Ahmed je bio vlasnik građevinske kompanije u Teheranu. Uz pomoć banke krenuo je u izgradnju dvije zgrade. Bankin novac i njegova snalažljivost uspješno su priveli posao kraju. Preko odgovarajućih agencija ponudio je stanove na prodaju i zadovoljno trljao ruke očekujući veliku zaradu. Prošlo je nekoliko mjeseci a niko nije čak ni nazvao da pita koliko košta stan u njegovim zgradama. Hvatala ga je panika. Probio je rok grejs perioda i banka je očekivala da počne sa vraćanjem kredita. Avaj, niti ima kupaca ni novca. Niko ni da pita koliko koštaju njegovi stanovi. Vrijeme je prolazilo i banka je poslala posljednje upozorenje Ahmedu da ukoliko u narednih mjesec dana ne uplati prvu ratu oni će preuzeti njegove zgrade kako bi povratili uloženi novac. Očajan, sjetio se Šejha kod kojeg je imao običaj kao dijete odlaziti i slušati predavanja. Uputio se pravac njegovoj kući. Nakon uobičajenog pozdrava i formalnih pitanja, Ahmed objasni Šejhu u kakvoj se situaciji nalazi, tražeći od njega da mu pozajmi novac za prvu ratu. “Ne brini Ahmede. Pozajmit ću ti novac ne za jednu već za tri rate, ali stani malo da popričamo. Imam jedno pitanje za tebe prije nego ti dam novac. Ako budeš istinito odgovarao na moja pitanja, moj novac ti neće trebati. Sjedi“. Nakon što sjede, Šejh nastavi: “Ima li neko u tvojoj porodici da si mu u hakku? Ne tražim od tebe odmah odgovor. Doći ćeš sjutra ako Bog da i dobro razmisli.“ Ahmed je dugo grozničavo razmišljao kome li je u familiji mogao nanijeti nepravdu. Sjetio se sestre Lejle i podjele babine imovine nakon njegovog preseljenja na bolji svijet. Zakinuo je oko podjele nasljedstva. Sa nestrpljenjem je čekao sabah i susret sa Šejhom. Odmah nakon selama, Ahmed upozna Šejha da je u hakku sestri Lejli i da on sa njom ne govori skoro dvadeset godina poslije tog slučaja. Objasni mu da nema pojma ni gdje živi, da li je udata i ima li djece. “Ahmede, potrudi se da saznaš gdje stanuje. Evo ti novac i kupi dobru hediju za nju. Kupi nešto i za djecu, možda ih bude imala, a i za supruga. Idi potraži je i nađi načina kako da se pomiriš sa njom. Dođi mi opet ujutro.“ Ahmed je preko zajedničkih nekadašnjih prijatelja lahko saznao gdje mu je sestra. Bila je udata i imala je djecu. Živjela je u jednom siromašnom teheranskom kvartu kao podstanar. Sav Šejhov novac potrošio je na poklone i žurno se autom uputio Lejlinom domu. Susret brata i sestre bio je srdačan. Poslije toliko godina, Lejla je plačući pohrlila bratu u zagrljaj. Nisu pominjali razlog ljutnje. Dugo su se držali za ruke i skupa plakali. Lejla je bila presrećna zbog Ahmedovog dolaska. Upoznala je supruga i djecu sa bratom. Pokloni su dodatno raskravili srca Lejline porodice. Ahmed je jedva čekao jutro da se susretne sa Šejhom. Do u detalje mu je ispričao susret sa Lejlom. Vidio je suze u njegovim očima. Iznenada, Šejh prekide Ahmeda pitanjem: “Gdje živi tvoja sestra Ahmede?“ “Ona je podstanar.“ “Slušaj me dobro šta ću ti reći. Odmah idi kod sestre i povedi je u najljepši apartman u tvojim zgradama. Poklonit ćeš joj taj stan i dođi sa njom kod mene da vam odmah napravim ugovor o poklonu. Ti ćeš ga uknjižiti na njeno ime. Idi odmah i Allahimanet!“ Lejla se iznenadi drugom bratovom posjetom. Kada je čula razlog njegove posjete kroz suze progovori. “Brate moj, hvala ti, ne treba mi nikakav apartman. Meni je dovoljan bratski zagrljaj i lijep odnos. Nisam na ulici.“ Ahmed ispriča Lejli susret sa Šejhom i ono što mu je on rekao. Zamolio je da pođe sa njim do zgrade kako bi joj pokazao stan. Sljedećeg jutra pokucaše na Šejhova vrata. “Dobro je Ahmede. Uradio si onako kako sam ti rekao. Sada idi kući i čekaj. Ako Bog da, više ti moja pomoć oko novca neće trebati. Sam ćeš se osloboditi duga. Idite i vidimo se za tri dana.“ Sjutradan je Ahmed prodao tri stana. Od tog novca vratio je kompletan dug banci. Preostali stanovi su mu bili čista zarada. Sa nestrpljenjem je očekivao susret sa Šejhom. U vakat ranog sabaha bio je ispred Šejhove kućice. “Sve znam, krenula te nafaka Ahmede. Nisi mogao ni sanjati da ćeš prodajom samo tri stana moći vratiti kredit banci. Onog momenta kada si počinio nasilje prema Lejli zaključao si sebi nafaku i nju doveo u stanje potrebitosti. Dijelio si ti novac drugome kako bi umirio savjest, ali nije bilo kabul. Preskakao si bližnjega! Iako si svih ovih dvadeset godina mukotrpno radio, bukvalno nisi imao ništa. Nije bilo bereketa u tvom novcu. Nema sreće na tuđoj nesreći i hakku,, zapamti. Zato Gospodar odlaže kaznu dajući vremena grešniku da se pokaje. Tako se ogleda Njegova milost prema robovima. Da nisi iskoristio ovu priliku, tvoj grijeh bi platio neko iz tvog potomstva. Lejla nije ništa srećnija sada nego onda kada je bila podstanar. Ona je čeznula za bratom a ne za imetkom. Njena djeca bi sigurno isplivala i bez tvoje pomoći na selamet, ali bi tvoja stradala. Takav je Allahov Zakon. On je uvijek na strani potlačenih. Teško se onima koji gaze pravo i dostojanstvo drugoga. Budi siguran da će neko i njihova zgaziti. Ti si imao sreću. Ispravio si se prije smrti. Ostavio si situaciju čistu nasljednicima. Idi sada i dobro pazi kako se ponašaš. Hair-olsun.“ Ovu priču sam čuo tokom moje posjete Teheranu i prenosim vam je što vjernije umijem.