Piše: Biljana Vankovska
I sada šta? Opet kuknjava što nas Evropski savjet ne zarezuje ni pod razno? No, on ne zarezuje ni Evropsku komisiju, koja osmi put po redu daje preporuku da se Makedoniji dodijeli datum za početak pregovora, s tim što se Fule i Komisija ne uznemiravaju oko toga. Da stvari mogu biti i drugačije pokazuje sama istorija EU.
Oko prijema Grčke u tadašnju EEZ, odmah nakon vojne diktature, siromašnu i sa velikim političkim bremenom, Komisija je dala negativnu preporuku, ali Savjet je smatrao da je ova zemlja geopolitički prevažna da bi se ostavila po strani. Možda su mislili da će joj integracijom pomoći da se brže konsoliduje. Osim toga, „kolijevka demokratije“, makar u simboličkom ako ne i u realnom smislu, toliko vezana za evropsku civilizaciju, morala je dobiti popust od modernih demokratija! Ostatak priče vam je dobro poznat…
То što osmi put po redu Makedonija ne samo da ne dobija datum nego čak ni nagovještaj kada bi se to moglo desiti (da bi se stresa poštedjelo grčko predsjedništvo Unijom), koliko je naša krivica, toliko je rezultat i neodgovorne politike statebuilding-a EU. Ovaj tekst nije pokušaj samoamnestiranja ili zatvraranja očiju pred našom vlastitom nakaradnosti (počevši od dešavanja prošlog 24. decembra, pa sve do međuetničkih tučnjava), ali je ipak napisana kao eksplicitno pitanje upućeno EU: ako zaista ne zadovoljavamo minimalne kriterijume (kao što ih, pretpostavljamo, zadovoljava Srbija), onda zašto uopšte preporuke za početak pregovora, koje traju koliko i zapaljena šibica u hladnoj noći? Na osnovu čega?
Ako čitavih osam godina od dobijanja kandidatskog statusa, jedna se zemlja drži u limbu, ili bolje stavlja se u poziciji nekakvog Tantala, onda je logično pitati i zatražiti častan odgovor: da li je Makedonija uopšte zaslužila kandidatski status ili joj je i tada bio dat podsticaj iz pedagoških razloga? Ako se iz kandidatskog statusa ne pređe na nešto konkretno, kao što su pregovori i koraci ka suštinskim reformama vezanim uz svako od poglavja, onda – koja je korist od njega? Naprotiv, on postaje nalik onoj priči o bogatunu koji je siromahu kupio kilogram džigerice i pokazivao naokolo da bi sebe prikazao kao blagorodno biće! Još gore, kandidatski status postaje uvreda, poniženje, postaje i breme i uzrok untrašnje destabilizacije i po političkim i po etničkim linijama.
To više nije ni špargarepa, ni stimulans, pa ga Brisel može slobodno uzeti natrag. Kandidatski status bez pregovora je kazna, i to nezaslužena, jer u obrazloženju se pominju stvari koje nikako nemaju veze sa Kopenhaškim kriterijumima niti evropskim vrijednostima – pominju se nacionalistički zahtjevi Atine i Sofije, jedni traže promjenu imena, drugi bi da pišu makedonsku nacionalnu istoriju po svom nahođenju! Ako se posljednjih godina zaista čine džinovski koraci unatrag u više društvenih sfera, zašto Fule i EK blamiraju sebe i lažu? Ustvari, koga to lažu: Evropski savjet ili Makedoniju? Ako evrointegracije postaju jabuka razdora u jednoj ionako etnički podijeljenoj zemlji, onda to ne može biti i put stabilizacije i demokratizacije. Evrointegracija je sekuritizirana; tako kaže logika i racio, ali ovdje ne vlada logika. Ona je protjerana ili, tačnije – zabranjena kao politička nekorektnost! Nama je zabranjen čak i osjećaj ljutnje, što će se vidjeti odmah nakon objavljivanja ove kolumne.
Eto, kažu, Ukrajinci su herojska i proevropska nacija, koja je digla evrorevoluciju da bi se suprostavila (legitimno izabranom) predsjedniku koji ih je vratio u naručje Majke Rusije (doduše za mnogo, mnogo novca). Komentatori najčešće zaboravljaju da se radi o zemlji koja tone u dugove, korupciju, siromaštvo, a koja je duboko podijeljena čak i po pitanju evropskih integracija, tako što se čak i elementarni društveni sporazum dovodi u pitanje. Аko se zaista može govoriti o evrorevoluciji, to znači da iza nje stoji nekakva ideologija – evroideologija! А ona, bar kada je riječ o zemljama koje traže članstvo u klubu, je postavljena na pijedestal kao jednoumlje, nešto što nema niti smije imati alternativu. To što se u sve većim brojem zemalja članica EU pomalja glava ultra-desničara, pa i fašista, između ostalih ideoloških opcija koje će dobiti političko pretstavništvo u EP, to je nezgodna činjenica o kojoj nije preporučljivo ni govoriti. U Kijevu je bila organizovana tea-party uz sendviče koje je dijelila Viktorija Nuland, visoka pretstavnica Obamine administracije, a i baronesa Ešton je požurila da da podršku ljudima koji su protestirali, bez obzira što se to ne može nazvati drugačije no miješanjem u unutrašnje stvari suverene žemlje. To čak nije ni responsibility to protect, osim ako se štite geopolitički interesi SAD i EU.
Tako, poređali se brojni propovjednici iz Brisela i okoline, koji su jasno stavili na znanje da se neće odustati od geopolitički značajne Ukrajine. Za Makedoniju, obrnuto, poruka glasi „EU diže ruke od FYROM“. A eto, u Makedoniji ne postoji niti političar niti stranka koja traži alternativu izvan evropskoh horizonta. A i da traži, teško da će dobiti drugog sponzora! EU ovdje nije ideologija, ona je religija! Dogma! Podrška javnosti je blizu enverhodžinih visokih procenata, i svakako daleko viša od one koja je postojala kada su Slovenija i Hrvatska ulazile u članstvo.
A zašto ne bismo mi, dragi sugrađani, još sjutra izašli na trgove i krenuli u evrorevoluciju? Evo, nećemo im tražiti ni čaj, ni sendviče, ne dao bog – 150 miljardi eura pomoći! Ništa ne tražimo, osium datuma za početak pregovora! Mislite li da će se neko tamo uznemiriti i doletjeti da nam da podršku? Razumije se da neće. Oni nas uzimaju „for granted“ i na našem slučaju rade suptilnije. Već stižu poruke da Albanci u Makedoniji gube strpljenje (sic), da su nas svi prešli, pa čak i Dačić i Tači mogu postati nobelovci, dok se mi jogunimo i ne damo da nam promijene ime! Tviterašima iz Brisela koji su pisali da je FYROM razočarenje nije bilo takvih da odgovore da je i obrnuto tačno: da je Brisel nama razočarenje. Statebuilderi su dopustili da mala i slaba država i dalje strahuje za svoju sudbinu, jer teza glasi: bez EU zemlje neće ni biti! I sve se to stavlja na kocku, svi njihovi navodni uspjesi od 2001. naovamo, samo zboj jednog (ne)običnog imena! Ako im je ime Makedonije važnije od rizika nove destabilizacije, onda to sa imenom nije ništa banalno i beznačajno, kada je važnije od evropeizacije i politike proširenja. Do sada su se u Briselu pravili da nikada nisu ni čuli da postoji Međunarodni sud pravde koji je donio presudu u korist Makedoniju u sporu sa Grčkom i naložio da ona ne sprječava međunarodne integracije svog susjeda. Ali ovog puta, vidi čuda! Brisel traži od Turske da mora da poštuje presudu tog istog Suda! Grčka, a i EU, taj sud ne priznaju, kada njima to odgovara.
Kao i 2005. godine kada smo do dugo u noć čekali odluku Evropskog savjeta i mislili da svi tamo samo o nama govore, tako i sada ne postajemo pametniji. Nikako da utuvimo sebi u glavu da mi nismo važni, pa se i dalje međusobno optužujemo i tražimo krivca što Makedonija, čak ni pod referencom FYROM, ponovo ne dobija datum za početak pregovora. Na ovom samitu na vrhu agende se nalaze neke važne teme koje govore puno o tome u kom se pravcu kreće EU: spas banaka, stvaranje bankarske unije – i stvaranje odbranbenih snaga. Ukrajina ostaje tamo negdje na marginama, ne odustaju i pored privremenog poraza. Čini se da je krajnje vrijeme da se suočimo sa istinom: EU ni iz daleka nije onaj međunarodni akter koji ima normativnu moć da transformira, da demokratizira i promovira vrijednosti (ona se čak njima poigrava akrobatski kao i svaki geopolitički akter). Venera sve više liči na Marsa, i prestaje biti moralna vertikala. Ona nas iz visine gleda kako se glođemo, previjamo i ponašamo kao djeca koja su dobila batine, ali ne daju im ni da plaču.
Mi nismo u zoni njihovog interesa, sem kao jedna mala beznačajna tačka na balkanskoj mapi. Tu ne pomaže nikakva evrorevolucija, pa ni samospaljivanje. Mi moramo pomoći sami sebi i to racionalnom politikom koja će krenuti od rješavanja vlastitih problema, onih pravih – jer nama ime nije problem. Moramo krenuto od domaćeg političkog probisvijeta koji već dvadeset godina pali i gasi, dovodeći do ekonomske, političke i vojne krize, ulične revolucije i međuetničkih obračuna. U međuvremenu, prema EU bi se možda mogli ponašati prema savjetima koje su starovremske majke davale ćerkama koje su bile ludo zaljubljene: ako trčiš za njim, za onim koga obožavaš, on te neće ni poštovati ni pogledati; okreni mu leđa, pa će možda tada pokazati interes. Аko ga ne pokaže – uzdravlje! Nećemo vene prerezati zbog neuzvraćene ljubavi. Posebno, kada se i ne radi o ljubavi, nego o golim interesima!
Prevod je autorkin
0 Comments