Melanholična revolucija

Objavljeno: 02.06.2015, 07:00h

Ne samo da su dvije neodgovorne elite spremne da brane/osvajaju vlast makar brod potonuo, nego ima tu i lešinara – neki zbog regionalnih, a drugi zbog globalnih šahovskih razloga

Piše: Biljana Vankovska

Biljana VankovskaU periodu nakon dva velika mitinga, makedonske opozicije i provladinih snaga, održanih 17. i 18. maja, nakon čega je slijedelo postavljanje malih šatorskih naselja, neki posmatrači gledaju smirenje strasti i smanjivanje visokog rizika, dok su drugi označili početak tzv. melanholične revolucije, kako ju je nazvao profesor-ideolog (ispred zgrade vlade), nasuprot kontrarevoluciji (ispred zgrade parlamenta). Istina je negde na sredini: nastupio je antiklimaks, a izlaz iz političke agonije je podjednako dalek kao i prije infantilnog mjerenja protesta (javne podrške za jedne i za druge) i upoređivanje koreografije. Igra brojki i interpretacija je u osnovama svakog konflikta, pa i ovog.

Opozicija koja se preobukla u građanski pokret pretenduje na to da je uspjela da mobilizira veći dio građana, dok VMRO-DPMNE nije ni pokušao da sakrije da je organizovao partijski miting (da je skupio one od kojih je i dobio vlast putem izbora). Bez obzira na masovnost (koja je trajala samo jedan dan), za objektivne posmatrače bitne su sljedeće poente koje se zasnivaju na činjenicama: oba skupa su bila nespontana i dobro organizovana, a okupile su nehomogene grupe.

Na primjer, u opoziciskom kampu, osim većine socijaldemokrata, bilo je i pripadnika krajnje ljevice, ali i “slobodoumnih“ desničara; ali umjesto pokreta protiv la casta njihov je cilj sadržan u Bajaginoj pesmi “pada vlada“ (uostalom i dio opozicione elite spada u la casta-u, počevši od lidera Zaeva). Provladini skup je okupio konzervativce, ali i po neku ljevičarsku stranku iz koalicije.

Gledano kroz prizmu koreografije i scenografije, na obje strane je bilo bizarnih poruka: recimo, simboli Velike Albanije i UČK nemaju nikakve veze sa građanskim supstratom na koji se pozivala opozicija, kao što ni nekoliko ruskih zastava i majice sa likom Putina nemaju veze sa patriotizmom koji je trebao biti glavna poruka VMRO-DPMNE. Ovi primjeri, mada malobrojni i nebitni za suštinu oba skupa, stvorili su dovoljno dopunske municije za dalje simboličko ratovanje.

Ono najbitnije što su zajedno pokazala oba skupa, zajedno sa šatordžijama, je da je Makedonija deinstitucionalizovana država u kojoj se broj uličnih podržavalaca tumači kao mjera za legitimitet. Samo dan nakon mitinga image snažnih narodnih lidera rasprskao se kao mjehur od sapunice: Gruevski i Zaev (sa saradnicima) su sjedjeli u sjedištu Evropskog parlamenta u Strazburu kao nestašna djeca i to čitavih deset sati. Strazbur je, naravno, više bio anticipacija nekakvog novog Dejtona ili Ohrida, a ne mjesto održavanja stvarnih pregovora. Za opoziciju to je možda bio znak da su postali faktor koji se ne može ignorisati, ali premijer je doživio da pregovara ili razgovara (terminologija je nejasna, isto kao i ona po pitanju spora oko imena sa Grčkom, pa nije poznato šta ko podrazumeva pod pregovorima ili razgovorima). To se dešavalo na „ničijoj zemlji“, gdje su bili držani do besvijesti. Kakva antiteza slogana pod kojim je održao skup “Мakedonija snažna“!

Nakon ovog sramnog maratona, učestvovala sam u regionalnoj radio debati. Propala sam od stida: emisija je počela direktnim uključivanjem reporterke sa mjesta dešavanja (Strazbura), dok niti jedan makedonski medij nije imao svoje novinare koji bi obaveštavali o dešavanjima. Nisam mogla da se ne složim da je Makedonija postala banana republika, mada već nalikuje pireu od banane. Prijatelj u polu-šali sugeriše jednu bezobrazniju kovanicu: Makedonija je-bana-na. Možda je u pravu, jer skoro i da nema ko nam nije majku rasplakao, nema ko ne brine i stacionira vojske na granicama, gata i odgoni duhove (obično zle, istočnjačke).

Ne samo da su dvije neodgovorne elite spremne da brane/osvajaju vlast makar brod potonuo, nego ima tu i lešinara – neki zbog regionalnih, a drugi zbog globalnih šahovskih razloga – koji nadlijeću zemlju i pomračuju “novo sunce slobode“ nad Makedonijom. Kao u nekom samoispunjujućem proročanstvu, Makedonija hrli ka analizama i vijestima po kojima će biti podijeljena između Bugarske i Albanije, ili da se nalazi na liniji vatre između Zapada i Rusije.

Ovih dana je počela druga sezona sapunske serije u kojoj se emituju novi snimci prisluškivanih razgovora. Ne samo da nema ništa spektakularno, novo i šokantno, nego se na snimcima i dalje slušaju glasovi ministara koji su već dali ostavke. Ovakvo vraćanje na bombe je siguran znak da nema ništa od očekivanog “dešavanja naroda“ kojem se nadala opozicija. Ono što se dešava u opozicionom kampu ispred vlade (a koji danima blokira saobraćaj i normalno funkcionisanje grada zbog dvadesetak šatora) ima više simbolički nego suštinski značaj.

Da ironija bude veća, autentični aktivizam (prvenstveno plenuma i drugih skupova prekarijata koji su se odvijali prije bombaške afere) je u sjeni profesionalnih en-dži-o-a, dobro situiranih i moćnih nevladinih organizacija. Nezadovoljstvo se stišava sa izgovorom: ne možemo si sada dopustiti luksuz da kritikujemo političku opoziciju, ma koliko ona griješila. Ali sve je više spremnih da glasno primijete da je sve manje smisla u tome da se život u šatorskom kampu svodi na karaoke, di-džeje, igranje stonog tenisa ili table, piknikovanje na udobnim garniturama za sjedenje i za stolovima punih ića i pića.

U slici koju šalje ovaj čudan protest ne samo da nema ni traga gnjeva ili melanholije, nego, naprotiv, manifestuje se nevjerovatna živost, veselost ćak i logistička podrška (od tehnike, do pizza i koka-kole, sve besplatno). Аko su nam se do sada podsmijavali zbog nesposobnosti da konflikte rješavamo kao zrelo društvo kroz institucije, sada nam se već rugaju i oni koji su vjerovali da je ovo početak nekakvog novog socijalnog pokreta odozdo (grass root).

Lider opozicije, Zaev, otvoreno poručuje da ne želi da njegovu stranku zadesi sudbina Pasoka! Time, ničim izazvan, priznaje da bi ova opozicija dobila opoziciju u vidu Sirize ili nekih novih klinaca koji će im poručiti da su politički dinosaurusi i da u Evropi duvaju novi vjetrovi. Upravo u vrijeme kada Podemos postiže veliki uspjeh na lokalnim izborima u Španiji, u Makedoniji (tačnije, u Skopju) organizuju se nekakve klonirane debate u rigidnom formatu, koje su moderirane od strane iskusnih i profesionalnih aktivista. Glavna rečenica koja se redovno čuje glasi: „u interesu vremena, imamo 10 minuta za izlagače i po dva minuta za replike“ – i čitava se debata završi za par sati. U interesu vremena?! Kao da je glavni cilj kampovanja nekakvo druženje, pa u nedostatku vremena debata se mora staviti u vremenski okvir? Šta je ovaj protestni skup ako ne narodni skup, slobodna forma kritike ali i deliberacije o novome koje treba nići odozdo?

Debateri (sa rijetkim izuzecima) govore nekakvim novogovorom naučenim iz prakse njihovih nevladinih organizacija. To je govor razumljiv za birokrate i donore grantova, a pun frazeologije, sterilan do zla boga, neoliberalan do srži – i, naravno, pun netrpeljivosti prema onim iz drugog tabora (koji su nazivani ovcama, stokom, itd.). On je i dogmatski prema svemu što odstupa od mainstream-a retorike zapadnih mentora i donatora. Nepovjerenje u vlastiti narod (koji su neki vajni intelektualci sve do juče nazivali glupacima) izbija čak i nesvjesno. Recimo, sve se češće govori da pregovori moraju završiti (tj. Gruevski pasti) najkasnije do kraja juna, jer će onda ovi (glupi) Makedonci krenuti na godišnji odmor na Halkidiki – i ništa od revolucije! I ponovo, problem je u narodu, a ne u njima, borcima za slobodu!

I instant “bratstvo-jedinstvo“ je podjednako neuvjerljivo za svakoga ko poznaje društvo, mada je veoma popularno za prodati zapadnim medijima. Najbolji dokaz za artificijelnost ove teze je u činjenici da sama opozicija kalkuliše i dozira “bombe“, tako da ne budu ubitačne za albansku političku elitu, a još manje da objelodene eventualne šokantne činjenice o ubistvima kod Smiljkovskog jezera i sudskom procesu počiniocima. Ako je opozicija zaista uspjela da ujedini narod iznad etničkih podjela, kao što se to manifestuje vezivanjem makedonske i albanske zastave, onda postaje etički neodržljiva agonija kojoj su izložene familije ubijenih mladića i osuđenih za zločin, sa kontradiktornim obrazloženjem da je to opasno i da bi destabilizovalo zemlju. Odakle strah ako se je većina Makedonaca i Albanaca osvijestila i sebe vidi kao skup građana, a ne pripadnika etniciteta? Zašto igranje osjećajima ljudi, koji su samo instrumentalizovani u političkoj borbi?

Po pisanju njemačkog Die Zeita, kome je Zaev dao intervju, lider makedonske opozicije je po prvi put, i to njemačkoj javnosti, saopštio sadržinu neobjavljene „bombe“ o ovom slučaju, poznatom pod imenom „Monstrum“. Bio je citiran kako kaže: “Imamo dokaze da u zatvoru leže nevini ljudi!“. Dan kasnije Zaev je demantovao ovo, izgovarajući se da ga novinar nije dobro razumio i da je on samo naveo da raspolaže indikacijama da ima nejasnoća u nalazima istrage, a ne da su osuđeni nevini.

Istini za volju, možda je Zaev u pravu. Svi oni koji su ga čuli kako govori engleski (pa čak i srpski) znaju da to radi katastrofalno loše. Možda je pametnije da ga u stranci savjetuju da više ne komunicira sa stranim medijumima na jeziku koji ne zna, mada i dalje ostaje veliko pitanje: zašto kalkulisanje sa ovako delikatnim slučajem? Na jednoj strani su porodice pobijenih mladića koje traže pravdu i istinu, a na drugoj – porodice onih koji su već osuđeni (ili koji još nisu ekstradirani sa Kosova, a optuženi su za ovaj slučaj pred makedonskim sudovima). Ako treba suditi po već objavljenim razgovorima o pogibiji mladog Martina Neškovskog i novinara Mladenova, sasvim je moguće da se ova bomba svede na “mnogo buke ni oko čega“, jer javnost je bila spremna da čuje i najšokantnije nalaze, a na kraju je čula ono što je već znala ili pretpostavljala, a da vlasti nisu nikako mogle biti inkriminisane za egzekucije.

Nezgodna istina je da je trenutno u Makedoniji uspostavljena pat-situacija. Ipak, rieč kompromis je postao ravan blasfemiji. Opozicija kaže da razgovara, ali na terenu i dalje puca “bombama“. Govori da se sprema za pregovore, ali postavlja ultimatum da vlada mora pasti. Naslovi u medijima govore da se i evropskim posrednicima ne vjeruje („Može biti i Vladičin Han, ali opozicija ne smije popustiti pred evro-komesarima“). Kada se strane u sukobu ukopaju u duboke rovove, pretendujući na to da su ekskluzivni nosioci istine i morala, teško je, ako ne i nemoguće, doći do rješenja bez da se pri tome ne izgubi obraz pred svojim glasačima.

Nažalost, u ovako polarizovanoj atmosferi mnogi ne žele da vide da niti jedna strana ne raspolaže takvom snagom da ubjedljivo pobijedi drugu. Zato je i melanholična revolucija neuvjerljiva, posebno kada se autentični pokret nezadovoljstva više zloupotrebljava, nego što se sluša. Ako čak i pobijede antigruevisti, izvjesno je da će uvesti opasan presedan: šatordžije će moći rušiti vlade sa ulice ukoliko budu uporniji i organizovaniji. Slike iz Hrvatske su jako poučne, kao i ove iz Makedonije. I pored bizarnih i pomalo zabavnih elemenata, ovo je i dalje vrijeme opasnog življenja. Pobjednik nije izvestan, ali Pirova pobjeda je već tu: Makedonija je izgubila.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register