Piše: Biljana VANKOVSKA

O lustraciji, kao o načinu rasčišćavanja s prošlošću, o kašnjenju i zakonskim oblicima koje je ona dobila u Makedoniji, izjasnila sam se odavno, dok su još svi bili konsensualno optimisti. U situaciji kada nema vladavine prava i postoji niska politička kultura (palanačka svijest), nije bilo teško prognozirati da će se ona pretvoriti u svoju suprotnost. Umjesto društevnog pročišćivanja, nama se dešava pomraćenje uma.

Potvrdilo se da osuda bivšeg sistema i njegovih saradnika nije uopšte lagana stvar: sistem možeš promijeniti (dekretom, ustavom, okvirnim sporazumom), ali ljudska/moralna supstanca ostaje ista. I pokaže se, često, da nije stvar samo u  sistemu – on je često samo izgovor iza kojeg se kriju pojedinci. Pa čak i da je do sistema, vidite današnju partizaciju, poslušništvo, ogovaranje i praćenje protivnika, pa postane jasno da cinkarenje nije vezano samo za jedan oblik političkog uređenja.

Nekoliko dana otkako je počela puna implementacija najnovijeg Zakona, već je jasno da ćemo se najmanje suočiti s prošlošću, jer i u odnosu na njega smo selektivni: jednu prošlost (konfliktnu) smo zaboravili i amnestirali, a ova druga se prekopava. Žrtve ne samo da nijesu doživjele rehabilitaciju (osim što su neki od njih dobili spomenik ili voštanu figuru u muzeju), nego su zloupotrebljavani i korišćeni kao novčić zа potkusurivanje u političkoj bitci. U političkoj gladijatorskoj areni ako nema hljeba, onda ima u izobilju igara sa ljudskim sudbinama.

Suočavanje s prošlošću ima za cilj otkrivanje istine o učinjenim nepravdama i o fenomenologiji jedne vlasti, ali sve je uzalud ako se pritom ne nauče neke važne lekcije, kao – ne ponovilo se, upamtilo se, ali i oprostilo. Lustracija nije kazna, i ne smije biti supstitut za kazneno pravo. Ona treba da pročisti duše, a ne da sije mržnju (da se izrazim u pomalo religioznom smislu, budući da i porijeklo same riječi ima takvu konotaciju).

Model naše lustracije je ispočetka bio mek, da bi novim zakonom postao tvrđi, ali u obje varijante je trebao da samo spriječi da ljudi sa saradničkim dosijeima budu nosioci javnih funkcija. Govorilo se da ovim treba da raskrstimo s kominističkom prošlošću, ali ispostavilo se da je ovaj naš komunizam bio jako žilav i da je trajao sve do 2006. godine, kada je na vlast došla sadašnja garnitura.

Oduvijek sam znala da mi Makedonci uvijek kasnimo u istorijskom smislu, bilo da se radi o ustancima, revolucijama ili reformama, ali ovo je bilo otkrovenje posebnog tipa. Paradoks je u tome da vlast koja je, navodno, odlučila da preduzme ovaj korak, umjesto da raskrsti s komunizmom, samo ga usavršava. Mnogi iz moje generacije će se sjetiti kako smo nekada, bez obzira na to da li smo studirali medicinu, fiziku ili pedagogiju, morali polagati i jedan predmet koji se zvao ONO i DSZ (opštenarodna odbrana i društvena samozaštita – što je bilo i oficijalno ime bezbjednosne doktrine po kojoj smo, navodno, učestvovali u ovoj sferi kao „radni ljudi i građani“). No, ja tek sada doživljavam nevjerovatno iskustvo: DSZ doživljava pravu reinkarnaciju kroz sveopšte narodno angažovanje u lustraciskom poduhvatu. Na makedonskoj televiziji se danonoćno (24/7) okreću pozivi građanima da dostave dokumente koje možda posjeduju, a od kojih se može utvrditi da je neki njihov poznanik, rođak, susjed, bio saradnik  službi bivšeg režima. Ni Olimpijadu ne možeš pratiti, bez da te potsećaju krajonima da su naše igre u toku.

Zar ovo nije otvoreni poziv za regrutaciju nove generacije cinkaroša (kodoša, kako ih nazivamo)? Osim toga, u državno-propagandističkom stilu ide i poruka građanima da ne vjeruju ekspertima ili onima koji im prepričavaju o čemu se radi, nego da se sami uvjere u vjerodostojnost dokumenata uvidom na licu mjesta ili preko interneta. Navodno, tek će tada „razumno“ zaključiti da su doušnici zaista doušnici.

Smučilo mi se da ponovo nabrajam sve slabosti zakonskih rješenja, ali u Komisiji sjede ljudi koji nemaju ni dva grama moralnog kredibiliteta, а već i vrapci znaju ko je iz koje partije. Opozicija je ovih dana upozorila da planira da povuče „svoje“ članove, čemu su se neki novinari jako obradovali, a da nijesu ni pomislili da Komisija za lustraciju nije ni smjela da se sastoji od partiskih miljenika! Оvdje pravdu dijele ljudi koji i sami krše pravo: predsjedniku je odavno prošao mandat, a sada su se istrčali da objave dosijea na internetu ne poštujući zakon koji jasno kaže u kojim se slučajevima dokumenti ne objavljuju (kada je lustrirani preminuo, kada nije nosilac javne funkcije i kada je dobrovoljno prekinuo vršenje funkcije otkako je primio rješenje za lustraciju).

Оno što užasava nijesu samo zakonske odredbe i njihova implementacija. Daleko strašniji su kolateralni efekti, koji se već naziru, a koji će ostaviti duboke ožiljke. Suština zakona je u njihovom asimtotskom približavanju pravdi, ali i u njihovoj cjelishodnosti. Teško je vidjeti kakvu to pravdu donosi ovaj zakon i kome, a još je manje jasan cilj koji se želi postići. No, zakon je samo mali dio jednog većeg mozaika. Duh ovog zakona je plastično prikazan u onom jadnom Muzeju VMRO i žrtvama komunizma, u koga su projektirane ne samo kolektivne, nego i lične traume i frustracije, koje će sada biti ostavljene u amanet budućim generacijama, da niko ne bude nevin, od sada do vječnosti.

Čitavi onaj narativ koji ćete čuti prilikom posjete muzeju (којi nije ništa drugo do svojevrsna 3-D slikovnica ili istorija za dummies) zasniva se na mučeništvu, izdaji i, svakako, na „pravednoj ruci VMRO-a“. Kazna – kao božja/partiska volja i pravda! Pred očima vam se prikazuje stari vic o „jednom Makedoncu – комiti, dvojici – družina, а trojici – družina sa izdajicom). Muzej šalje poruku, a ona se reprodukuje naokolo. To je poruka zastrašivanja da ni jedan izdajica neće biti pošteđen. Као i svaka druga, i pravda VMRO-a je slijepa, pa taka i kod saradnika i kod njihovih žrtava se nalaze ljudi koji su bili na strani makedonske (ili albanske) kauze, samo što su je različito shvatali. Sada izdajice i patrioti samo mijenjaju mjesta. Sami pojam „službe bivšeg sistema“ dobija mitski lik boga Janusa. S jedne strane one su oličenje zla, a s druge njihovim arhivskim zapisima i svjedočenjima doušnika se vjeruje kao da su oličenje apsolutne istine. Osim toga, dok su institucije na lošem glasu, identitet tadašnjih narodebodavaca je zaštićen, dok su samo dobrovoljci saradnici razgolićeni pred javnošću zajedno s ličnim podacima (koje država mora da štiti).

Umesto normalizacije i pomirenja, ovdje nadolazi novi talas mržnje i dioba. Nikako da shvatim medijsko involviranje djece (pa i daljih rođaka), i žrtava i lustriranih. Prva vijest u večernjim vijestima MTV je bila „informacija“ da je web-strana Komisije potukla sve rekorde u posjećenosti, kao da se radi o novom muzičkom spotu ili porno sajtu. U isto vrijeme, usred vijesti ide podsjećanje da će odmah nakon njih biti prikazan stari igrani film sa pokojnim Ristom Šiškovim u glavnoj ulozi (što nije slučajnost ako se zna da je lustrirani Vladimir Milčin bio onaj koji je njega pratio).

Sve to postaje tako degitantno. Pratim komentare: dominira zluradost i znatiželja, kao kod komšija kada vire iza plota (što posebno pogađa djecu i porodice lustriranih, što je već indikacija o priduženoj osveti i o novоj nepravdi). Lustracija je samo trebala spriječiti da bivši saradnici obavljaju javne funkcije. Onda, koja vajda od lustriranja bivših i preminulih, i to selektivno i u malim dozama? Оd onoga što je do sada bilo servirano, vidjeli smo ono što nam je već u svojoj knjizi o svom ocu, na bazi njegovog disidentskog dosijea, napisala Jasna Koteska: podaci iz praćenja „оperativno obrađenih osoba“ si najčešće banalni, do boli, pa najstrašniji detalj (za koji sada niko ne mari) jе u savjesnosti i pedantnosti saradnika. Ко će to sada vidjeti, kada je javnost ostrvljena, pa na internetskom stubu srama prebrojava da li ima više Makedonaca ili Albanaca, da li su više s lijeva ili slučajno s desna?

Lustracijski cirkus mora prestati, što neće značiti i prekid u nastojanju da se pogledamo, kao društvo, u vlastitom ogledalu. Ali časno i bez muzejskih ili srceparajućih interpretacija (kao one da je nekome srce puklo od stida)… А pitanje o tome da li su naši slavni pjesnici, naučnici, režiseri i ostali bili samo bijedni denuncijanti, je jedno drugo veliko pitanje, na koje ćemo trebati odgovoriti. Da neće biti lako, dovoljno je sjetiti se primera nobelovca Gintera Grasa.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin