Demokratski vojni udar

by | jul 15, 2013 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Biljana Vankovska

Ako već postoje „demokratski ratovi“, onda zašto ne bi bilo moguće govoriti i o demokratskim vojnim udarima? Neki, kao recimo Stratfor, govore o nacionalnom/narodnom državnom udaru (uz pomoć vojske), a ljevica koristi kovanicu od riječi revolucija i pokreta Occupy – revolukupiraj. Svakako, radi se o oksimoronima, ali u vrijeme široke upotrebe novogovora, ovo je dominantni način označavanja fenomena i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Ovog puta povod su zbivanja u Egiptu, odnosno svrgavanje s vlasti predsjednika Mursija od strane vojnog vrha, nešto o čemu zapadni centri čine svakojake verbalne akrobacije samo da ne upotrebe pravi izraz – vojni udar.

Razloga ima više: prvo, oni uvijek nastoje da dramatičnim događajima daju prihvatljivija imena, upravo kroz upotrebu oksimorona (dovoljno je sjetiti se vokabulara korišćenog u kontekstu NATO intervencije 1999, a slično je bilo i sa agresijama na Avganistan i Irak). Drugo, bilo bi krajnje neprijatno priznati da toliko hvaljeno „Arapasko proljeće“ nije nikada ni zaživjelo (i još dugo neće biti ni traga od njega, posebno u Libiji i Egiptu). Treće, domaća legislativa zabranjuje saradnju s vojnim huntama. To je primjer sa saveznim zakonima SAD koji zabranjuju bilo kakvu finansijsku asistenciju „vladi svake zemlje u kojoj je regularno izabrani šef vlade svrgnut vojnim udarom ili dekretom“ (2010), ali i sa stavovima EU (iz 1991.) Na kraju krajeva, SAD ne mogu sebi dopustiti taj luksuz da prekinu podršku egipetskim generalima i vojsci u koju imaju uloženo tako mnogo radi obezbjeđenja svojih „nacionalnih interesa“ (Suec).

Egipat je danima tema koja nudi više načina za analizu, ali ovog puta sam se odlučila za temu od šireg značaja, koja izaziva dubioze, a koja se odnosi na demokratiziračku moć vojske kao institucije. Kada me je nedavno mlađa koleginica direktno pitala „da li je moguće da vojska sprovede demokratske reforme?“, prvo je nisam shvatila i pomislila sam kakvo je to pitanje, sve dok se nisam sjetila da ona govori o Egiptu, a ne o Makedoniji. Jedan od bazičnih (sine qua non) principa svakog političkog poretka je upravo civilna suprematija nad vojskom. Konvencionalna istina u političkim naukama je da vojni udari ne mogu biti demokratski, jer oni po pravilu dovode do derogaciju vlasti koja je legalno i legitimno izabrana. (Čak i u bivšim socijalističkim zemljama je ovaj princip bio poštovan.) Čak i kada se putem vojne prisile svrgava diktatorska vlast, sam se čin ne može smatrati demokratskim, već u najboljem slučaju instrumentalnim i privremenim. Euforija u vezi Egipta kao da donosi nove vjetrove u ovom načinu razmišljanja, pa određeni autori nastoje proširiti teorijski i praktični način ocjene pretorijanizma, dajući mu i demokratizirajuću dimenziju. Prema njima, u određenim okolnostima, vojska ne samo da može nego i treba da izvede prevrat i sruši civilnu vlast koja je možda legalna, ali koja je izgubila legitimitet (kod naroda) ili koja je nanijela velike štete ekonomiji, socijalnom miru ili međuetničkim/međukonfesionalnim odnosima. Preuzimanjem vlasti, ona normalizuje društvene procese (koji su izašli izvan kontrole i prijete normalnom funkcioniranju poretka i bezbjednosti građana) i stvara uslove za vraćanje vlasti civilnim elitama, kada ocijeni da su stvoreni uslovi za organizovanje demokratskih izbora.

Teoriske analize na osnovu ogromnog empirijskog materijala pokazuju da, po pravilu, vojska (kao imanentno nedemokratska institucija) nema demokratizirajući kapacitet, a da samo incidentno (i ukoliko je vođena samodisciplinom i visokom vojničkom kulturom) brzo predaje vlast civilima. Kao najsvjetliji primjer u ovom smislu se obično izdvaja vojni prevrat nad portugalskim diktatorom Salazarom, čime je označen početak „Revolucije karanfila“ (odmah nakon puča, vojska je u cijevim oružja stavljala karanfile, što je ubrzo slijedila i masa građana). Ali, izvlačenje pozitivnih zaključaka na osnovu izuzetaka i u okolnostima koje su specifične za svaku vojničku intervenciju u politici je nonsens!

Jasno kao dan: vojni vrh je svrgnuo s vlasti (i) Mubaraka, a ne prodemokratski protesti. Na prvim slobodnim i demokratskim izborima u istoriji Egipta pobijedila su Muslimanska braća (Mursi) – baš kao što se i moglo očekivati i kao što su pokazali svi izbori organizovani u nedemokratskim društvima (Bosna nakon Dejtona, Hamas u Palestini, itd.).

Inače sekularno nastrojena egipatska vojska je prihvatila novog lidera, očito zadržavajući moć da sama odluči do kada će on zaista voditi zemlju. Mada u nekim državama vojska uživa veoma visok javni ugled (zahvaljujući istorijskim i drugim okolnostima) i smatra se oličenjem države/nacije (patriotizma), u ovom slučaju riječ je o vojsci koja ne izvršava samo sistemsku funkciju, nego je važan instrument održavanje američkih interesa u regionu. Vašington je pozdravio pobedu Mursija, sve dok je vjerovao da će ovaj biti poslušan i igrati ulogu njegovog „posrednika“ (proxy). Uostalom, Amerikanci koji sebe predstavljaju „šampionima demokratije“ (koju obilato izvoze i bombama, ako zatreba), nikada nisu bili gadljivi prema akterima kao što je bio i Osama Bin Laden, vlasti u Kazahstanu, Saudiskoj Arabiji, itd. I Mubarak je svojevremeno bio „njihov čovjek“ na Bliskom Istoku (kao i Milošević na Balkanu u datom periodu).

Ono što izaziva (neosnovani) optimizam za stanje u Egiptu nakon posljednjeg vojnog udara je percepcija o navodnoj kombinaciji „narodne volje“ (rusoovske?), izražene kroz ogromni broj demonstranata, i vojničke volje da se politički sistem postavi na pravi put. Glavni problem je u arbitrernom „prebrojavanju“ većine (preko broja demonstranata ili broja skupljenih potpisa na virtuelnoj peticiji za smjenu Mursija), i sve to u društvu u kome ne postoji elementarni društveni konsenzus („društveni ugovor“) o budućim pravcima razvoja. Ne samo što je društvo duboko podijeljeno, isfrustrirano i radikalizovano, nego je izgubilo i kapacitet da upravlja samo sobom i o sebi. O demokratičnosti određene političke, pa i vojne grupacije, odlučuje Vašington, saglasno vlastitim interesima.

Drugim riječima, demokratija nije ni opcija! To je pokazalo i svrgavanje Mursija, a slično nešto se lako može desiti i njegovom nasljedniku. Zapadni medij su već proglasili „sljedeg predsjednika“ El Baradeja. Radi se o čovjeku s odličnim obrazovanjem i manirima, koji kao direktor Agencije za atomsku energiju jedva i da je prigovorio vojnoj intervenciji nad Irakom, ali koji se na prošlim izborima pokazao kao nerelevantan za egipatske glasače. Za sada on ima podršku vojske i zapadnih centara moći.

Mursi nikako ne spada u likove s demokratskim kapacitetima i vrijedne poštovanja; još manje simpatija bude njegovi podržavaoci, vjernici koji bacaju djecu s krovova u Aleksandriji. Ali, on je bio izabran na demokratskim izborima, ma kako se to nekome ne dopada. I svrgnut je na način koji je nezamisliv u demokratijama. (Samo pomislite kako bi se gledalo na takav pokušaj protiv Georga W. Busha.)

Pred Zemljom faraona stoje duge neizvjesne godine konfrontacija i siromaštva (a čini se, i privatizacije svega i svačega, uključujući i upravljanje Sueckim kanalom.). Da li će ovo biti period nalik biblijskim sedam godina, duži ili kraći, teško je reći. Za sada je jasno samo da je „demokratska revolucija“ ponovo na početku, back to square one, da se poigramo riječima. A Egipat je mnogo više nego Tahrir ili Kairo.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

0 Comments

Submit a Comment