Ironiziranje dana VMRO

Piše: Biljana Vankovska

Srećom, a i na moj osobni ponos, pišem kolumne za novine koje mi nikada nisu cenzurisale kolumnu, a koje su postale slavne širom svijeta zbog toga što je njihov novinar osuđen kaznom zatvora za djelo počinjeno u obavljanju novinarske dužnosti. Eto, dotle smo došli! Ali, to mi daje mogućnost da otvoreno „ironiziram Dan VMRO“, da upotrijebim frazu koju je koristio istaknuti član vladajuće stranke Ilija Dimovski. Ili, ako vam se više dopada, pisaću o „skrnavljenju praznika“, kako se u saopštenju javnosti obratio direktor muzeja VMRO, ispred koga policija nije dopustila održavanje mirnog protesta novinara. Sada, nakon objavljivanja ovog teksta, ako žele mogu da mi pošalju i specijalce, jer se zaista otvoreno rugam ovom „svetom“ prazniku. Eto, ja sam odrasla u vrijeme koje je zaista bilo jednoumlje s jednostranačkim sistemom, ali čak i tada u statutu te partije je pisalo „da ništa ne može biti toliko sveto da se ne bi zamijenilo nečim boljim“. Za ovo mi sleduje i etiketa „komunjarka“, ali činjenica je da ma kakav bio taj režim nije branio praznike specijalcima?

Nego, da krenem redom… Dan formiranja Makedonske revolucionarne organizacije (MRO je korektniji generički naziv nego VMRO) daleke 1893. godine, ma kako bio značajan dan jer simbolizuje početak organizovane borbe makedonskog naroda za slobodu (mada ne uvijek i za državnost i nezavisnost), on ne može biti važniji od ustavno garantiranih ljudskih prava i posebno prava na mirni protest. I to, bez obzira na to da li protestuju novinari, građani, aktivisti ili, čak, i političari i simpatizeri opozicije.

Da se razumijemo, mjesto VMRO je zaista u muzeju – zato što ta (V)MRO ne implicira ni kontinuitet, a još manje daje legitimititet današnjoj DPMNE stranci, koja je prisvojila simboliku i stavila je u funkciju svoje ideologije i politike. Način na koji je uveden praznik, na koji se on proslavlja, kao i poruke koje šalje, govore o zloupotrebi istorije i promoviše selektivno pamćenje. Ono što mi danas nazivamo VMRO (bez DPMNE) je organizacija koja je kroz istoriju nekoliko puta mijenjala ime, ideologije, dijelila se na frakcije, koje su se nekada odnosile kao neprijateljske jedna prema drugoj, a bogme dobijala je i predznak terorističke organizacije – bez obzira na to koliko danas neko pokušava da promijeni istorijske činjenice, a one koji su okrvavili ruke eliminacijom ne samo neprijatelja, nego i „izdajica“ iz vlastitih redova postavlja na pijedestal kao heroje i mučenike. VMRO je simbol i srž jednog nacionalnog narativa, ali malo ko želi da ga predstavi u svoj njegovoj složenosti, da osvijetli svijetle ali i tamne strane njegovog „mjeseca“. Nemam ja problem s tim istorijskim VMRO-om. Problemi nastaju kada sa distance od 120 godina neko sebe prikazuje kao da je direktni nasljednik, pa i čuvar njegove „svetosti“. Takvo poistovjećivanje, po pravilu, znači nedodirljivost, nosi neodgovornost (osim pred narodom, istorijom i Bogom), а još važnije – autoritarnost. Iz godine u godinu, ostajemo s bez odgovora na pitanje: s kojom verzijom istoriskog VMRO se identifikuje današnja vladajuća stranka?

Prošle godine, u susret prazniku, premijer Gruevski je održao lekciju ženama, koje umjesto da se bore „za tamo nekakva ženska prava“, trebaju spašavati naciju time što će rađati više djece i posvetiti se braku. Ovogodišnji govor (o etici i menadžiranju administracije) ne samo da su morali slušati njih 3000 administrativaca (iz viših i srednjih ešalona) i to u hali skopskog sajma, nego su to morali raditi uzdignitih glava (dobro postavljena govornica čini čuda, zar ne?), pa se tako stekao dojam da sa ushićenjem slučaju pouke o etici, upućene od strane oca nacije (ili bar, oca administracije). Pustimo na stranu to što su u govoru etika i vladavina prava zamijenili mjesta, nego i ono što je u normalnoj zemlji dio institucionalne kulture i poštovanja procedura ovdje dobilo oblik vaspitnih savjeta nalik onima koja svaki roditelj daje svojoj deci još u prvim godinama života – „budi dobar, budi pošten, budi vrijedan, dobro se ponašaj prema starijima i drugarima“. Оvaj „istorijski govor“ (u titoističkom stilu, ali bez harizme) bio je repriziran tri puta dnevno na više provladinih televizija (što će reći, na većini njih).

Sluša čovjek i nehotice, pa ne zna da li da plače ili da se smije: pa ti administrativci su tamo ne zbog merit-sistema (pri zapošljavanju i napredovanju), nego po partijskim zaslugama! Ne čudi me pažnja s kojom su slušali govornika – to su ljudi koji dobro znaju da je država i partija jedno te isto, i to u zemlji u kojoj je državni aparat jedina forma koja radi bez problema i sa garantovanim plaćama. Ali, interesantan je eho pristalica po socijalnim mrežama. Manifestacija je bila običan stranački događaj, kao što je bio i praznik koji je slijedeo, ali uticaj nije za potcjenjivanje: ovako se stvara i održava građanin pokorni!

Praznik je pokazao i da će proći još dosta vremena dok konačno novi teatar ne bude počeo služiti svojoj istinskoj namjeni, jer od Subrate i Tonija Blera, do Gruevskog i Veljanovskog, te daske koje život znače su samo jedna od scena gdje se odvija političko-stranački reality show. Umjetnici će i dalje biti na stand by. S druge strane, o kakvoj tu kulturi i umjetnosti govorimo, kada se institucije koje ih oličavaju brane kordonima specijalaca? Eto, prije neki dan si branili svetost muzejskih voštanih figura (jer to je muzej u kome i nema autentičnih eksponata), tj. branili su narativ i ono što taj muzej simbolizuje, dok se novinari prikazuju kao huligani, a njihov legitimni protest – skrnavljenje „svetosti praznika“.

Žalim što zbog zdravstvenih razloga nisam bila među prisutnima, jer kao kolumnisti, a još više kao građaninu, mjesto mi je bilo tamo. Slike koje bi trebale užasnuti čak i one koji iskreno vjeruju da je VMRO-DPMNE demokratska stranka i pored svih nedostataka, ali glasnogovornici stranke su protest opisali kao „fingirane“, а policisku intervenciju opravdanom. Uzalud je ovima objašnjavati da sloboda ne samo da podrazumijeva i pravo na mirni protest, nego i pravo da se ironiziraju praznici i istorijski događaji, posebno ako su uzurpirani, otuđeni i posramoćeni.

U to vrijeme se ministarka unutrašnjih poslova bila pridružila kineskoj turneji predsjednika Republike i ostavila nas u dilemi: ko će od koga učiti vještine discipliniranja kičme? Što se novinarske svite predsjednika tiče, ona govori mnogo sama po sebi, i to ne zbog prisustva urednika javnog servisa (MTV), nego više zbog egzemplara „medijske nekulture“, novinara koji pored partijske propagande širi i govor mržnje. On javno poručuje da izdajicama nema mjesta pored premijera i predsjednika na ovakvim putovanjima, ali ne zaboravlja ni svog zatvorenog kolegu Kežarovskog, čijoj se nesreći raduje i najavljuje listu sljedećih hapšenja.

To je Makedonija danas, zemlja u kojoj je Milenko junak našeg doba s kojim se diči politička elita! Čuli smo da je predsjednik Ivanov održao predavanje kineskim studentima „o putu svile i mudrosti“ (koji navodno povezuje Kinu i Makedoniju!?), a možda je upravo Milenko bio primjer šta je p(o)stalo od te navodne mudrosti. Tako, najviši državni pretstavnici pokazuju da su im ovakvi novinari bliski srcu i u zemlji i izvan nje. Tu više ne pomažu ni istorijski praznici, ni ideali; praznik su oskrnavili i u lice nam se rugaju oni koji su policiskom čizmom pogazili elementarnu priostojnost i demokratske postulate. Kada drže govore o mudrosti, etici i moralu, naši vlastodršci ne znaju ili neće da znaju da suština leži u odgovoru na pitanje koje se često ponavlja: „Smijem li ono što mogu?“ Jer, ovi i mogu i smiju, čak i kada na koljena bacaju Ustav i ljudska prava. Svakako, sve to u ime „slobode makedonskog naroda“, a narod – to su oni!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Objavio/la na 08:07. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-