O lažnim herojima i žrtvama

Piše: Biljana Vankovska

Javno iskazani stav da je svečani doček, uz vladinu organizaciju, haškog osuđenika Johana Tarčulovskog kao nacionalnog heroja i „najboljeg makedonskog sina“ ništa drugo nego patetični odraz nacionalnih kompleksa i frustracija, a da je i loša poruka mladima kojima je bio prikazan kao „moralna vertikala“ i „uzor kako se voli/brani domovina“ – donio mi je veliku popularnost. Tako, gasne komore, nabijanje na kolac i protjerivanje iz države nisu već zagarantovani samo za Albance – tu čast sada imam i ja. To je ono što mi poručuju danima i kada mi šalju slike sa mojim nadgrobnim kamenom na kome piše da sam izdajica roda svoga i ljubiteljka (da budem pristojna) Šiptara (mada mi je teško da shvatim što je loše u tome voljeti nekoga?). Sa ovom kolumnom rizikujem da moj „junački“ narod zaistra pokaže na što je sve spreman (osim, ako redakcija odbije da objavi tekst). No, neka bude šta bude.

Johan Tarčulovski nije i ne sme biti heroj (makar i u istoriskim čitankama makedonske djece) iz nekoliko razloga: prvo, prije samo 10 godina niko nije ni znao da je u obezbjeđenju predsednika Trajkovskog, te 2001. godine radio policajac s ovim imenom. Njegov je profesionalni zadatak bio pored predsjednika, daleko od formacija i pripadnika bezbjednosnih snaga koji su učestvovali direktno u borbenim operacijama (eto, da se možda prijavio, možda bi poslali takvog junaka na frontu?). Sa znanjem svog pretpostavljenog ili bez toga, izvjesno je da je tog avgustovskog dana Johan napustio svoje radno mjesto i zajedno sa drugarima, i uz pomoć pripadnika privatne bezbjednosne kompanije „Kometa“, kao nekakav Zoro, krenuo u privatnu osvetničku misiju u blizini rodnog sela. U govoru koji je održao prilikom dolaska u Skopje poručio je, uz propratne dramaturške elemente, da odbrana svoje porodice i svoje zemlje nema cijenu. No, niko na to nije gledao kao na local-patriotizam, još manje kao na nešto što je u suprotnosti sa poštovanjem propisa službe i radne discipline. Da sam sada na mjestu predsjednika države, ne bih željela takvog junaka u mom obezbjeđenju, ali državni vrh, uključujući i sadašnjeg predsjednika, kako vidim, ponosi se Johanovim ponašanjem!?

Johanov naklon ispred spomenika braniteljima iz 2001. sam doživjela bolno, kao vrh neukusa, pa i ruganja onima čija imena je javnost odavno već zaboravila, a koji su poginuli na borbenim pozicijama, poštujući naređenja i borbene zadatke. Kako može Johan, nedisciplinovani policajac, osvetnik i učesnik u egzekuciji civila, biti najveći makedonski branitelj, kada su tamo urezana imena onih koji su bili mobilisani na borbenim zadacima ili koji su čak poklani kao jagnjad (slučaj Vejce) ili koji su živi izgoreli kod Karpalaka? Johan je dobio kaznu od Haga zato što je bio na mjestu gdje nije smio biti i zato što je obavljao nešto iza čega nije stajala odluka bezbjednosnih službi. Ako želite, on je pokazao da se dio makedonskih bezbjednosnih struktura tokom 2001. ponašao kao parapoliciske/paravojne formacije, kao da su pandan albanske UČK. Zato je taj rat i bio izgubljen, čak i u propagandnom smislu – iz nespremnosti, neorganizovanosti i nekadarnosti, nediscipline i glumatanja heroja.

U svom govoru, Johan je citirao Goceta Delčeva (!?), koji je, navodno, prije stotinu godina rekao da prava djela nemaju ni početak ni kraj. A djelo u ovom slučaju je ubistvo civila, ljudi koji su se bez istrage, suda ili advokata, našli na nišanu. Da li je Johan uopšte bio svjestan šta je poručio? Da će nas i dalje braniti od „Šiptara“? Jer, jedino „junačko“ djelo koje on ima u svojoj biografiji je upravo ubistvo tih sedmoro ljudi, uništavanje civilnih kuća i maltertiranje stotinu seljaka, od kojih je jedan preminuo pretučen.

Mada osobno mislim da heroizma u građanskim ratovima i unutrašnjim konfliktima nema, nesumnjivo je da ubijanje ljudskih stvorenja, posebno kada su nenaoružani ili su prestali davati otpor, goli zločin. U čitavoj histeriji niko, ali zaista niko, nije ni pomislio na žrtve junačkog djela. Da ironija bude veća, vladin avion kojim je stigao heroj i čitava fešta bili su plaćeni novcem od državnih poreza. Nijedna TV ekipa nije posjetila ove familije, i ne samo ovom prilikom, nego i desetak godina unatrag. Isto je i sa makedonskim žrtvama; u tome su bar jednaki! Više se pamte i veličaju direktni učesnici u konfliktu, nego što ikome pada napamet da pokaže saučešće i empatiju za žrtve i njihove porodice, kao da za njih postoji neka bizarna prezumpcija da su zaslužili smrt, dok za Johana stoji prezumpcija da je žrtva međunarodne konspiracije. O kakvom pomirenju je ovde riječ?

Neki kažu da je svečani doček bio legitiman izraz makedonske frustracije iz 2001. – konflikta u kome je osuđen samo jedna Makedonac, a niti jedan Albanac. Evo, priznajem, i ja sam pomalo isfrustrirana time. Spremna sam postaviti znak pitanja u vezi dužine zatvorske kazne za niskog policiskog službenika (12 godina za jednu akciju sa sedam poginulih) u poređenju sa nižim kaznama za neke hrvatske i srpske generale i velike ribe za masovne zločine, ispred kojih su makedonski mačji kašalj. Ali, Haški tribunal nije kriv kada se radi o autentičnom tumačenju zakona o amnestiji, čime je amnestija obuhvatila sve zločine, uključujući i četiri tzv. Haška slučaja u kojima su pripadnici UČK bili osumnjićeni ili optuženi. Tu je proširenu amnestiju prihvatio sadašnji parlament i većina onih koji danas padaju u trans od rodoljublja.

Ratnicima se nikada nisam oduševljavala, ali me od političkih kukavica zaista hvata muka. Zbog vlasti su prodali elementarni osjećaj i potrebu pravde za žrtve i pravo da se zna šta se desilo sa isčezlima, dok su Mavrovskim građevinskim radnicima, žrtvama užasne torture, prekinuli proces u kome su pred sud bili izvedeni njihovi mučitelji. Usred toga, stiglo je jedno nevješto naškrabano pismo Johana Tračulovskog iz zavtora u kome je podržao amnestiju. Iz sastava čitavog Ustavnog suda, kasnije, stranu prava nasuprot nepravu zauzela je samo jedna jedina sutkinja, u predmetu u kome i student prve godine prava ne bi imao dilemu. (I nažalost, niti jedna albanski intelektualac nije osudio čin, nego su neki čak i suflirali kao „eksperti“ kako da se objasni tumačenjem da se ratni zločini mogu amnestirati političkom voljom.) Da sam bila u koži nekog od Mavrovskih radnika, tokom svečanog dočeka, vjerovatno bih pala u iskuženje da se samozapalim od jeda.

Makedoncima niko spolja nije kriv: oni su sami prihvatili sporazum o oslobađanju od krivičnog gonjenja počinilaca zločina, prihvatili su politiku zaborava i u odnosu na civilne žtrtve i na one koji su poginuli u uniformama, a čiji roditelji su još zavijeni u crninu i pitaju zašto su im djeca poginula. A preživjeli branitelji, kao i bivši borci UČK, ostaju novčič za potkusurivanje, dok je Johan, on kao zgodan, za ulazak u političku mitologiju jer je „trulio“ u zindani. On je, opet, ili slijep ili sasvim vezan kada jedno zarobljeništvo mijenja drugim dužničkim ropstvom političkoj stranci koja mu je diktirala ono pismo, pa i novi govor, i koja će ga sada eksploatisati kao svog „ličnog“ heroja. Čak je i Ljube Boškovski, prilikom vraćanja iz Ševeningena imao poruke suživota i pomirenja. Johan je ušao u neki „film“ o junaštvu (neki kažu da je to makedonska verzija Arkana i Cece, s obzirom na suprugu pevaljku), pa poručuje da će nas i dalje braniti. Aman, nemoj više, ako za Boga znaš!

Prolazak kroz Trijumfalnu kapiju je bio težak oblik samoironije: 2001. je bila sve osim pobjeda (čak i na sudu). To je bio klasičan poraz bezbjednosnog sistema države koja je funcionisala kao raštimovani orkestar sa improviziranim akcijama ovakvih „junaka“. Doček, ipak, nije bio tako masovan kao što su ga mnogi predstavljali: kroz centar grada sam srela mnogo ljudi koji su išli svojim poslom i nisu drhtali od ushićenja. To je bila još jedna stranačka zabava, slična onoj kada je DUI slavio albansku državnost.

Sa ovikvim nacionalističkim dekorom, nažalost, počinjem da se navikavam da živim, ali strepim nakon svake tučnjave između mladih do koje dolazi usljed svake velike doze patriotskoh adrenalina. Ipak, najodvratniji trenutak koji je obilježio povratak heroja je bilo „intervjuisanje“ slučajnih prolaznika, od kojih se tražilo da izgovore riječ „hamburger“ da bi se utvrdilo koga treba prebiti. To je taj patriotizam i herojstvo od kojeg se stidim.

A sada produžite slobodno da me pljujete i da mi pretite! Hag je završena epizoda, ali nasilje je daleko od toga da je iza nas.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Objavio/la na 08:51. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-