Piše: Biljana Vankovska

Godinama mi već prebacuju da sam pristrasna kada se radi o instituciji Ustavnog suda. Ukazivali su mi (ne malo puta) na njihove neodržive odluke, za koje i ne treba biti pravnik da se to vidi, ili na situacije u kojima su se kao slijepci štapa držali one spasonosne floskule da nisu nadležni za postupanje, а da i da ne govorim o predmetima koje bi godinama čuvali u fijoci čekajući bolja (politička) vremena… Pitali su me često da li ne vidim da su ustavni suci politički izabranici, marionete bez vlastitog integriteta, koji prije no što donesu odluku gledaju metereološko-stranačku prognozu, ili ocjenjuju moguće reakcije „međunarodne zajednice“, pa čak ponekad i ocenjuju kako će se njihova odluka o ustavnosti i zakonitosti nekog akta odraziti na mir i stabilnost.

Naravno da sam sve to vidjela; zašto bi Ustavni sud bio bolji od ostalih institucija jednog partiziranog društva. Po Ustavnom sudu su udarali političari i iz vlasti i iz opozicije, zavisno od situacije i, po pravilu, najmanje motivisani brigom za ustavni poredak. Oni isti koji su jednom Sud tretirali kao „instrument u rukama opozicije“, оtkako su promijenili personalni sastav sudijama koji su više senzitivni za njihove političke ili etničke zahtjeve, počeli su da ga brane otrcanom frazom da se sudske odluke (navodno) ne komentiraju.

Moj je odnos prema ovoj instituciji zaista pozitivan, jer je specifična i jako važna za zajednicu u kojoj je fundamentalna vrijednost vladavina prava, a ne ljudi – Lex umjesto Rex. Ona nije dio pravosudnog sistema, ali štiti onu finu pravnu strukturu u kojoj vlada unutrašnja harmonija, ne samo normi nego i vrijednosti (bar bi tako trebalo biti, zar ne?). Sud oličava vladavinu prava – sistem u kome niko nije iznad njega, uključujući i zakonodavca. On je i izraz ideje Hansa Kelzena o miru preko prava. То je, uglavnom, ustavni sud koga poštujem, ali ne nužno i onaj koga realno imamo.

Ustavnog suda ne možete ocijeniti prema velelepnosti zgrade u kojoj je smješten (makedonski se upravo sprema da useli u jednu takvu pored Vardara), niti po svečanim odorama sudija, čija ozbiljna i stroga lica treba da nam ostave utisak zabrinutih mjudraca koji bdiju nad ustavnim poretkom. Što je veća zgrada u koju se seli Ustavni sud, to je niži njegov rejting. Projektanti one zgradurine su imali u vidu efekat (straho)poštovanja, ali Ustavni sud nije nikada pao niže nego sada kada je odbacio inicijativu o preispitivanju ustavnosti autentičnog tumačenja Zakona o amnestiji.

Straha definitivno ima, kao što ima i oportunizma kod sudija. A poštovanje? Kako se mogu poštovati sudije koji se plaše i vlastite sjene, a još više svojih ustavnih ovlašćenja, kojima očitio nisu dorasli i koja su im preteška? (Svaka čast izuzetcima koji ponekad osvijetle obraz, kao sada jedna jedina sutkinja). Naši ustavni suci više vole da gurnu glavu u pijesak da ne bi vidjeli ono što i student prve godine prava jasno vidi, a to je da je autentično tumačenje bilo politički deal par ex¬cellence; oslobađanje od progona za zločine je bio ulog u dogovoru koalicionih partnera (VMRO-DPMNE i DUI) da bi formirali vladu nakon izbora 2011. Nisu htjeli da vide da je temeljna vrijednost ustavnog poretka međunarodno pravo, pravo koje ima primat nad nacionalnim, posebno kada se radi o zločinima protiv čovječnosti, koji – ne slučajno – ne zastarijevaju. Higijenskije i elegantnije im je bilo da saopšte da su o Zakonu o amnestiji već odlučivali i da je to već presuđena stvar, mada je kreativno tumačenje suprotino Ustavu stvorilo novu pravnu situaciju u kojoj se ne odgovara za zločine koji se nigdje u svijetu ne amnestiraju.

Sve do ove odluke Ustavnog suda, premijer i vlada su mogli vreli kesten politikantstva. s nečijim životnim sudbinama, torturpm i nepoznatim grobovima, prebacivati parlamentu: zakonodavna vlast je dala tumačenje, a izvršna mora da to poštuje. Sada i parlamentarci-tumači (za koje ne znamo koliko elementarno poznaju pravo, ali možemo vidjeti koliko ih „zabole“ o pravdi kada se radi o političkim dogovorima njihovih stranačkih šefova) mogu odahnuti. Ustavni sud je amnestirao sve koji su kumovali poigravanju i izrugivanju pravom i pravdom. Ostavio je težak pečat na političku farsu, ali i trajni „ustavni“ ožiljak na nezavršenu 2001. godinu.

Ono što se upravo dešava, a gdje su branitelji, pa i bivši borci UČK, novčić za potkusurivanje, je živi dokaz da ni Ustavni sud ni elite ne mogu silom zatvoriti priču, čak i kada bi htjeli. Način na koji je ova ustavna „operacija“ izvedena pokazuje da je već na djelu nešto što su albanske stranke tražile odavno: Badinterov sud u kome je sudijama manje važno načelo ustavnosti, nego politički i međuetnički balans glasova.

Žalosta je ova tišina u javnosti: jedva da je neko i progovorio. Neki poznati pravnici su mudrovali da mora da postoji neka međunarodna institucija koja će pomoći žrtvama i porodicama, ali nisu jasno rekli koja je to institucija koja „mora“ da uradi ovo. Usput valja reći da Međunarodni krivični sud ne može biti nadležan za nešto što se dešavalo prije njegovog osnivanja, tako da je ta „genijalna ideja“ pala u vodu istog ćasa kada je bila izrečena, a slično je i s pozivanjem na Strazburg. Kao i ljeta 2011., kada je došlo do autentičnog tumačenja, tako i sada boli i javna tišina i sama pomisao da su anonimni ljudi poznati kao Mavrovski radnici vidjeli svoje mučitelje kako napuštaju optuženičku klupu i odlaze iz suda kao slobodni i cijenjeni ljudi. Teško je pomiriti se sa mišlju da je dizanje u vazduh eksplozivom civila prihvatljiva žrtva za izvojevanu okvirnu demokratiju i da niko neće odgovarati za zločine? Dok nam se smrt kezi u lice, zaštićena i zaboravom i ustavnom amnestijom, javnost više brine o mitinzima i mogućim izborima. Demohrišćani na vlasti brinu da im ponestaje naroda i vode statistike o natalitetu, ali im se nešto slabo sluša o preminulima. Tačno je, od Ustavnog suda nismo mogli, niti smjeli očekivati nekakvu sućut, ali nepoznavanje ili ignoriranje prava? SRAMOTA!

I zato ću opet potsjetiti na REKOM. Rećiće neki: аli već si pisala na tu temu. Jesam, i ponovo ću, i ponovo. Makar i moje albanske kolege uporno ćute na ovu temu… Regionalna inicijativa o utvrđivanju činjenica je sada jedini preostali instrument da se ne dopusti da se vrata zaborava sasvim zatvore. Ova vrata su sada još teža zbog blagoslova ustavnih sudija; ali ako ne želimo lobotomiju i to bez anestezije, onda se mora opstojati na procesu suočavanja s prošlošću. Ако već Makedonija nema kapacitet da se suoči s onim što je urađeno nevinim civilima, onda regionalni poduhvat ostaje kao živa mogućnost.

Dragi pretstvnici medija, vi koji me koristite za svaku temu i priliku, a ignorirate me kada je riječ o REKOM-u, evo da vam kolumnom saopštim da sam se u međuvremenu srela s pretsjednikom Ivanovim. Poslala sam vam službeno obavještenje sa susreta, ali vi ne samo da ste ignorirali REKOM i mene kao javnog zagovarača, nego i Pretsjednika Republike koji je na ovu temu razgovarao više od sat vremena. Kada sam krenula ovim putem znala sam da neće biti lako – ignoriranje i indiferentnost će biti najčešće reakcije, podizanje ramena ili vjeđa raznih „nevjernih Toma“. Mnogima je ova tema noćna mora, ali postoji još veći broj ljudi koji bi da pomognu, ali ne znaju kako kada ih se ionako ne sluša. Ako i nekome zamjeram u ovom trenu, pored kompletne političke i ustavne elite, то su novinari i urednici. Ni R od REKOM-a neće da pomenu.

I upravo dok završavam ove redove, zvoni mi telefon. Novinar jednih dnevnih novina traži komentar o političkim mitinzima. Dobio je „korpu“.

Nova Makedonija