O životu i smrti

Objavljeno: 13.05.2013, 08:38

Ovdje sam htjela da otvorim pitanje eutanazije, koje je neprisutno, skoro tabu tema, a koje pokazuje koliko je siromašna javna debata u Makedoniji, u kojoj alfa i omega su politika i EU-NATO.

Piše: Biljana Vankovska

Znate li koja je najveća noćna mora za redovnog kolumnistu? Ne, ne radi se o nedostatku tema ili inspiracije. Problem je suočavanje s činjenicom da bukvalno ne postoji tema o kojoj niste pisali, nema pitanje od javnog interesa o kome se niste izjasnili, nema odgovornih kojima niste uputili kritike – a opet, efekti su nikakvi, ako ih uopšte i ima. I ovo je jedan od onih dana kada trebam napisati kolumnu, a od ranog jutra prebrojavam teme o kojima sam već nešto rekla, a po niti jednoj nemam šta novo dodati, osim ako se ne upustim u sitne dnevno-političke kalkulacije i „obračune“! Zarobljeni u začaranom krugu, sve što govorimo vidimo kako ide u vjetar ili postaje neproduktivno prežvakavanje. Sve je uzalud, šapuće mi glasić iznutra. A prijatelj dodaje glasno i duhovito: piši o vremenu, bar se ono mijenja i to tri puta na dan, od sunca, do nevremena, pa sve do ponovnog razvedravanja. Drugi me kore što (po ko zna koji put) ne pišem o tzv. velikim temama, o metafori o bici između Dobra i Zla (svakako, u očekivanju da će i u mojoj bajci sve završiti hepiendom). No, u ovom trenu, možda potaknuta od nekoliko stvari u nizu, želim pisati o onome što je mnogo važnije od Makedonaca i Albanaca, od vlasti i opozicije, o izboru novog lidera Socijaldemokrata, o imenu, o EU i NATO… Želim pisati o životu i smrti.

Nedavno smo u porodici obilježili dan kada mi je preminuo otac, a odmah nakon toga su počeli Uskršnji praznici sa uobičajenim porukama o pobjedi života nad smrti, o vaskresenju, i sve u tom stilu. Meni ostaje čudno to što oni isti očajnici ostaju apatični i gluhi kada ih pozivate da bar simbolički protestiraju u ime socijalne pravde, protiv nezaposlenosti, bijede i ukidanja radničkih prava, a gledate ih kako ozarenih lica hrle ka crkvama za Uskrs. No, bilo to meni neshvatljivo ili sasvim razumljivo, svejedno, očito je u koga se ovi ljudi „krste“ i od koga očekuju spas. Treća stvar koja me je navela da razmišljam o „malim“ temama kao što su život i smrt je bila vijest da je nizozemski naučnik i Nobelovac (usput, i ateista) preminuo i to onako kako je želio, eutanazijom. To me je podsjetilo koliko malo, mi kao zajednica, uopšte i govorimo o pitanjima koja su aktuelna u savremenim društvima.

Sudeći po običajima i načinu na koje oplakujemo preminule, izgleda da smo nenadmašni, a uvijek kada prošetam po groblju da bih stigla do skromnog i skoro neprimjetnog groba mog oca, gledam zbunjeno oko sebe na onaj kult smrti koji je tako važan u ovom društvu. Pod uticajem vjerskih, ali i državnih lidera, glorificira se smrt „velikana“, dok mali ljudi umiru tiho u bijedi i siromaštvu (sve do stupnja na koji je ukazao nedavni bizarni slučaj kada je sin sahranio staru majku, umrlu priorodnom smrću, negdje u dvorištu i tajno, jer nije imao novca da je isprati sa ovog svijeta kako valja i dolikuje; naravno njegovi susjedi su se zgražavali, a da se nisu ni pitali kako to da nisu vidjeli tu golu bijedu koja se odvijala ispred njihovih očiju). Istini za volju, glorifikacija „svetosti života“ je daleko glasnija i vidljivija. Nju ćete sresti u svim apelima da je najveća patriotska dužnost žena da rađaju, da od njene utrobe i onoga što donese na svijet zavisi i nacija i spas države. A u vrijeme praznika, vladika Petar je maltene žene proglasio za vještice, koje – zamislite, bezobraznice – sve se više razvode.

Ovdje sam htjela da otvorim pitanje eutanazije, koje je neprisutno, skoro tabu tema, a koje pokazuje koliko je siromašna javna debata u Makedoniji, u kojoj alfa i omega su politika i EU-NATO. Svakako, u zemlji koja korača unatrag, pa na jedvite jade čuvamo pravo na abortus, tj. pravo na izbor roditelja da li će imati djece i koliko, mnogo je teže govoriti o pravu na dostojanstvenu smrt, odnosno o pravu čovjeka da odluči o načinu na koji će okončati život. Ovo pitanje je toliko važno pa ne želim da se ikako politizira ili ironizira primjedbama da je većini dosta od nedostojanstvenog života na koji je osuđena. (Ne)dostojanstveni život je legitimna i aktuelna tema, i to ne samo sada i ne samo u Makedoniji. Ali, dopustite mi da bar jednom razmišljam glasno o slobodi pojedinca da odlučuje o kraju svog života. U prošlosti samoubistvo je bilo kriminalizovano (naravno, u slučaju da ostane na pokušaju), jer je dominiralo shvatanje (ili floskula) da je život svetinja, a da je država dužna da ga štiti čak i od nas samih. Postupno je ova odredba iz krivičnih zakona počela nestajati, mada ostaje krivična odgovornost onih koji druge potstiču na samoubistvo. Eutanazija, koja se u makedonskom krivičnom zakonodavstvu naziva „ubistvo iz blagorodnih pobuda“, što je oksimoron svoje vrste, sankcioniše se kao i ubistvo iz nehata (zatvorska kazna je ista, od šest mjeseci do pet godina). Dakle, država će mi oprostiti ako pokušam sebi oduzeti život, ali će proglasiti ubicama one koji bi mi na moj zahtjev pomogli da učinim to, da bih se spasila od nedostojanstvenog i polaganog vegetiranja, od muka i boli. Sveštena lica su tako predvidljiva i jasno je šta će reći na zahtjev legalizacije eutanazije: spas nas čeka na onom svijetu, a oduzimanje života je grijeh – osim ako se to radi u ratu. Ljekari se i dalje drže frazeologije o „borbi za život do posljednjeg trena“, i to usred bolnica koje izgledaju kao da su predvorje pakla.

Problem je u tome što se o mom životu, ali i o mojoj smrti, pitaju svi osim onoga koji je nositelj tog života. Tačno je da niko od nas nije odgovoran, pa ni zaslužan, što je rođen, ali je istina i to da jedino mi raspolažem svojim životima. Životna iskra mi nije data na zajam, niti je nešto što moram prenijeti na drugoga. Ona se gasi u meni, u mom tijelu, čak i kada iza sebe ostavljam djecu koju sam stvorila. O životu se može pisati poezija, izgovarati apstraktne i mudre fraze, ali je on uvijek zadat, konkretan i odvija se u realnim, a ne zamišljenim okolnostima.

Da nema dilema: ja volim život, strastveni! I trudim se da ga živim maksimalno vođena blagorodnim idejama. Divim se ljudima koji se hrabro i vedro nose sa svojim bolestima i hendikepima. Ali, oni oko mene bi trebali znati da, u slučaju da do toga dođe, ne bih željela da budem održavana u životu aparatima, da me silom održavaju u život koji je to već prestao da bude, a koji se pretvorio u teret i u stradanje, i to morfijumom zbog koga više neću ni znati ko sam. Ne želim da budem zarobljenik ili talac vlastitog izmučenog tijela. Neću propovijedi da je svaki tren vrijedan i da moram izdržati. Evo, ovo je način da napišem svoj „testament“, mada imam namjeru da poživim bar koliko i moja stara i vitalna majka. (Iz milošte je nazivamo „atomski mrav“ i jako smo ponosni što u svojoj 82 godini sama putuje u Dubai da bi posjetila unuka i praunuka, što ne gleda turske serije nego Discovery, što čita i rješava ukrštene riječi, i što joj nikada nije dosadno). Često mi zna reći da priželjkuje da nas napusti dostojanstveno, tj. da samo ne legne u postelju, da ne postane teret i sebi i drugima, da bi je to strašno mučilo. Isto želim i ja sebi. Želim do samog kraja da JA budem subjekt svog života, da se JA pitam koliko ću živjeti i koliko ću stradati, i koliko dugo ću voljenim osobama nanositi bol. O tome ne želim da odlučuju ni najeminentniji ljekari, ni država sa njenim zakonima, a kao ateista ne samo da ne očekujem zadgrobni život, nego taj scenario smatram neslanom „božjom“ šalom.

Ma kako bilo, od ove javnosti očekujem da bar postavi ovo pitanje i stavi ga na javnu agendu. Nisam Nobelovka, ne živim u Holandiji, ali i mi ovdje u Makedoniji možemo i moramo razgovarati i o ovakvim temama, bez iskonskog straha da time „prizivamo zlu sudbinu“.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register