Pomirenje? Mоžе!

Objavljeno: 27.08.2012, 23:57h

Dragi naši politički predstavnici u vlasti, želite pomirenje? Моžе! I ja sam za to. Umjesto posebnih spomenika i posvađanih grobovima iznad kojih svako plače samo za svoje, a da i ne govorim o onima čija su počivališta ostala nepoznata, ovoj zemlji treba spomenik mira, kao i zakletva da niko nikada neće više podići oružje na svog susjeda i sugrađanina.

Piše: Biljana VANKOVSKA

Iskreno, jedva sam dočekala termin za pisanje ove kolumne. Državni praznik (Ramazan Bajram) me je spriječio da napišem nešto oko dešavanja koja su uzbudile javnost prošlih dana. Naravno, radi se o odavanju službene počasti palim borcima UČK u selu Slupčane, gdje se pojavio ministar odbrane Besimi sa armijskim oficirima. Ubrzo nakon toga, ministar je govorio na svečanoj akademiji povodom 20-godišnjice od stvaranja Armije Republike Makedonije. U samo nekoliko dana Makedonija je ponovo pokazala lice podvojene ličnosti.

Dakle, evo me sa kolumnom, jer nikada nije dovoljno ili kasno pisati/govoriti o postkonfliktnom pomirenju i liječenju rana, posebno u društvu u kome se više ne zna ko je veći licemjer – građani iz različitih etničkih-vjerskih grupa ili njihovi politički pretstavnici. Čitavih 11 godina, tačno u ovo vrijeme godine, uzalud se nadam da će se naći neko ko će se prihvatiti teškog zadatka da otvori proces suočavanja s prošlošću i svim posljedicama 2001.

Upravo zbog važnosti te teme, za trenutak ću preskočiti one elemente „slučaja Slupčane“ koje ukazuju na to da u ovoj državi ne samo da pravo i procedure ne poštuju ministri, ne samo da imamo dvije vlade i dva premijera, da je vrhovni komandant slabiji i od britanske kraljice kada su u pitanju njegova ovlašćenja i autoritet u sferi odbrane, kao i da je armija podijeljena na „uniformisana lica iz kabineta ministra“ (kako je pisalo u zvaničnom priopćenju, po kome ispada da ministar ima svoju pretorijanski gardu) i na one ostale, iz „normalnog“ formaciskog sastava.

Neću govoriti o demokratskoj kontroli nad ARM, pošto je to pitanje kojim se bave demokratije, a mi očito još nijesmo završili domaći zadatak karakterističan za podijeljena i konfliktna društva! Eto, pisaću o pomirenju koje je bilo bezbroj puta pominjano ovih dana. Plašim se da će nestati poput komete iza koje neće ostati ništa, sve do sljedećeg avgusta, do novog „jubileja“ vezanog za 2001-vu, bez obzira da li će se pominjati Vejce, Karpalak, Slupčane ili Raduša.

Interesantno, odmah nakon čina, američka amabasada je hitno poslala signal da stoji iza hrabrog, državničkog i patriotskog (sic!) postupka ministra Besimija, jer, kako su rekli, u njemu su vidjeli korak ka pomirenju. Naravno, Amerikanci ne rade slične stvari kada se radi o onima koju su pucali na njihovu državu, ali to je već druga priča.

Kažem, ovo je bio jako interesantan podatak, jer kao javni zagovarač Inicijatuve za formiranje REKOM-a u Makedoniji, jedva sam uspjela na sto muka da dođem do trećeg ešalona američke ambasade. Posljednjih mjeseci sam gorko govorila sebi da bi me ambasador Volers primio (ili čak i pozvao hitno) da sam kojim slučajem bila nevaljali ili radikalni političar, ali kao aktivista i profesor nisam zaslužila tu čast. Istini za volju, isti pokušaj je bio još gori u pogledu ambasadora EU. Tamo nijesam stigla čak ni do petog ešalona, jer me nijesu udostojili odgovora na moj zahtjev da ih posjetim u ime REKOM-a. Nemojte se javljati, mi ćemo vas zvati! No, to nije nikakva tragedija, jer po mom ličnom ubjeđenju, niti jedna strana sila, pa bila ona i najdobronamjernija i puna vrlina, ne može umjesto nas proći putem trnja i kamenja koji stoji ispred nas kao izazov za našu zrelost. Ovo je naš, i samo naš, domaći zadatak, pa je bolje da ga se mi prihvatimo, kako znamo i umijemo!

U Makedoniji ne postoji političar koji ne poziva na mir i pomirenje. Čak je i Ljube Boškovski, odmah nakon povratka iz Ševeningena, kao novorođeni političar poslao poruku o potrebi da se stare rane zatvore. Nešto kasnije, nakon proširene amnestije kojom su obuhvaćeni i zločini protiv čovječnosti, čak je i Johan Tarčulovski (jedini osuđenik Haškog tribunala iz Makedonije), poslao javnosti pismo sličnog sadržaja. Bivši lider UČK, Ahmeti godinama govori o značaju mirnog suživota, mada istini za volju, (pre)često opominje da ako stvari krenu na gore (оko Коsova), on neće biti u stanju da smiri zahtjeve makedonskih Albanaca, a i ukoliko propadne vladajuća koalicija, da on nema namjeru da se vrati kući (оstalo je nedorečeno gdje bi to išao). Bez obzira šta govore i šta rade, činjenica je da su se naši političari pomirili i oprostili, i to odavno; to je, čini se, čarobni uticaj koji vlast ima čak i na najveće militante. Pridruživanje vlasti (коnsocijacija) ima umirujuće dejstvo, ali samo u najvećim ešalonima političkih elita. Kako se ide prema dolje po društvenoj ljestvici, strasti su ostavljene da tinjaju, a njihov potencijal može biti čak i koristan u datim trenucima.

Ostavljajući po strani ostale elemente, činjenica je da je Okvirni sporazum legitimirao nasilje iz 2001. kao efikasni instrumenat za potsticanje političkih i društevnih promjena. I sada, posebno oni koji smatraju da su oružjem osvojili nešto, nijesu spremni da se odreku svog (navodnog) junaštva. Slično je i na drugoj strani, kod onih koji su bili „poraženi“ u konfliktu: nakon 11 godina, kao revanš za Slupčane, poginulim pripadnicima bezbjednosnih snaga su posthumno dodijelili ordenje za hrabrost. Ne znam kako su to doživeli njihovi najbliži i da li im je to uopšte i bila nekakva (moralna?) satisfakcija, ali znam da je malo njih poginulo herojski. Ovo je užasno reći u ovakvom času, ali činjenice govore da su neki od njih poginuli od snajpera, drugi od nagaznih mina, treći su bili uhvaćeni u zasjedi i masakrirani, dok su četvrti poginuli dok su čekali da do njih stignu kola hitne pomoći, koja je i sama bila cilj paljbe.

Oprostite, ali u tom ratu nije bilo ničega herojskog, ništa što bi se trebalo slaviti i glorificirati, ma s koje strane gledali. I to je ta bolna tačka od koje se mora krenuti u procesu pomirenja. Znam da je najteži upravo taj prvi korak, u kome će se javno priznati da nasilje ne donosi ni demokratiju, ni mir, ni sreću. Ali kod nas i dalje jedni uživaju u svojoj zamišljenoj slavi, dok su se drugi navikli da na sebe gledaju (samo) kao na žrtve. I tu skoro i da nema mjesta za ljudskost, za saučešće i empatiju…

Dragi naši politički predstavnici u vlasti, želite pomirenje? Моžе! I ja sam za to. Umjesto posebnih spomenika i posvađanih grobovima iznad kojih svako plače samo za svoje, a da i ne govorim o onima čija su počivališta ostala nepoznata, ovoj zemlji treba spomenik mira, kao i zakletva da niko nikada neće više podići oružje na svog susjeda i sugrađanina.

Želite da polažete vijence i odajete počasti? Izvolite, posjetite invalide i porodice poginulih civila, položite svoje cvijeće i izvinjenje na pravom mjestu. Skupite hrabrost da stvorite vladajuću multietničku koaliciju koja se neće stvarati  preko kupovanja mirne savjesti, uz amenstiju za zločine priotiv čovječnosti. Jer je herojstvo – sve drugo je pozerstvo – skupljanje jeftinih partijskih poena kod svog etničkog elektorata i manipulacija našim nemirom i bolom.

A, ako vam je to pretežak zadatak, za početak će biti dovoljno da date konkretnu i javnu podršku za osnovanje Regionalne komisije – REKOM. Ja ću, svakako, zakucati na vrata vaših kabineta i očekujem da pokažete više dobre volje nego američki ambasador. Eto, ja još vjerujem da imate volje da stanete rame uz rame do vaših kolega iz regiona koji su već podržali REKOM. Nemojte se plašiti: ova inicijativa nema namjeru da sudi bilo kome, ona nije zamjena za Haški tribunal. Mi samo hoćemo da saznamo istinu i činjenice. Preminuli su preminuli, oni koji pate -pate na sličan način, bez obzira na etničko porijeklo. Mnogi među njima i nijesu imali izbora te 2001-ve. Mi samo želimo da saznamo njihova imena, da ih izvadimo iz anonimnosti, da čujemo pod kakvim su okolnostima poginuli i zašto. Tražimo ljudsku stranu ratnih stradanja, želimo da napravimo balans i da sami dođemo do odgovora na pitanje da li je vrijeđelo žrtvovati ljudske živote, očeve, sinove, supruge… Da li su zaista morali poginuti? Želimo natrag naše pravo da znamo – to je ono pravo koje nam vi, političari, uzurpirate, pa nam još dozirate informacije i bol. Hoćemo da dokumentujemo taj nesrećni rat, da ostavimo jasan zapis o jednoj zajedničkoj nesreći, da bismo poštedjeli našu djecu i unuke da ne moraju ponovo kopati po jamama i prebrojavaju junačke kosti.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register