Tužnu vijest o smrti dragog i istinskog prijatelji Milike Pavlovića saznadoh u Sarajevu.U prvim trenutcima pogodila me strašna bol i

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Kao dječačić je počeo prodavati sirovo meso na ulici. Kada se zamomčio, kupio je doner. Uz roštilj poče nuditi vodu,

Bile su zaštitni znak bjelopoljske čaršije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Majka Grozdana i njena jedinica Dragana. Pamtim ih

Samo što uđoh u kafić gdje ujutru kada sam u Sarajevu pijem kahvu sa vrata me dočeka gazda riječima: “Viđe li kralja u evropskom...,“ pa ne mogavši da se sjeti imena parlamenta nastavi

Bilo je to početkom proljeća 1995-te kada mi sada pokojni Daši, legenda bjelopoljskog i crnogorskog fudbala, prvoklasni šahista i bokser,

Gledajući emisije “humanitarnog“ sadržaja, naumpademi odnos prema siromašnim i potrebitim ljudima mog rahmetli oca Avde. Stari i mladi, muško i

Arslan je imao sedmero djece. Sve jedno drugom do uha. Lijepu kuću u blizini džamije i imanje u Lipnici. Negdje

Godinama su bili komšije i dobri drugovi. Rasli zajedno, skupa obrađivali oskudna imanja, išli u drva, kosili… Poslije balkanskih ratova