O idiotima

Objavljeno: 14.01.2013, 09:45h

Ovih dana u Makedoniji su od ateista jedino nepopularniji stranački neopredeljeni, posebno ako su javni intelektualci i/ili profesori.

Piše: Biljana Vankovska

Ne znam odakle toliko uzbuđenje zbog nedavnog intervjuom sa Robertom Beličanec, u kome je on progovorio o pasivnim i politički nezainteresovanim ljudima, za koje je upotrijebio riječ „idioti“, a sve to u kontekstu političkih sukoba u Makedoniji? Sasvim korektno, on je upotrijebio ovu riječ (idiotes) kao kontrast za građane (polites) koji su angažovani u procesu odlučivanja i obavljanja javnih poslova, mada je ova kategorizacija imanentno vezana za antičke polise. (Imajmo u vidu da je čak i u modernim razvijenim zemljama godinama bilo prihvatljivije govoriti o „demokratiji bez naroda“, t.j. o političkom stanju u kome većinu pretstavljaju „idioti“, zainteresovani samo za vlastito dobro i za konzumerizam, dok je upravljanje sasvim prepušteno elitama.)

Ali, eto, priznajem da sam pomalo zatečena time što se malo ko sjeća da sam i ja nešto slično govorila 2004. godine, kada su današnji opozicionari bili na vlasti i zagovarali masovnu „idiotizaciju“. U to vrijeme vruća tema je bio zakon o opštinskim granicama, koje su vlasti iza zatvorenih vrata, po feudalnom principu, iscrtavali koristeći, uglavnom, etnički gerrymandering. Jedno od izlaznih rješenja iz te krize je bilo neposredno izjašnjavanje na referendumu, na kome su upravo građani, oni zbog kojih i postoji lokalna samouprava i koji treba da uživaju lokalnu demokratiju, trebali dati svoje mišljenje u vezi zakonskih rješenja. No, vlast kao vlast je poručila građanima da treba da ostanu pasivni i da ostave njoj da odluči što je najbolje za njih. Tu je bio i nezaboravni (idiotski) slogan: „Neka pitanja ne zaslužuju odgovor“.

Svi mi koji smo bili kritični prema takvom praktikovanju vlasti, i posebno protiv metoda zastrašivanja građana gubljenjem radnih mjesta ili socijalnih beneficija ukoliko izađu na referendum, ukazivali smo na to d je, nezavisno od rezultata referenduma, važno biti građanin i aktivno odlučivati o pitanjima od lokalnog i opšteg značaja, a da je poruka vlade, ustvari, poruka idiotima. I, sada, vidi čuda! Nastao je preokret za 360 stepeni! Oni isti koji su priželjkivali idiote, sada traže građane i žale se na (stranački) neopredeljene koji su navodno odgovorni što se „režim“ ne može srušiti sa ulice.

Ali, na njihovo veliko iznenađenje, promijenila se još jedna važna stvar: za razliku od 2004. godine, oni sada nemaju podršku međunarodne zajednice, kojoj su oduvijek draži bili „mir i stabilnost“ od demokratije i građanskih pokreta (koji su posebno opasni zato što ih je teže kontrolisati, nasuprot elita koje su potkupljive i zavisne od spoljne podrške). Oficijalne poruke pretstavnika međunarodne zajednice, u kojima je opoziciji poručeno da se prestane igrati ulične demokratije, a vlastima da obnove politički dijalog u institucijama, bile su primljene sa nevjericom, razočarenjem, pa i sa dozom šokiranosti. Čini se da su i zapadni diplomati postali „idioti“, neopredijeljeni i neutralni, u vrijeme u kome se treba srušiti Zlo.

Opozicioni novinari sada grde ambasadore, s kojima su do juče bili na „ti“, jer podržavaju „diktatorski režim“ Gruevskog, ali i poručuju da „sa Zapadom ili bez njega, otpor produžava“. U ovim porukama ključne su dvije riječi: Zapad i Otpor, a ono što se treba pročitati između redova je aluzija na Srbiju i Miloševića. Drugim riječima, dobro poznati „lijek“ za svaki miloševićevski režim se zove „Otpor“, koji je, uz to, finansiski i politički podržan od strane Zapada. Prema ovoj političkoj logici, opozicija po difiltu dobija oreol pravednika, nosioca progresa, borca za slobodu i mučenika. Ali ako nasuprot sebe imate „režim“ i surogata Miloševića, onda se vaša uloga i težina automatski povećavaju.

Tačno je da je aktuelna vlast odavno prešla sve granice političke pristojnosti, ali, nažalost, ova i ovakva opozicija ne može biti njen korektor, a još teže će je svrgnuti uličnim metodama. Ali, zato, rizikuje guranje zemlje na rub građanskog konflikta kada kaže da će, kao odgovor na brutalni odnos prema njenim poslanicima tog 24. decembra, ona sada upotrijebiti sva sredstva da spriječi održavanje lokalnih izbora zakazanih za 24. mart.

Ovih dana u Makedoniji su od ateista jedino nepopularniji stranački neopredeljeni, posebno ako su javni intelektualci i/ili profesori. Na njih su ljute i jedni i drugi, ali gnjev je veći kod onih koji su u očajničkoj potrebi da demonstriraju snagu Otpora i podršku. Ko nije uz Crvenkovskog, mora da je s Grujevskim – tako glasno razmišljaju sitne duše i kratkovidi vizionari. Treba li reći da, kao i ateisti, tako i stranački neopredeljeni intelektualci su rijetke zvjerke (posebno od kada je pao snijeg koji nije pokrio brijeg, ali je otkrio stranačke oznake svih onih koji su se do sada, više ili manje uspješno, prodavali kao nezavisni eksperti). I što ih je manje, toliko više gnjeva izazivaju. Kakva je to samo drskost ostati „idiot“, ne izaći na ulicu i ne dati podršku jednom očajniku, bivšem premijeri i predsjedniku države, a sadašnjem penzioneru, koji nema ni poslanički mandate, pa mu je ulica jedina prava zamjena za djelovanje kroz institucije!?

Kažu mi da sam prodala dušu đavolu, da će me se moja djeca stidjeti jednog dana što nisam razlikovala Dobro od Zla, da sam saučesnik diktature i fašizma, i još puno toga… Njima je teško objasniti da se učešće u politici ne svodi na stranačke aktivnosti, a ulica nikada ne može biti zamjena ni za najslabije institucije. Zoon politikon, a posebno „homo democraticus” nije isto što i „homo partitus“. Jedno je politika, a sasvim drugo politika antipolitike. Ostati (stranački i moralno) neopredijeljen kada se nude dva zla jeste politička opredijeljenost. Ako je tačno ono što tvrdi opoziciski front („Gruevski je gotov“, a da on pretstavlja narod), ne znam zašto se sada prebrojavaju neopredijeljene „izdajice“? Ako su oni zaista narod, otkud optužbe o zaspalim i glupim masama?

Biti idiot u aristotelovskom smislu riječi ne znači samo neučestvovanje u javnim stvarima, nego i brigu samo o svojim ličnim interesima, nasuprot opštem dobru. Pa, recite mi, molim vas, ko je ovdje idiot, a ko je građanin, kada političke elite već 20 godina rade isklučivo u vlastitom interesu, a na štetu populacije, a sada u borbi za vlast guraju građane u nasilni sukob? Dakle, političari su istovremeno lažni polites, dok su duboko u sebi idi¬otes. A mi? Mi ne želimo biti kobajagi polites, aktivni građani, a da, pritom, imamo kao ponudu razne tajfe, korumpirane, potrošene i lažne heroje, koji zavisno od potrebe i konstelacija dirigiraju kada trebamo biti aktivni, a kada da budemo pasivni i poslušni.

Samo moje postojanje je otpor, ali i prema jednima i prema drugima. Ostalo mi je pravo na slobodu govora, izražavanja, uvjerenja, pa i neslaganja. Kažu mi da im nisam bila „jasna“: tačno je da sam osudila postupke vlasti, ali njima to nije dovoljno, jer od mene očekuju da dam aktivnu podršku opoziciji i da je ne kritikuje… Ne znam kakve to reakcije očekuju od nekoga koji nikada nije ni imao iluzija o karakteru vlasti, ali podjednako nema ni nadu u odnosu na opoziciju koja prijeti ultimatumima i ulicom, kaže „idemo do kraja“ (čijeg kraja, kakvog kraja?) i „nema praštanja“ (neki bi pomislio da su Jakobinci)?

Eto, neću nasilan ulazak u parlament, čak i kada to predlaže univerzitetski profesor koji je bio pisac Ustava. Problem je u tome da je opozicija izgubila momentum i svakodnevno pokazuje zašto je slaba i bezidejna, i zašto od 2006. naovamo gubi sve izbore po redu, i to na izborima koji su strani monitori ocijenili kao fer i slobodne. Tzv. narodni parlamenat je možda interesantan forum, na određeno vrijeme, ali se ne može vidjeti nikakav program, ako se izuzme onaj kulturno-zabavni, uz prepjev „Bella ciao“, kao što i dolikuje partizanima. (Inače, riječ par¬tisan ne engleskom znači stranački).

Čitam pamflete u kojima piše „Makedonski krik je Otpor!“ WRONG! Otpor je bio srpski krik (koji se kasnije komercijalizirao i internacionalizirao), a koji, nažalost, nije rezultirao onako kako su priželjkivali istinski entuzijasti i njihovi zapadni finansijeri. Evo ga Toma, živ i zdrav, hvala na pitanju! А i na Tahriru nije ništa demokratičnije. Ovaj naš otpor je tako neautentičan i neubjedljiv, jer čak ne umije ni da krikne na makeodnskom, nego mora to da radi na srpskom!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register