Gruevizacija Srbije?

Objavljeno: 24.03.2014, 08:43h

Sličnosti između Srbije i Makedonije su vidljive po pitanju opozicije i odnosa stranih mentora. Ovi zadnji će podržati svakoga ko drži voz na evropskim šinama, čak i ako se on ne kreće ili ga ljuljaju da bi se stvorio privid kretanja…

Piše: Biljana Vankovska

Politički cirkus u Makedoniji je odavno prestao biti komičan. Državna izborna komisija je uspjela da nadmaši i samu sebe (pa i lustracisku komisiju) kada putem nadglasavanja odlučuje o činjenicama, o mrtvim dušama i fantomskim glasačima, i sve više nalikuje na onu crnu komediju Adam’s Family. Kako će sve ovo trajati i trajati, sve do početka maja, biće prilika za komentiranje, no ovih dana za nas je, možda, interesantniji ishod izbora u Srbiji, i to više kao paradigma za postjugoslovenska društva nego kao predmet za običnu političku analizu.

Možda nekima naziv kolumne zvuči neodgovarajuće i pretjerano, ali da počnem iz početka.

Tokom posljednjih nekoliko godina bio je veliki broj pokušaja da se Makedonija sama upoređuje sa Srbijom, ali na način na koji bi se premijer Gruevski (i njegov „režim“) redovito upoređivao sa Miloševićem. To je, naravno, bio samo običan, pa čak i pomalo očajnički, propagandistički trik. Paralizovana vlastitom kompromitacijom i bezidejnošću, opoziciji je bilo više nego neophodno da portretira svog „neprijatelja“ što jačim i pretjeranim kvalifikacijama da bi sebe pretstavila u boljem svijetlu i dobila legitimitet za sve političke metode koje je koristila (da se radi o uobičajenoj taktici, vidimo i ovih dana kada se Putin olako upoređuje s Hitlerom). Još prije izbora u Srbiji zavladalo je oduševljenje tamošnjim demokratskim transformacijama samo zato što je susjedna zemlja dobila datum za početak pregovora s EU. To sam još tada ocijenila kao površnost, jer i najmanji pokušaj da se zagrebe ispod površine (ispod šminke koja krije istinsko stanje) pokazuje sliku društva u dubokoj krizi. Za površnije analitičare bilo je dovoljno da naglase „evropski trenutak“ i to da je srpsko rukovodstvo prihvatilo kosovsku stvarnost – i, svakako, to uporediti s status quo stanjem u kome se Makedonija nalazi zbog problema s imenom i vetom Grčke u NATO i EU.

Izlaznost na izborima u Srbiji je bila izuzetno niska, što znači da je i legitimacijska osnova nove vlasti daleko slabija nego što se može zaključitu u prvi mah i na osnovu osvojenih poslaničkih mandata. Dive se neki kako su naprednjaci „zbrisali“ svoje liliputanske protivnike, među kojima ima i takvih koji nisu prešli izborni prag i ostali su bez političkog predstavništva. Prohuljali s vihorom, dio lidera ovih stranaka odlaze u istoriju, а s obzirom na njihovi potrošeni demokratski (i uopšte politički) kapacitet, pitanje je da li je uopšte šteta što ih više neće biti na političkoj sceni. Ipak, ostaje ključna dilema i to u vezi pitanja na kome se testira svaka demokratija: ko će i kako kontrolisati one na vlasti?

Оd onoga što su do sada pokazali naprednjaci, a posebno od onoga što su obećali u kampanji, čini se da u Srbiji nastupa i „makedonski trenutak“, a Vučić ima sve šanse da postane srpski Gruevski (razumije se, bez bagaža u obliku problema s imenom, etnički podijeljenog društva i spomeničke i nekrofilske arheološke manije traganja za grobom i duhom Aleksandra Velikog). Okupljanje glasača nasuprot svih ostalih političkih oponenata, uz ogromnu apstinenciju, zaista olakšava donošenje odluka, ali stvara i preduslove za jednopartijsku vladavinu. Opozicija dobija ulogu demokratskog dekora, a ne korektora i ozbiljnog kritičara vlasti. Ovakvo stanje izaziva nemir, ali budi i (praznu) nadu da će iz ove čistke nužno nastupiti era nove socijalne utopije, izgradnje nove opozicije iz pepela stare. Načekali smo se i mi te utopije, ali od nje ni traga ni glasa, a naš Vučić vlada uz sve manje protivteže, i po vertikali i po horizontali.

Vučić je obećao borbu protiv korupcije, hapšenja, raščišćavanje s tranziciskim tajkunima, tj. s onima koji su osiromašili narod i stvorili „žrtve tranzicije“ (da upotrijebim makedonsku terminologiju koju koristi vladajuća stranka). Rekli bi neki da je Vučić obećao socijalnu pravdu i evropske perspektive, uz normalizaciju odnosa sa Kosovom. No, da li je to dovoljno? U rukama vlasti su tajne službe, zajedno sa zavisnim sudstvom, klijentelizmom (tzv. burazerskom ekonomijom) kao načinom življenja i preživljavanja, ali i kontrola medijuma… To što je zemlja na rubu bankrota i što čeka „terapiju“ MMF-a, to je drugi padež, i tu dolazi pitanje o čemu će to lako i bez političkih pritisaka odlučivati nova vlada. No, izvjesno je da će nakon izvjesnog vremena nastupiti talas nezadovoljstva kod one četvrtine elektorata koji je povjerovao u čuda i u socijalnu pravdu. Sve nam je to dobro poznato i viđeno, zajedno uz asortiman mjera kojima se socijalne tenzije „rješavaju“ mrvicama i socijalnim subvencijama koje se dijele po stranačkoj osnovi.

Sasvim je jasno da se ne radi o bukvalnom uticaju Gruevskog (guevizma) na Srbiju – čak ni Gruevski nije izmislio gruevizam, a ne još da ga i izvozi. Riječ je o sličnosti koja je davno opjevao Balašević: princip je isti, sve su ostalo nijanse. Razlike postoje, i to je sasvim jasno. Ako danas strani mediji pišu o Vučiću da je „politička zvijezda s mračom prošlošću“, Gruevski je došao s čistim porfoliom, kao ekonomista, tehnokrat i kao čovjek koji nije bio opterećen međuetničkim problemima (on je sam priznao da je 2001, dok je bio ministar finansija, radio svoj posao i nije ni bio svjestan da zemlji prijeti duboki konflikt). Dakle, počeo je s čistim listom, s preporodom i sa (željom da uspostavim) moratorijum za međuetničke probleme – da bi na kraju završio tamo gdje se nalazi sada. A zajedno s njim i Makedonija: klijentelistička, polufeudalna država, bez slobodnih medija, sa građanima koji žive od mrvica koje država baci da bi preživjeli. I Gruevski, kao i Vučić, u susret izborima traži ubjedljivu većinu da bi mogao vladati bez ucjena. Razumljivo, ova se retorika odnosi na Albance (i u albanskom taboru vlada ista retorika, na račun Makedonaca), ali i na opozicionare odgovorne za kriminalnu privatizaciju, siromaštvo, stečajce, itd. Srbija ima svoje probleme sa Vojvodinom i Sandžakom (ili je možda korektnije reći da je obrnuto?), ali bar nema ustavni model podjele vlasti po etničkoj osnovi. Zato, Makedonija ima dva vožda, dva lidera koji ne trpe konkurenciju u svom etničkom glasačkom taboru, a još povremeno raspale etničke strasti – u obostranu korist, posebno u susret izborima. A onda opet naprave koaliciju…

Sličnosti između Srbije i Makedonije su vidljive po pitanju opozicije i odnosa stranih mentora. Ovi zadnji će podržati svakoga ko drži voz na evropskim šinama, čak i ako se on ne kreće ili ga ljuljaju da bi se stvorio privid kretanja, isto kao što su, ne tako davno, podržavali svakojake zlikovce koju su mogli kontrolisati veće zlikovce od njih ili garantovali implementaciju nekog „mirovnog sporazuma“ na terenu. Srbija je posebno važna sada odkako su Rusi pokazali zube. Male države ne mogu uticati na geopolitiku, ali ono što mogu je da vode računa o unutrašnjem stanju i demokratskim procesima. Tako bar glasi poznata mantra… Ipak, ako je neko uopšte i bio angažovan u tzv. statebuilding-u, selekciji elita i aktivnoj podršci demokratskim snagama, medijima i civilnom društvu – to su opet bili (i ostali) stranci s benchmarks-ovima i grantovima. Imperija u odricanju (kako je naziva David Chandler) to neće nikada priznati, kao što neće priznati ni svoj neuspjeh u građenju institucija i demokratije u regionu bivše Jugoslavije. A to neće reći ni mnogi domaći poznavaoci, jer daleko politički korektnije je govoriti da smo za sve sami krivi.

Neki analitičari u Srbiji govore da na izborima, ustvari, i nije bilo prave alternative. U svom sjajnom tekstu Dejan Ilić je napisao da „na ovim izborima naspram SNS-a – koji se postrojio u kolonu na čijem je čelu jaki vođa koji ljudima uliva lažnu nadu – nisu stajali nikakvi zagovornici istine i mukotrpnog rada. Naprotiv, stajali su takođe uglavnom lažovi.”

Ovo me je podsjetilo na nešto što mi je nedavno poslao mladi prijatelj, koji piše: „Neko će reći da je protiv crno-bijele Makedonije. Ali, na političkoj sceni, ne prepoznajem ništa bijelo. Vidim samo dvije crne polovine! Mogućnost za izbor je svedena na više ili manje crnu varijantu. U trenutku ja ne mogu biti siguran koja je ta manje crna strana. Hoću da izaberem bijelo!“ Drugi mladi čovjek, student, na svom blogu je napisao: „Želim da me čuju!“

Vjerovatno mladim generacijama ostaje da traže put daleko od Vožda i od apatije, i da artikulišu načine i oblike kroz koje će se čuti njihov glas i kroz koje će moći da mijenjaju stvarnost. Očito, naša generacija to nije uspjela, i to nam se potvrđuje iz izbora u izbore. Po mnogu čemu, sva ova društva se nalaze na polaznoj tački, back to square one što bi rekli, na onoj tački prije tranzicije, a i prije ratova…

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register