Ljubinkina priča (dopunjena drugi put)

Objavljeno: 18.07.2019, 22:00

Ljubinka je danas, 18. jula, ponovo dopunila svoju priču: “Često se zapitam, da li ja živim u istoj državi, đe se državni funkcioneri zaklinju da će ‘voditi računa o svim porodicama u državi, kao i o svakom članu te porodice, ponaosob'”

Napomena urednika: Dodatne
informacije nalaze se na kraju.

Ja sam Ljubinka Vučković sa  Cetinja, a ovo je, u najkraćem, moja priča.

Očekivala sam da mi država pomogne, ali se desilo drugačije. Institucije sistema su me, nesavjesnim radom, dugi niz godina lišile elementarnih ljudskih prava.

Radila sam u cetinjskom Trgoprometu. U poslednjoj deceniji prošlog vijeka, plate su isplaćivane neredovno. 1997. godine su stizale sa jednogodišnjim zakašnjenjem, Kako je vrijeme prolazilo, rok za isplatu zarada bio je sve duži, tako da su 2004. godine isplaćene tri plate  za  2000. godinu.

Odlukom Skupštine društva, Holding Trgopromet je 10. januara 2000. godine podijeljen u tri preduzeća. Ja sam raspoređena na rad u C-PROMET. Krajem 2005. godine sam proglašena tehnološkim viškom. Nezakonito i suprotno programu ekonomskih i restrukturalnih promjena.

Preko advokata sam podnijela tužbu za nezakonito proglašenje tehnološkim viškom, kao i tužbu za neisplaćene licne dohodke od 2000. godne do dana proglašenja tehnološkim viškom.

Prava koja mi pripadaju nijesam ostvarila zbog opstrukcije suda. Pravda me je zaobišla u širokom luku.

Poslednjom promjenom podataka u katastrru 1997. godine, nije indetifikovana moja porodična kuća na periferiji Cetinja, kao ni mali objekat pored kuće. U katastar je to uknjiženo kao pašnjak sedme klase. Ovim mi je onemogućeno pravo raspolaganja privatnom imovinom.

Kontaktirala sam na stotine advokatskih kancelarija, na desetine advokata angažovala, žalila se Advokatskoj komori Crne Gore zbog nesavjesnog rada advokata i sve bilo je uzalud.

Pokušala sam da uz pomoć medija zaintereseujem javnost za moj problem. Pojedini su pisali priče koje nikad nijesu objavljene, drugi su na brzinu sročili neki kratak tekst, pravdajući se nedostatkom prostora i izgovarajući se nebitnošću moje priče.

U septembra 1996. godine, sin mi je pošao u školu. Povećali su se troškovi i trebao mi je novac. Bila sam prinuđena da u onom postojećem, ali katastarski nepostojećem malom objektu  otvorim neregistrovanu trgovinsku radnju. Morala sam obezbijediti sebi i sinu egzistenciju. A onda me se država sjetila.

Počele su sve češće da navraćaju razne inspekcije, zatvarale radnju, odnosile iz nje robu. U nuždi sam morala da nastavljam, a oni su ponovo dolazili, prijetili mi zatvorom pred djetetom, ako nastavim da radim bez papira.

Za sve ove godine pokušavala sam da riješim probleme koji su mi nametnuti. Institucije sistema nijesu pokazale razumijevanje, niti volju za rješavenjem mojih problema. Ponašale su se krajnje neprofesionalno, nestručno, bahato, neljudski.

U kontaktima sa institucijama, moje riječi su izvrtane. Služili su se raznim podmetanjima. Čak su činjena i krivična djela da bi krivicu za nastajanja problema bila prebačena na mene.

Koliko me razum služi, zakon i društveni moral, pa i neka viša, kosmička pravda, koja je u svim zemljama i kulturama prisutna, uvijek štiti udovicu u nevolji i njeno dijete. Suprotno tome, u mojoj državi ja sam najbrutalnije diskriminisana na svakom koraku.

***

Ljubinka je danas, 8. jula, dopunila svoju priču

Očekujući, svakodnevno, rješenje Ministarstva finansija, u svojoj priči sam izostavila veoma bitnu činjenicu o radu institucija.

Postupak u vezi imovine, vođen pred Upravnim  sudom, završen je krajem marta ove godine. Rješenje je, umjesto advokatu koji me zastupa, poslato njegovom  kolegi u Podgoricu. Nijesam upoznata da li je rješenje Upravnog suda, umjesto Ministarstvu finansija upućeno možda Ministarstvu kulture, pa zato još Ministarstvo finansija nije donijelo rješenje koje treba na osnovu odluke Upravnog suda, iako je, prema mome saznanju, deveti jun bio zadnji rok za to.

Pred Osnovnim sudom u Cetinje, vođen je ostavinski postupak u toku 2014. godine, a četiri godine kasnije (2018), postupak o podjeli imovine. U oba predmeta sud je ignorisao uknjižbu  obejekata, iako ga je zakon obavezivao da to učini.

Ljubinka je danas, 18. jula, dopunia drugi put svoju priču

Da, i dalje se nastavlja, najmučnija i najsurovija borba sa institucijama sistema, koje se brane najubojitijim sredstvima, ćutanjem i ignorisanjem.

Upravni sud je donio presudu 22. marta ove godine, a ni nakon mjesec dana nije bilo nikakvog obavještenja. Odlučila sam da 6. maja potražim pomoć novinara. U kontaktu novinara sa Upravnim sudom, kazali su da će biti obaviješten u toku dana, što su i učinili.  Istog dana su izbacili na sajt presudu, a od advokata sam saznala da je presuda Upravnog suda uručena 9. maja, ove godine, Ministarstvu finansija.

Na moje insistiranje advokatu, da preduzme pravne radnje, u cilju bržeg rješenja, kazao mi je da je uputio  krivičnu prijavu Ministarstvu finansija, i da je van drzave, te stoga mi ne može poslati kopiju krivične prijave.

Iz predhodnog se može zaključiti, da trebam, pored advokata, angažovati i novinare, da bi se institucije pokrenule da obavljaju svoj posao.

Često se zapitam, da li  ja živim u istoj državi đe se državni funkcioneri zaklinju da će “voditi računa o svim porodicama u državi, kao i o svakom članu te porodice, ponaosob”. S obzirom na to da mi je godinama ta ista država ostavila samo goli život (da je život, nije, samo se snalazim mimo života) uništavajući me fizički i psihički, nerazumno mi je to zalaganje države za porodicu. Kakvu, čiju porodicu?

Portal PCNEN je otvoren za priče običnih ljudi koji trpe razne vrste nepravdi, bilo da su one rezultat pogrešnog rada institucija, njihovog nerada ili zloupotrebe. PCNEN će nastojati da neke od tih priča naknadno produbi, istražujući njihovu pozadinu i provjeravajući iznesene informacije. Ovaj portal će obezbijediti prostor i za mišljenje onih koji budu u tim pričama prozvani.

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register