Hajde da mjerimo – zastave!

Objavljeno: 26.11.2012, 10:04h

U ovom trenutku u Makedoniji se mnogi ponašaju kao pubertetlije koji mjere znate već šta, s tim što se ovdje upoređuje visina jarbola i veličina zastava

Piše: Biljana Vankovska

Pretjerana i neukusna nacional-romatičarska scenografija povodom Dana albanske državnosti (proglašen praznikom u Makedoniji, ali prepakovan kao Dan albanske zastave), više budi razočarenje, nego uznemirenost (i pored rastućeg broja incidenata). Ona pokazuje da je i 100 godina nedovoljno da bi se stvari prihvatile kakve jesu, a ljudi sebe tamo gde jesu. Mitologija, još jednom, dokazuje da je jača od stvarnosti: na ružnu i siromašnu okolinu pada drugačija svjetlost u trenutku kada bude okićena jarbolima sa zastavama ogromnih proporcija, i dok ispod njih lider podignutog prsta ka nebu govori da se ni jedna crna ruka, ni jedna bitanga, neće usuditi da skine taj sveti simbol postavljen usred neke nedođije (selo Grešnica).

Vidite bulevare, nadvožnjake po autoputevima, kao i zgrade (u kojima su smještene državne ili lokalne institucije), sve prekriveno džinovskim tkaninama u crveno-crnoj boji. Jadne školske zgrade su udavno dekorisane, a učenici ogrnuti albanskim zastavama, dok je na školskim tablama umjesto formula i riječi, nacrtan orao.

Scena izaziva ushićenje kod običnih ljudi koji se identifikuju sa simbolima (jedna zemlja, makar bila imaginarna, jedan jezik, jedna zastava), а od tih emocija profitiraju jedino politički lideri i proizvođaći i trgovci tekstila. Kod drugih, obrnuto – nelagoda, strah, pa i osjećaj iznevjerenosti. Ma koliko želite razumjeti ovu nacionalističku groznicu (koja je samo replika mnogih drugih, sličnih, i u Makedoniji, i izvan nje), ipak, ima tu i kurioziteta. Recimo, Adem Jašari, čovjek uz koga se vezuje osnivanje UČK, a koji je poginuo 1998. na Kosovu, je od nedavno patron škole u Skopju. No, to nije dovoljno, pa povodom stogodišnjice državnosti, postavljen mu je spomenik u selu Raduša (gdje su se vodile najžešće bitke 2001.), i to postavljen na vrhu ”zarobljenog“ tenka neprijateljske makedonske armije.

Kao da nije dovoljna ova ikonografija, koja pripada državi Albaniji, naokolo niču zastave još jedne strane države – SAD. S jedne strane, tačno je da su upravo Amerikanci među rijetkim nacijama koje slave Dan zastave, od njega prave najveću svetinju, uz postojeću zakletvu pripadnosti zastavi, ali ovdje je poruka drugačijeg tipa. Ovo je jasan znak zahvalnosti moćnom savezniku, koji zaista nije imao nikakvu ulogu u stvaranju albanske države prije 100 godina, ali je pomogao u stvaranju kosovske države i post-ohridske makedonske konsocijacije dvije etničke zajednice.

Kada sam prije neki dan, idući ka Univerzitetu, primijetila postavljanje američkih zastava po glavnom bulevaru, sjetila sam se mog omiljenog Amerikanca – Howarda Zinna. Voljela bih da sam mogla da posudim naslov njegovog članka “Skinite zastave“, ali sasvim je jasno da kad to nije uspjelo progresivnim intelektualcima na Zapadu, to neće imati nikakvog smisla uraditi usred Balkana.

Ovdje je blasfemija čak i citirati definiciju zastave kao komada tkanine s određenim dizajnom, a koji se koristi kao simbol, ili kao znak signalizacije ili dekoracije. Ovdje se zbog zastava gine. Bukvalno. Nacionalne zastave su moćni simboli patriotizma, i kao po pravilu nose sa sobom određene vojne asocijacije na prošlost, ali i na sadašnjost. Albanci iz Makedonije, ali i u čitavom regionu, uporno tvrde da je njihova zastava drugačija od svih ostalih: ona ne može biti državni simbol, jer je prije svega etnički simbol, još od 15 stoljeća. Dakle, zastava je starija od države, a narod stariji od zastave. Republika Albanija je ovaj simbom prisvojima, ali ga nije stvorila. Ne znam kakav je odnos građana Albanije koji nijesu albanskog porijekla prema zastavi i prema velikom prazniku, ali pretpostavljam da i tamo još od najranije uzrasti djecu uče da se identifikuju s njim i da ga prepoznaju kao svoje, zajedničko. Regionalna euforija, opet, šalje sasvim drugačiju poruku: ova zastava je samo naša, albanska, zato što je etnička! Jedan jezik, jedna zastava, jedna sudbina!

Imaginarne zajednice na Balkanu se održavaju silom simbola, а ovi su opet tipično „оružje“ u bitkama identiteta. Na prvi pogled, ovo može biti dobra zamjena za one istinske ratove – u njima nema krvoprolića, rekli bi mnogi. Ali, iza svake zastave stoji ideja o tome da je to ono isto koje je kroz istoriju bivalo natopljeno krvlju, i zato je sveto i treba ga braniti po svaku cijenu. A kako se to čini, eksplicitno je objasnio jedan američki general kada je 1861. rekao: “Ako se bilo ko usudi da skine američku zastavu, pucaj na njega na licu mjesta!“ (J. A. Dix).

Simboli nisu loši sami po sebi, ali je tačno da su instrument koji u isto vrijeme isključuje i mobilizira, nešto što potstiče na diferencijaciju i integraciju, ali i nasilje, makar u metaforičkom smislu. Zastave su oduvijek bile dio onoga što se naziva kulturom nasilja (t.j. legitimacijom nasilja kao opravdanim i blagorodnim, posebno kada se upotrebljava u zaštiti svoje grupe, etničke ili nacionalne). U ovom trenutku u Makedoniji se mnogi ponašaju kao pubertetlije koji mjere znate već šta, s tim što se ovdje upoređuje visina jarbola i veličina zastava, ali i obrnuto je tačno – broji se ko je veći broj zastava oskrnavio. Tu je i natječaj ko će organizovati masovniji marš: makedonski desničari su prošle nedjelje marširali radi povećanja nataliteta (kao da im neko brani da ga povećavaju, ili je možda to bio nekakav obred plodnosti, nisam shvatila), а sada albanski partneri iz vlasti organizuju Marš orlova (ovijeni zastavama), koji ako već ne lete, mogu da budu svojevrsna pješadija.

Republika Makedonija se nije rodila u krvi 1991. i zato je imala neponovljivu šansu da se izgradi kao drugačija zajednica, sa zastavom na kojoj nije bilo krvi. Znam da mnogi još uvijek tuguju za zastavom iz Kutleša/Vergine od koje smo morali, pod pritiskom međunarodnih faktora, odustati, ali činjenica je da ono nije imalo vremena da stvori „lirsku pajažinu među srca i mozga“ (Krleža), čak i kod Makedonaca. Lirika je došla kasnije, otkako je zastava promijenjena spolja. U međuvremenu, nova se zastava natopila krvlju – malo u kući, malo izvan nje u Iraki i Avganistanu (gdje je bila tuđa, ali ipak ljudska).

Neki misle da je lijek za sadašnje podijeljeno društvo uspostavljanje Ruzveltove teze koja glasi: „U ovoj zemlji ima mjesta za samo jednu zastavu. Mi imamo mjesta za samo jednu lojalnost, lojalnost prema SAD“. Ali, parola o „okupljanja oko zastave“ je najčešće bila zloupotrijebljivana, između ostalog i da bi se ućutkao otpor prema kolektivističkim mantrama, opozicisko mišljenje i djelovanje, prava na individualnost. Ona funkcionira najbolje u vremena slavlja, ali i straha i opasnosti (postojeće ili zamišljenje). Ovih dana vidimo kako to praktično funkcionira. Albanci traže razumijevanje od drugih, čak i kada gube dodir s realnošću. A kada nije u pitanju praznično raspoloženje, odbijaju da stanu ispod državne zastave, koju ne osjećaju kao svoju. Pri tome, razočaranim Makeodncima ptredlažu da i oni sebi izmisle etničku zastavu, pa da budu jednaki – u etnonacionalizmu, ako već ne umiju graditi demokratske i opšte ljudske vrijednosti.

Pjesnik je jednom napisao da najljepše pjevaju zablude, ali one i ubijaju najlakše. U ovom slučaju ubijaju mogućnost stvaranja zajedničke nacije (demosa), ovdje i sada, jer (da parafraziram još jednog Amerikanca, tačnije mudrog vrača plemena Chippewaa), mjera jedne civilizacije nije u visini betonskig građevina -ili jarbola i zastava – nego u tome koliko su ljudi naučili da se ponašaju dobro prema drugim ljudima i prema životnoj sredini. Konfete će pasti u blato, dekoracije će se pokidati, i opet će zavladati sivilo svakidašnjice. San o ujedninjenoj etničkoj Albaniji će pecati i dalje, ali nadajmo se da ćemo u sljedećih sto godina uspjeti da stvorimo nešto čemu ćemo se zajedno radovati i na šta ćemo biti ponosni.

Na kraju, samo još jedna napomena. Ma koliko je lijepo čuti od Alija Ahmetija kako govori o vizionarstvu i o tome da je pomirenje u Makedoniji već završena stvar, tužno je kada istovremeno govori o tome kako su zločini izvršeni prije tačno 100 godina bolni i svježi u sjećanju Albanaca, a istovremeno traži da se zaborave oni počinjeni prije samo 11 godina.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register