Goce i svijet

Objavljeno: 17.03.2014, 09:10h

Svi mi (iz naroda u kome su tipična imena Trajče i Trpe) koji do sada nismo pokazali ni gram interesa ili solidarnosti, koji smo zatvarali nos kada smo prolazili pored smrada, sada smo zgroženi i zaprepašćeni njihovom tišinom?!?

Piše: Biljana Vankovska

Uvijek kada se u svakodnevnom razgovoru pomene „Goce“ (naravno, kao lokacija, a ne kao osoba), mi se dobro razumijemo: radi se o najvećem (i doskora, kako smi mislili, najboljem) studentskom domu u Makedoniji. Slučajno, odrastala sam a i sada živim u njegovom neposrednom susjedstvu, ali kao Skopljanka nisam imala previše prilika da ga posjetim. Prije mnogo godina, kao studentkinja, znala sam posjetiti kolege-koleginice. Tada sam im čak i zavidjela na slobodi koju imaju da kao mladi ljudi žive izvan stalnog „starateljstva“ i budnog oka roditelja. Mi, studenti iz Skopja, bili smo zaista pošteđeni svakodnevnih briga, ali nikada nismo iskusili kako izgleda da sa 18-19. godina brineš o sebi, da budeš sam svoj gospodar (podjednako, svog vremena i skromog budžeta).

Sada to izgleda smiješno, ali u ono vrijeme ja sam imala dopušteni izlazak samo do 22:30, čak i kada sam bila na zadnjoj godini studija. Slušala sam da moje kolege iz drugih gradova „žive život“ i žurkaju se kad god požele. Razumije se, to je bila romantizovana verzija njihovog života. Samo oni znaju koliko su zavidjli takvim razmaženima kao što sam bila i ja, koji se nisu morali brinuti o ishrani, higijeni, tišini potrebnoj da bi se učilo.

Ipak, govorim o vremenu u kojem je „Goce Delčev“ ličio na hotel solidne kategorije, i to ne samo po svojoj spoljašnosti (originalno arhitektonsko rješenje), nego i po unutrašnjim standardima. Da, to je bilo u onom sada ozloglašenom sistemu, ali u kome je studentski standard bio viši od današnjeg, kvalitet univerzitetskog obrazovanja solidniji nego današnji (što se ideologiziranosti tiče, tu i nema neke veće razlike); diskriminacije po stranačkoj pripadnosti nije ni bilo s obzirom na jednostranački sistem, ali zato je socijalna prohodnost onih iz nižih socijalnih slojeva bila daleko veća nego što je danas.

Fotografije kojima se Makedonija (pod ustavnim imenom!?) „proslavila“ u svijetu potiču upravo iz ovog studentskog doma: eto, bez plaćenih reklama, stigli smo na stranice londonskog Independenta, koji je svoje čitaoce upozorio da su slike ogavne. Upozorenje sasvim na mjestu! Sada možete samo zamisliti kakva je stvarnost, dopunjena smradom i efektima ostalih čula.

Prije 15-tak godina sam imala priliku da vidim studentski dom u Seulu: mi, učesnici svjetskog skupa međunarodnog udruženja za političke nauke iz siromašnih zemalja prihvatili smo najjeftiniju opciju za smještaj koju je ponudio domaćin. Sjećam se užasa s kojim smo posmatrali policiske punktove usred studentskog grada, provjere na svakom koraku, a pendreci policajaca viši od njih samih. Istini za volju, policiske snage su bila raspoređene i svuda po centru grada. Unutar studentskog doma, usred letnjeg raspusta, samo manji broj studenata, pa smo tako dobili veću privatnost i „luksuz“.

Ja, kolegica sa mog fakulteta i kolega iz Beograda smo izdržali manje od 24 sata! Ostavimo na stranu monsune (klimatizere je bilo teško i sanjati u onakvom okruženju), ali odlasci u tuš-kabine i toalete su bili nešto što se teško moglo podnjeti. I pored dugog i iscrpljujućeg leta sa druge strane planete, nas troje smo presjedeli otvorenih očiju čitavu noć, jedva dočekavši jutro; skupili smo sav novac koji smo imali i zatražili od domaćina da nas prebaci u neki skromniji hotel.

Koliko je bilo naivno s moje strane što sam tada mislila da su naši studenti srećniji, da još uvijek caruje nedostižni studentski standard, ali i sloboda! Vjerovatno je već tada počeo dramatični (fizički i drugi) raspad usred doma „Goce Delčev“, ali ja sam već bila profesor, pa sam ga prestala i posećivati. To je bilo vrijeme kada se počelo uveliko „arčiti“ sve što je bilo stvarano i građeno u prethodnom sistemu. Što se tiče pendreka, kod nas nikada nisu ni bili neophodni – studenti nisu nikada dizali glas (niti sada to čine) kao oni u Južnoj Koreji, izuzev manjih grupa koji su ućutkivani i najurivani ispred vrata rektorata. Danas se više ne smiju oči zatvarati i pronalaziti objašnjenja za bijedne uslove u kojima žive naši studenti, jer generalni zaključak je sljedeći: horor-fotografije koje pretstavljaju „Goce Delčev“ nisu prikaz ruiniranog studentskog doma, one su više simbol makedonske stvarnosti! Uzalud novi spomenik Gocetu nasred skopskog trga, njegova voštana figura u kvazimuzeju; uzalud vladine kampanje „Znanje je sila, znanje je moć“, uzalud (licemjerne i cinične) izjave o planovima vlade da renovira studentske domove. Uzalud predsjednik-profesor, koji se više bavi nekakvim elitističkim školama za liderstvo u ljepoti njegove vile u Ohridu, onako jednom godišnje…

Kakvo je naše znanje o istorijskoj figuri Goceta Delčeva, koji nije samo ikona nacionalnog pokreta, nego je i poznat više kao socijalista i Učitelj, a manje kao ustanik s početka 20. vijeka? Čini se da se ono svodi na onu jednu najčešće pominjanu izreku (koja se, naravno, ne primenjuje u praksi, kada se šalju vojnici u Avganistan i Irak): „Ja svijet razumijem jedino kao polje za kulturno nadmetanje naroda“. Izgleda da smo propustili onu drugu misao, koja govori mnogo o nama samima: „Revolucija svijesti, srca i duše jednog naroda s ropskim mentalitetom, znajte da je najveći zadatak.“

Ovih dana na sve strane papagajski refreni o tome kako su studenti oduvijek bili avangarda i činioci borbe za bolju budućnost, da u njihovim venama teče butnovnička krv, da (kao što piše moja mlada koleginica-sociološkinja) su oni „ona iskra koja razgara vatru razvoja i prosperiteta, ona iskra koja se uzdiže i koja osvjetljava u trenucima bezizlaza i anomije, ona iskra koja prodire i peče kada se nepravde natalože i stvori bezizlaz posebno za mladu populaciju.“

Fraze, gole i prazne! Nije ni moja generacija, a ni ona prije nje, živjela sa ovakvim idealima! Bila sam premlada te 1968-me, ali od starijih znam da je i tada u Makedoniji vladao onaj „ropski/podanički mentalitet“, da smo ostali tiha bara… Otuda mi i ne znamo šta su disidenti. Oni koji su tada bili studenti, kasnije su postali roditelji, političari, stručnjaci ili profesori s istim „mentalitetom“: s onim koji kaže da sagnutu glavu sablja ne siječe, pa zato malo ko diže glas i kada su u pitanju reforme, disciplina kičme ili gaženje autonomije univerziteta! Profesori ne dižu glas čak ni na Nastavničkom vijeću, ni na univerzitetskom Senatu, a ne dao bog da se suprostave nekom vladinom pretstavniku! Koje licemerje da se sada čudimo što naši studenti ćute i trpe ono stanje u studentskom domu!

Otkako se u svakom selu otvorio univerzitet, mladi su se getoizirali, a većina ostala u svojim mjestima. Oni koji su došli u Skopje, Bitolu ili drugi veći grad da bi studirali nešto što nema u njihovom mjestu ili da bi dobili kvalitetnije studije postepeno postaju izuzetak. Ali oni su već na samom staru „izdresirani“, s stranačkim knjižicama koje su neophodne da bi se došlo do ležaja čak i u substandardnim uslovima. Oni su ona najslabija karika, populacija podložna bijedi i beskrupuloznim ucjenama.

Svi mi (iz naroda u kome su tipična imena Trajče i Trpe) koji do sada nismo pokazali ni gram interesa ili solidarnosti, koji smo zatvarali nos kada smo prolazili pored smrada, sada smo zgroženi i zaprepašćeni njihovom tišinom?!? Revolucija (ona iskra o kojoj se piše jeftina poezija) ne može krenuti od studenta koji je upravo stigao na studije, nego se treba tražiti kod iskusnijih, zrelijih, progresivnih, ali i kod profesora. Znate li koliko sam puta podsticala svoje studente i zajedno s njima potpisivala peticije ili obustavljala nastavu zbog nestanka grijanja u predavaoni usred zime ili zbog zahtjeva za normalnije uslove na samom univerzitetu? (Da, da, i on je bio izgrađen u onom bivšem sistemu, pa se i on polako raspada)? Koliko smo više dobijali kompjutere i klimatizere (samo za profesorske kabinete), toliko su propadale klupe, raspadali prozori, a o toaletima i da ne govorim (to je previše lijep izraz za ono što se zove „čučavac“)…

Ne, studenti nisu krivi – krivi smo mi. Od njih ne možemo tražiti da predvode revoluciju svijesti, srca i duše. Krivi smo mi koji smo dopustili da se desi sve ovo i koji i dalje odgajamo građanina-pokornog i uplašenog, koji smo ostali slijepci pored ruine u koju se pretvorio naš život ukrašen baroknim fasadama i spomenicima.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register