Zločin i (ne)kažnjivost

Piše: Biljana Vankovska

U vrijeme organizovane (globalne) hipokrizije pristojnost nalaže da se o najružnijim stvarima koje bacaju sjenu na zapadnu demokratiju govori u eufemizmima. Ali, već se počinju upotrebljavati prave riječi. Povoda i slučajeva ima previše, ali trenutno se u fokusu nalazi Bredli Mening – čovjek koji nije odgovoran ni za kakav zločin, ni za čiju smrt, osim ako razotkrivanje vladinih laži i zločina ne spada u red krivičnih djela, zbog čega je on osuđenb na čak 35 godina zatvora.

Kao i u svakom sudskom postupku i ovdje su postojali i zločin i kazna, samo što je sve okrenuto naglavačke: inspiratori i naredbodavci, zajedno sa neposrednim počiniocima ratnih zločina su na slobodi: jedan od njih je srećna budala u penziji, drugi je Nobelovac za mir krvavih ruku i prazne elokvencije koja ih skriva. Kaznu je dobio „messanger“, onaj koji je volio svoju zemlju kao i Martin Luter King, a imao i vrlinu i odvažnost da bi to iznio pred oči svjetske javnosti. Ono što je obznanio je, nažalost, bilo nešto što smo svi mi već znali, ali nismo mogli dokazati. Najpre smo protestovali i upozoravali, pa onda pretpostavljali, da bi na kraju čuli, pa i vidjeli snimke, i o još gorim strahotama od onog iračkog i avganistanskog pakla, kao, recimo, o efektima upotrebe bijelog fosfora u Faludži.

Ali, demokratije nemaju ništa protiva debata i antiratnih sentimenata – dapače – ali sve dok se zločini ne dokumentuju slikom i tonom. Stara je i dobro poznata teza da je prva žrtva svakog rata – istina, pa su Amerikanci očito računali na tu smrt. Njeno uskrsnuće uz Meningovu pomoć su zato dočekali kao najveću nacionalnu izdaju. I dok pišem ove redove o sramnoj presudi suda, koji se s pravom naziva „kengurski“, zločini su i dalje svakodnevica. SAD ostaju izvan jurisdikcije Međunarodnog krivičnog tribunala, а zločinci ne odgovaraju ni pred nacionalnim sudovima ili, eventualno, dobijaju samo simbolične kazne za najzvjerskija iživljavanja nad civilima nekih dalekih zemalja.

I pored toga što su slučajevi Asanža (koji je faktički u zatvoru) i Snoudena (koji je u ruskom „limbu“ – ni pravi azilant, ni slobodan, još manje bezbjedan čovjek) ukazivali da Mening neće dobiti ni pravično suđenje niti pravednu presudu, ipak čak i sada kada je sve jasno, gnjev ne prestaje da tinja. Ovu kolumnu pišem sa tla Sjeverne Amerike. Mislite li da je život ovih demokratski nastrojenih, finih i kulturnih ljudi na tren stao zbog vijesti o sudbini Meninga? Čak i vijesti o ljudskim pogibijama, a još više ovakve gdje nije smrtna posljedica posrijedi, je nešto što se sluša s radija dok se vozite kilometrima u velikom automobilu do posla ili do kuće. Sve ono između je svakodnevni spokojni život običnih ljudi koji nemaju ni želje ni vremena da se uznemiravaju zbog nekoliko nerazumnih momaka koji su uradili nešto što se niko drugi ne bi usudio da uradi po cijeni vlastite žrtve, ali ni zbog fašizacije društva što se prima u malim dozama, kao „dobar dan“.

Nedavno sam naišla na komentar američkog čitatelja ostavljenog na forumu ispod elektronske verzije članka o globalnoj ulozi SAD. Ovako nekako on opisuje „the state of the union“: SAD je zemlja koja vrši invazije nad drugim zemljama, ignorišući međunarodno pravo; ovo je zemlja u kojoj postoje koncentracioni logori (Gvantanamo); SAD su legalizovale torturu i široko je primjenjuju; SAD vrši atentate nad državljanima zemalja s kojima nisu u ratu; vrše nelegalna kidnapovanja ljudi u savezničkim državama, članicama NATO (zbog slučaja El Masri u kome je i Makedonija bila involvirana, ja bih dodala „savezničke države koje i ne moraju biti članice NATO“); SAD prate privatne komunikacije miliona, ako ne i milijardi ljudi širom svijeta, ali i vlastitih građana; SAD su involvirane u cyber-ratovanju s državama s kojima nisu u ratnom stanju; SAD špijuniraju OUN i EU, kao i vlade članice NATO. Na kraju, čitatelj konstatuje: zar ovo nije nalik Imperiji Zla?

Intelektualac nema moralno pravo da kritikuje drugu zemlju, elitu, politiku – ako je slijep za ono što mu se dešava u vlastitom dvorištu. Sasvim svjesna da se upravo ovog časa sprema još jedno ograničenje medijskih sloboda i disciplinovanje novinara (što je i smisao slučaja novinara Kežarovskog), ipak imam potrebu da izađem ne samo iz vlastitog „dvorišta“, nego i iz svoje kože. Nesreća je živjeti u zemlji i regionu koji se svijaju pod teretom nečiste savjesti zbog nesankcionisanih ratnih zločina, koja je demokratura, i u kojoj se sve češće pominje „Jazavac pred sudom“. Ali kako da zagovaram suočavanje s zločinačkom prošlošću, kako da tražim osudu za ratne zločine, za ućutkane svjedoke i pravdu za žrtve na Balkanu? Kako da budem zagovarač za REKOM (inicijatuva ima podršku od Londona preko Brisela do Vašingtona), kada oni bajni zapadni demokrati kažu: „ne gledaj me šta činim, nego slušaj šta ti propovijedam“. Ono što važi za čitav svijet, ne važi za njih, moćne!

Da se razumijemo odmah! Ja ću se i dalje boriti protiv selektivne pravde, protiv teze da „might is right”, i nadam se i dalje da mi možemo i bolje od ovoga i od Amerikanaca (uostalom, sada su oni na potezu da stvore svoj REKOM ili još bolje, novi Ninberg). Za stanje u kome živimo, koje je tako perverzno da su zločinci postali heroji, a žrtve neprijatan detalj „miru“, nisu nam krivi ni Amerikanci, ni Evropljani. Na svu sreću, mi njima nismo ni za Irak, ni za Pakistan, ni za Libiju. Ali, ono za što su definitivno odgovorni „nobelovci“ iz Vašingtona i Brisela se odnosi na 15-godišnje „terapeutsko upravljanje/governance“, u kome su nametnuli dvije premise: postoji samo jedna „religija“, t.j. ideologija liberalnog kapitalizma koja se širi i bombama ako zatreba, ali alterantiva za nju ne postoji (The¬re Is No Alternative); а ta „jedinstvena alternativa“ ne samo da se mora pratiti, nego se ne smije ni kritikovati. Ona je predmet obožavanja i idealizovanja očiju širom zatvorenih, da bi se nekako „ukorijenila“ u ovu balkansku prokletiju.

To je, navodno, pravi način na koji se ovdje može izgraditi demokratija kakvu imaju i oni, da bi se izbjegao (makedonski) „fašizam“ („grujevizam“). Njeguje se nekritički odnos prema centrima moći, a njima se podjednako dive i progresivni intelektualciu i demokrate (koji će se prije majke odreći nego priznati da zapadna demokratija polaku umire, а Meninga će pomenuti usput, kao neku običnu vijest iz svijeta koja nema veze s nama), ali još važnije – njima se dive i mali diktatori.

Ako je Mening mogao biti izložen nehumanom tretmanu tokom trogodišnjeg pritvora, zašto onda neki mali diktator ne bi dobio sličnu inspiraciju za svoje potrebe? Ako u jednoj rojalističkoj sapunici čitava nacija vrišti „it’s a boy!”, а ćuti pred upadom u „Guardian“ – onda, koja je pouka koju možemo dobiti od njih? Oni to odavno više nisu, ali se to treba, ipak, javno reći: iz zmijskog jajeta polako izlazi reptil. Poznati američki aktivista kaže: „Ako je vojnik koji je prenio istinu medijima kažnjen daleko teže od onih koji su vršili torturu nad zatvorenicima i ubijali civile, onda je nešto zaista jako loše u našem sudskom sistemu“. Nakon svega što su uradili da bi ušutkali „zviždače“ i sakrili zločine, zapadne demokratije više ne mogu biti bilo čija moralna vertikala. Oni su je izgubili i za sebe i svoje društvo! „SAD više nikada neće moći držati lekcije o vrijednosti transparentnosti i medijskih sloboda a da, pri tome, ne izazovu globalni talas podsmjeha.“ (Glen Grinvald) Nažalost, taj smijeh je već gorak, a iza njega trljaju ruke svi oni koji žele slijediti primjere velikih demokrata i nobelovca.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Objavio/la na 08:08. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-