Vladajuća opozicija

Objavljeno: 08.10.2012, 11:32h

Ono što me zaista uznemirava je to što ne nalazim ni jednog junaka da stane ako ne u političku, onda bar u intelektualnu opoziciju, pa da kaže jasno da svetaca nema nigdje, pa ni kod Albanaca.

Piše: Biljana Vankovska

Ujutru, tačno nakon parlamentarne debate i ponoćnog glasanja o povjerenju vladi, javio se novinar koji je tražio da komentiram šta se dešavalo i posebno što možemo očekivati ubuduće od ovakve političke konstelacije. Pošto se radilo o pisanom mediju, odgovor sam dala elektronskim putem, ali mi se omakla (frojdovska) pogreška. Zaključila sam da je ishod bio ovakav: relativni trifumf vladajuće OPOZICIJE, uz sveukupni tijumf albanskog bloka stranaka i totalni fijasko opozicije. Naravno, ispravila sam grešku i napisala vladajuća koalicija umesto opozicija, ali zaključak ostaje.

Stranke na vlasti nisu još spremni da idu na prevremene izbore (koji su u Makedoniji postali redovna praksa); dobili su povjerenje ili, bolje rečeno, nije im izglasano nepovjerenje, pa će i dalje funkcionirati u stilu dvije stranke koje su istorevemeno i u koaliciji i koje kontriraju jedna drugoj, a koje nemaju niti zajedničku viziju zemlje, ne poštuju se uzajamno, a još manje poštovanja imaju za principe demokratije i vladavine prava. One ne samo da oponiraju jedna drugoj, ne samo da ministri ne odgovaraju pred premijerom, nego i tumače Ustav i zakon kako kome valja i opozicija su svemu što makar iole ima građanski predznak. Najgore od svega je to što su koncepti političke i pravne odgovornosti postale apstraktne imenice, dok su se na njihovo mjesto promovirali pojmovi kao „živi ustav“, „etnička himna“, itd.

Kada sam rekla da se radi o relativnom trijumfu, imala sam u vidu da je vlast doživjela Pirovu pobjedu, čiji ćemo ceh plaćati svi: od jednog glasanja o povjerenju vladi do drugog i od jednih izbora do drugih, ulog za ostajanje na vlasti postaje sve veći. Vlast postaje neprincipijelna koalicija dva etnička/plemenska lidera i njihovih sljedbenika, a kolateralna šteta je funkcionalnost institucija i opšte dobro, pa i opstanak države kao političke zajednice. Albanske stranke imaju pakt o nenapadanju kada su u pitanju etnički zahtjevi, pa tako je uspostavljena nedodirljivost. Kritika može doći samo u obliku zahtjeva o još većoj nezavisnosti od premijerske palice, a u korist vlastite zajednice.

Opozicije svuda u svijetu, po pravilu, ne mogu očekivati pad vlade u parlamentu na njihov zahtjev za glasanje o nepovjerenja, ali ovo što se desilo makeodnskoj opoziciji (kažem makedonskoj da bi označila i državnu i nacionalnu pripadnost) je bio fijasko bez presedana: ovog puta su svi redom pokazali na njih prstom i optužili za antialbanstvo, pa čak i za izazivanje etničkog sukoba. Od 2004. kada su arogantno vladali zajedno sa ovom istom albanskom strankom koja je i sada na vlasti (DUI) i kada su sa Ahmetijem krojili opštinske granice po etničkom principu na njih sam prestala gledati kao na demokrate. Ali sada me je uhvatio osećaj sažaljenja. Ustvari, nije u pitanju sam krah opozicije, nego sumrak demokratije i etnički bezizlaz (to jest, otvaranja izlaza koji zastrašuje). U parlamentu se uopšte nije debatovalo o radu vlade i nije se uopšte radilo o preispitivanju povjerenja u nju, već se radilo o klasičnom prebrojavanju onih koji su pro ili anti-albanski nastrojeni.

Оtkako su izbori svedeni na selekciju etničkih poslanika i lidera, a učešće albanske stranke con-ditio sine qua non za formiranje vlade (mada to ne piše u Ustavu i mada Grujevski negira ovakvo realno stanje), sve se svodi na kapacitet za koaliciranje, udvaranje i na pružanje ustupaka albanskom faktoru, bez obzira na cijenu. Nažalost, kod albanskih poslanika možete svijećom tražiti demokratu, ali nećete ga naći. Ni jedan od njih neće reći: stanite malo, terbaju vladati najbolji zakoni, a ne etnički rezoni! Ne vidim ih ni u parlamentu, ni izvan njega… Nije da nema ljudi koji tako razmišljaju, ali neće se naći junak da to kaže glasno.

Dvije dominantne makedonske stranke su podjednako krive: jedni su crtali unutrašnje etničke granicе, drugi su dogovorili amnestiju i za zločine protiv čovječnosti; jedni diskretno nude etničko-rotirajuće rukovođenje vlade (libanski model), drugi su tu sa kontrapotezom o nekakvom „živom ustavu“ koji bi se mogao redefinisati u hodu i izvan parlamenta, pa tako dvojezičnost polako ulazi na glavna vrata.

Neki albanski prijatelji mi sve češće zamjeraju na ovakvim konstatacijama. Navodno, građani albanske nacionalnosti su me počeli percepirati kao nekoga sa antialbanskim sentimentima zato što se usuđujem da pored makedonskih kritikujem i „njihove“ političare kada krše Ustav i zakon. Ја, zaista, nemam razloga da se ikome udvaram, a to iz koje zajednice ko dolazi mi uopšte nije važno, bilo da poštuje ili krši ustav i demokratska pravila igre. Hipokrizija se uvukla duboko u intelektualne, akademske i svakodnevne odnose. Radi nekakvog mira u kući, gledamo se u oči i lažemo se, koristeći politički korektni novogovor.

Ono što me zaista uznemirava je to što ne nalazim ni jednog junaka da stane ako ne u političku, onda bar u intelektualnu opoziciju, pa da kaže jasno da svetaca nema nigdje, pa ni kod Albanaca. Kao što ne postoji kolektivna krivica, tako nema ni kolektivne nevinosti. Ili da bar kaže da je amnestija zločina neprihvatljiva i sa ljudskog i sa moralnog i sa pravnog stanovišta… Kada neko stoji na nepriokosnovenoj poziciji etničke narcisoidnosti i uživa u statusu vječite žrtve, tu nema mjesta za razgovor. A kada Ahmeti s govornice kaže da je loše pominjati riječi kao što su „кazne“, „odgovornost“ i „komanda“ – to je vrh hipokrizije. Da bar ćuti i ne brani Grujevskog na takav način!

Prije nekoliko godina sam bila pozvana da kao ekspert učestvujem u projektu agencije za razvoj strane države. Ideja je bila da se pristupi analizi izgleda za budućnost makedonske države, da se utvrde problemi i mogući ishodi. Jedna od opcija o kojoj smo trebali razgovarati je bio scenarij u kome se država raspada po etničkim linijama, negde za 10-15 godina (tačnije 2015-2020 godine). Brainstorming (kako se to stručno naziva) je vodila, ni manje ni više nego prava grofica, koja profesionalno radi prognoze o rastu ili padu profita velikih kompanija sa filijalama u raznim (ne)stabilnim zemljama. Nije prošlo mnogo kada sam počela reagirati na nekompetentnost, na miješanje baba i žaba, nepoznavanje elementarnih koncepata što je grofica i priznala (na primjer, kao alternativu za lokalnu samoupravu je bila pomenuta federacija). Da ne pričam o tome da nisam bila u stanju da na jednu zemlju i njeno društvo gledam kao na kompaniju kroz oči akcionara. Domaćinima je došlo preko glave od mog oponiranja, mada su me na početku uvjeravali kako jako poštuju moju otvorenost i kritičan um. Glavni tip se toliko bio naljutio pa je zaprijetio da će poslati izveštaj svojim pretpostavljenima u centrali i da će zatražiti ukidanje grantova za Makeodniju. Hladno sam mu rekla da me baš nije potresao, jer nisam ja premijer pa da se plašim njegovih pretnji!

То je bila jedina situacija u mom životu da sam bila plaćena da ćutim, t.j. da mi isplate prethodno dogovoreni honorary, ali da mi, pritom, zabrane da se pojavim na završnoj sesiji. Sjetila sam se tada jednog dobrog vica o starici koja u svom dvorcu prima prijatelja iz mladosti, koji je znao kao siromašnu devojku. Čudi se on kako je stekla takvo bogatstvo, a ona mu odgovara: zbog mojih memoara! On još začuđeniji kaže: ali ti nikada nisi objavila memoare. S lukavim osmjehom, starica mu odgovara: upravo tako!

Kada me je ovih dana međunarodna agencija pozvala da učestvujem u sličnom projektu o budućnosti Makedonije, meni se javio deja vu osećaj. Godine za onu grofičinu projekciju se upravo približavaju. Ovog puta nikakav honorar za ćutanje ili za otvoreno mišljenje me neće natjerati da se upustim u nešto slično, posebno kada su glavni inostrani eksperi poznati po zahvatima u podijeljenim ili raspalim društvima. Iskreno, hvata me muka od tih ljekova koji pripisuju statebuilderi, a koji su samo novi talas razmišljanja o društvenom remontu.

Nemam dilemu, posebno otkako su ambasadori počeli upotrebljavati i albanski jezik uz makedonski na raznim zvaničnim događajima. Pitanje o uvođenju dvojezičnosti su mi postavili i dvoje njemačkih novinara prije nekoliko dana: zašto Makedonci ne uče albanski jezik, kako se misle razumjeti sa svojim sugrađanima Аlbancima? Zatražila sam im da mi daju sličan primjer zemlje (koja nije iz Skandinavije), u kojoj 75% populacije je obavezno da zna jezik koji govori 25% stanovnika? I još nakon 10 godina od oružanog sukoba! I kako to da se u Njemačkoj ne razmišlja o uvođenju turskog jezika, nego se govori o tome da je multikulturalizam mrtav projekat? Slično pitanje mi je postavio i naš novinar: da li je moguće da komandovanje u armiji postane dvojezično? Vratio me je nazad u vrijeme raspada jusgolsovenske federacije kada su krenuli zahtjevi za služenje vojnog roka u svom dvorištu i na svom jeziku. То je možda bio kraj početka raspada, nakon čega je slijedelo – znate šta… Zaista su svi dobili svoje vojske i komandovali svojim jezicima. Makedonija čak nije ni federacija. Još ne, bar formalno-pravno…

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register