Večno vreme večitih

Negde početkom 1988. godine (ponedeljak, 8. februar za precizne) naš bivši redakcijski kolega (Dragoljuba Duška Vukovića i moje malenkosti) iz nekdašnje "Borbe", Slavko Ćuruvija u svom novom listu "Dnevnom telegrafu" otpočeo je "tiskanje" feljtona pisca Svetislava Basare pod naslovom, zapravo stalnim nadnaslovom - Ne može se više ćutati! Očekivao sam i s lakoćom pogodio da će startni tekst Basara posvetiti upravo Dobrici Ćosiću, Velikom Disidentu, kako ga je često nazivao. U uvodu Basara (čiji lik i delo nemaju moju bezrezervnu podršku, mada prolazi) kaže da je tekst koji sledi (plus devetnaest nastavaka) "nastao kao ishodište dugo tinjajuće napetosti između jednog kolektivističkog književnog klana i dela srpske kulturne javnosti koji, siguran sam, čini statističku većinu" i da mu je namera - bacanje "nešto svetlosti na ovaj pseudokulturni fenomen", vođen odvratnošću prema duhovnoj inerciji "koja nastoji da svoje kriterijume svima nametne kao etalon", koji je, smatra Basara, vlasništvo kulturnog dahije beogradskog - Dobrice Ćosića.

Crnogorci umakli Srbi(janci)ma

Ne isključujem mogućnost da, gledajući naslov, neko težište odvuče na puki srbijansko-crnogorski razlaz koji se zbio poodavno a samo potvrdio 21. maja, beše 2006. godine. Bivšu zajednicu napustila je tada i "srpska Sparta" kako su Crnu Goru zvali oni koji su je trajno videli kao srpski privezak, poslednja članica bivše jugoslovenske zajednice kojoj je trebalo najviše da razabere prvi uslov napretka - čupanje iz srpskih stega.