Sloboda je najskuplja crnogorska riječ

OMER ŠARKIĆ: Od kada si pošla u penziju ponovo pišeš. Zašto nijesi pisala do sada, osim povremeno, na preskoke?

Ratka Jovanović, Foto: Mara Babović

Ratka Jovanović, Foto: Mara Babović

RATKA JOVANOVIĆ VUKOTIĆ: Nije bilo baš na preskoke, pisala sam bez pauze od 1981. do 2002. godine. Samo, u različitim medijima. Prestala sam, računajući da će ta odluka važiti zauvijek, zato što je u ovoj zemlji sve obesmišljeno…Ne samo novinarstvo. Koga još ođe zanimaju istina, pravda i humanost? Slobodu da ne pominjem…

U Pobjedi sam počela kao pripravnik, iz nje otišla kao penzioner. Čim je AB revolucija uvezla demokratiju u Crnu Goru, zabranjeno mi je pisanje, uz poruku da moje ime u Pobjedi može izaći samo na čituljama. Saopšteno mi je da je tako naredio Momir Bulatović. Zabrana je, međutim, ostala na snazi i dvije decenije poslije njegovog pada, sve do gašenja državne Pobjede prije dvije godine. U međuvremenu, penziju sam zaradila kao redaktor u tim novinama. Pisala sam godinama za Liberal i Radio Fri Montenegro. Sad imam kolumnu u Vijestima. Ne mogu da penzionišem mozak, ne znam đe se gasi… A i kupila sam garsonjeru, treba vraćati kredit…

OŠ: Bila si novinar Pobjede u vrijeme kada je ona izdavala čuvenu ediciju „Rat za mir“ i kada je Pobjeda, tada kao državno glasilo, propagirala fašizam. Kakvo je to bilo vrijeme i što si ti tada radila u Pobjedi?

RJV: Nacionalizam, ili – kako kažeš – fašizam, propagirala je država. Bila je to zvanična politika Crne Gore, potvrđena glasovima ubjedljive većine u parlamentu. A Pobjeda je uvijek slijedila režim, još od 1944. godine.

O „Ratu za mir“ postoji nekakva fama, kao da je to bio neki specijalni borbeni projekat. U stvari, to je brošura u tri dijela, a u njoj su sabrani već objavljeni tekstovi. Nema potpisa ispod njih, imena autora data su zbirno, u impresumu. Da se ne zna ko je što pisao… Ipak se može saznati, biblioteke čuvaju sve primjerke državnih novina.

A, što sam ja radila? Sa mjesta komentatora, potrefila sam oglasno odjeljenje, čitala umrlice i reklame. Bila je to prava Petrova rupa, za izdajnike koji neće da revidiraju. U jednom periodu, bilo je više čitača nego čitulja, tada pomeni nijesu biii u modi. Umru dva-tri čovjeka, a osam lektora treba da zaradi platu. Od koje poslije oduzmu pola… Zbog odlaska na miting liberala u slobodno vrijeme, na primjer.

Bile su to godine užasnog mentalnog iscrpljivanja. Najteži su bili pokušaji ponižavanja. Recimo, književnika Momira Markovića pošalju da skuplja reklame. Naravno da je odbio. Meni daju da lektorišem umrlicu sopstvenoga muža… Ili, koleginici podmetnu načetu bocu votke, da bi je legalno suspendovali. A ona trudna, već u osmom mjesecu… Ko je lud da ubije svoje dijete… Istina tada nije pomagala…

Ipak, čak i takvo, ratno doba bilo je bolje za novinare nego ovo mirnodopsko. Sad ih tuku po ulicama, na Vijesti su i bombe bačali. Tada su pobunjeni imali ideale… Vjerovali su da će “sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”… Očigledno, neće…

OŠ: Zašto po tvom mišljenju novinari, tj.“novinari“, ne samo iz Pobjede već i iz drugih glasila, nikada nijesu odgovarali zbog huškanja na rat, širenja međunacionalne i međuvjerske mržnje?

RJV: Do Dejtonskog sporazuma i sama sam se zalagala za to da novinari koji su podsticali na rat i širili mržnju izađu pred sud. Batalila sam tu priču kad je, klanjem Bošnjaka stvorena, takozvana republika srpska dobila amin i od Zapada i od Istoka. Kako suditi onima iza čijeg je pisanja stao skoro cijeli svijet?!

Ako se dobro sjećam, u crnogorskim medijima bilo je ukupno pedesetak ratnih huškača. Je li veći njihov zločin od onoga koji su počinili naredbodavci… Traži li iko danas da zbog toga pred sud izađu Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, mitropolit Amfilohije i dvije trećine poslanika koji su tada bili u Skupštini, a neki su tu i danas.

Da vlast ponovo krene u osvajačke pohode, našlo bi se mnogo više novinara koji bi je slijedili. Pogledajte samo kako, u mirnodopsko vrijeme, sluge vlasti reže na sve koji drugačije misle…

OŠ: Kako bi ocijenila današnju medijsku scenu i novinare? Postoje li slobodni i nezavisni novinari i mediji?

RJV: Novinarstvo je zanat kao i svaki drugi, ne može biti na višem nivou od okruženja u kojem je učen. Većinska Crna Gora nije ono što se vidi na izložbi, književnoj večeri ili u pozorištu. Njena prava slika je na portalima – obrazovno zapuštena, materijalno uništena i moralno posrnula… Takvo nam je i novinarstvo, čast izuzecima.

Naravno da postoje slobodni novinari i slobodni mediji. Ne baš po mojoj idealnoj, surovoj i strogoj mjeri, ali postoje… Nijesam ja jedina koja piše ono što misli, niti su Vijesti jedine koje objavljuju tekstove slobodnih ljudi. Tu je i Monitor, najstariji medijski borac za slobodu. Napuniće 19. oktobra 26 godina, želim mu bar još toliko. Čitam samo te dvije novine, zato i ne znam ima li još koja slobodna…

OŠ: Kako bi u najkraćem opisala političku scenu?

RJV: Čak i u vrijeme rata, bila je čistija… Biće bolja za 30-40 godina…

OŠ: Imaš li favorita na predstojećim izborima ili „izborima“, i da li novinar smije imati svoje favorite u politici?

RJV: Moj favorit u ovoj kampanji je Petar Komnenić. Zaslužio je ne samo moj glas, nego orden heroja novinarstva. Ne bih mogla da ostanem profesionalac u prisustvu onolike količine bezobrazluka, laži, primitivizma i uvreda. Napuštila bih studio nakon petog minuta, naročito kad progovore Branimir Gvozdenović i Miodrag Vuković. Učvrstili su me u namjeri da ne izađem na izbore, ali još ću razmisliti.
Ne samo da novinari imaju pravo na favorite, nego i mediji. Pa, i veliki Njujork tajms javno je stao uz Hilari Klinton. Naravno, to pravo nemaju javni servisi. Njih plaćaju svi građani i zato su obavezani na nesvrstano pisanje. I to ne samo pred izbore…

OŠ: Za kraj, kakva bi bila tvoja poruka mladim novinarima, a kakva građanima?

RJV: Malo je mladih novinara koji su tu profesiju izabrali zbog talenta, ljubavi prema pisanju i borbe za slobodu. Većina se prosto zaposlila, nije imala đe drugo. Slobodnima, hrabrima i spremnima da uče, moji savjeti ne trebaju. Ostalima ne može pomoći ni konzilijum novinarskih veterana.

Da upućujem poruke građanima, nije pristojno. Svako može da bude slobodan koliko hoće, ali to košta mnogo. Sloboda je najskuplja crnogorska riječ. Nijesu svi spremni da se odreknu karijere, novca i lične sreće, da bi hodali uzdignute glave i čista obraza. Ali, ko sam ja da ih zbog toga osuđujem…

Napomena OŠ: Inervjui koje radim biće plaćeni sa po 2kg organskog krompira iz Merulje. Neće proći puno vremena kada će i profesionalni novinari biti plaćani na taj ili sličan način.

Prethodni intervjui:

SANDŽAK-PROSTOR POMIRENJA

Ko je JA, njega nema u njegovom (ON) svijetu

GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA ŽELJNA SISTEMSKIH PROMJENA

ALTERNATIVA NUDI NESTABILNOST

Objavio/la na 12:45. Objavljeno u Intervjui. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-