drzavne simbole. Oni su podigli svoju verziju zastave i jos porucili kako ce se postarati da njihova zastava dospije u svaki dom u Crnoj Gori. Mandic nije kaznjen za nepostovanje i falsifikovanje drzavnih simbola. Dan, koji je na naslovnoj stranici obavijestio da Rastoder ne postuje crnogorsku zastavu, propustio je da zbog istog grijeha osudi Mandica. Sto je sljedstveno ideji koju Dan od osnivanja promovise: ono sto u Crnoj Gori moze neko ko se zove Andrija, ne moze neko ko se zove Rifat.

Jedna od mantri “demokratske Crne Gore” jeste ona o lokalnom medjuetnickom skladu i nasoj verziji mita o multikulturi. Etnicki sklad tesko se uspostavlja, ali brzo narusava. Kao i u svakoj prici o toleranciji, vecina ovdje nosi glavni teret odgovornosti. Utoliko je teza “oni su krivi” visestruko opasna: ona je temelj svake ksenofobije. Koje, ako vec imamo medjuetnicki sklad, ne bi smjela biti vise od izolovanih jos neisusenih mocvara zaraze, koje izazivaju javnu osudu i zgrazavanje. No multikultura i multietnicki sklad ovdje su tek dio kvazievropske retorike, dok je ksenofobija konstitutivni dio tradicije i dominantnih modela misljenja. Sto ce reci da multikultura postoji dok pazimo sto pricamo – cim se malo raspojasamo, iz nas progovara “oni su krivi”.

Stoga nikome ne pada na pamet da se pita sto to crnogorska vecina “nudi” manjinama, sto osim casti da budu strpljivi statisti dok oni ne odluce sto ce sa sobom i drzavom. Nezavisna Crna Gora je jedina ideja koja sada moze drzati ujedinjene Crnogorce i manjine. Kako ta ideja slabi, pokazuje se, kvare se i njihovi medjusobni odnosi. A u pitanju je, zapravo, sistemska greska. Ovdasnji multi-kulti pokret nastao je na istim osnovama kao nekada pokret za borbu protiv Turaka, koji je koliko-toliko ujedinjenima drzao Crnogorce.

Jedinstvo je omogucio samo strah od spoljnjeg neprijatelja: nekada od Turske, devedesetih od Miloseviceve Srbije. No jedinstvo protiv necega nije stabilno i trajno – ono se rastace onako kako slabi neprijatelj. Jedinstvo protiv necega nema snagu jedinstva za nesto. Raskosna lepeza nejedinstva Crne Gore siri se onako kako popusta pritisak iz Srbije. Strah od srpske predominacije, strah od asimilacije drze sadasnji poredak: ukoliko bi toga nestalo, tek tada bi se crnogorsko drustvo suocilo sa svim svojim manjkavostima, sa svim onim sto ne uocavamo u ovoj fazi, pa makar i opadajuceg, borbenog jedinstva.

Fer je reci kako je srpska politika u odnosu prema manjinama postavila standarde koje, ukoliko niste zlocinac, po prirodi stvari prevazilazite. U vremenu kada je srpstvo bilo ujedinjeno u etnickom ciscenju, Crnogorci i manjine, prirodni saveznici u borbi protiv nestajanja, imali su odnos koji je u tadasnjim genocidnim standardima nametnutim iz Beograda nuzno djelovao kao – sjajan. Problem u njihovim odnosima pocinje onda kada se kao standard namece Evropa, a ne Beograd. Ocas se doslo do pitanja “sta uopste vise hoce manjine”, kao da se njihovo pravo iscrpljuje u zahtjevu za fizickim opstankom. Odatle do etnicke mrznje samo je korak.

Prava prica o ravnopravnosti i izgradnji drustva pocinje kada je iscrpljena ona o ugrozenosti. Valja shvatiti: manjine nisu uvijek u pravu, ali uvijek imaju pravo da budu salusani i postovani njihovi razlozi. Kada se izadje iz zone ugrozenosti, iz vanrednog stanja drustva, najbolje se vidi koliko je ono zapusteno. Najcesce se uoci da manjine imaju mnoge od mana koje ima i vecinski narod. Za neke pripadnike vecinskog naroda to kao da je sok – da su i drugi slicni njima.

Dio crnogorske intelektualne elite je u javnom obracunu sa bosnjackom elitom i politickim predstavnicima Albanaca zasao u prostor govora mrznje. To sugerise da se Crna Gora sprema da razori i posljednju tekovinu devedesetih koju jos nije prokockala: povjerenje izmedu Crnogoraca i manjina.

MONITOR

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register