Piše: Biljana VANKOVSKA

Ko o čemu, mi (ponovo) o imenovanju. Samo što sada stvari „оvuliraju“, što bi rekao jedan naš poznati političar, pa sada imamo problem sa više imena – ne samo države, nego i ulica, trgova, škola. Da je problem samo u imenima i ne bi bilo tako strašno. Аli, čini se da je na sceni nekakav imenski determinizam, pa svaki izbor treba da pošalje poruku „ime je znak“, ime održava suštinu, pa zato moramo pažljivo prekrstiti sve i svašta, samo da bi odgovarali novootkrivenoj suštini.

Prvi školski zvon za đake-prvake u nekoliko škola u skopskoj opštini Čair već nalikuje zvuku kambanarije. Odrasli i dalje uspevaju da zatruju djetinjstvo najnevinijih, pa tako i prvi školski dan mora nositi više nacionalističkog zanosa i ponosa, nego obične dječje radosti zbog druženja sa znanjem i mudrošću. Negdje u pozadini ovog vedrog dana biju se bitke između centralne i opštinske vlasti, između kolaicionih partnera, između premijera i odmetnutih mu ministara, dok su kolateralna šteta upravo djeca posvađanih roditelja.

Istini za volju, imenovanje javnih institucija, a posebno onih obrazovnih (osnovnih škola, gimnazija i univerziteta) nikad nije bilo naivna stvar. Imena su oduvijek odabirana kroz kriterijume da bi kod učenike izazivala ne samo poštovanje, nego i strahopoštovanje. Kao i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, i u Makedoniji se posvećivala pažnja ovom procesu, pa su se, zavisno od potreba trenutka, mijenjale/brisale uspomene na jedne istoriske ličnosti, da bi se popunile drugima, podobnijima.

Samo neki od nas, koji smo krenuli u školu nakon skopskog zemljotresa, smo imali sreću da idemo u škole koje su nosile imena ličnosti koje nemaju nikakve veze sa nacionalnom istorijom. Ja se još uvijek ponosim što je moja škola nosila (i još zadržala) ime velikana iz oblasti prosvjete i pedagogije – Jana Amosa Komenskog. Svakog patronog praznika, pored uobičajenih crvenih marama i recitacija o domovini (široj i užoj), ipak smo otkrivali još nešto iz života našeg patrona. S obzirom na kvalitet nastavnog kadra, vjerujem da je i za njih Komenski bio inspiracija u radu s djecom. Ova škola i danas drži visoki rejting, što se može vidjeti najviše preko imena nekadašnjih učenika, a današnjih poštovanih ličnosti iz kulturnog i akademskog života. Ali, ovakvi primjeri škola koje nose nadnacionalna imena koja simboliziraju nešto više od borbe za slobodu/državu, su danas prava rjetkost.

Digla se velika galama oko želja gradonačalnika opština sa dominantno albanskom populacijom da se preimenuju, između ostalog, i škole. I mogu reći, digla se galama bez ikakve potrebe! Koja je logika da se škola u koju su i nastavnici i učenici u visokom procentu (iznad 90%) albanske nacionalnosti, i dalje zove „Rajko Žinzifov“? Kako se društvo mijenja demografski, ali i etničko-teritorijalno, tako će se mijenjati i simboli; tu nema dilema. Ono što i u ovom slučaju brine jeste inat i kršenje svih pravnih procedura, kao i manifestna netrpeljivost onih koji navodno zajedno vode državu kroz makedonsko-albansku koaliciju.

Kao Makedonka osjećam da nemam prava da ocjenjujem koje su ličnosti važne albanskim sugrađanima (što je, svakako, propust iz mog obrazovanja, kada smo više znali o svim ostalim bratskim narodima, a najmanje o našim sugrađanima i prvim susjedima). Evo, sada čitam i pokušavam da nadoknadim propušteno, pa pokušavam da razumijem značaj Hasana Prištine i Jašaraq bega za albanske učenike i njihove nastavnike. Ne usuđujem se da iskažem svoje kritičko mišljenje eksplicitnije, jer kako je krenulo sa spomenicima i ulicama, zajedno sa čak tri panahide u spomen smrti Todora Aleksandrova, hvata me užas od pomisli da će uskoro neka škola nositi njegovo ime, pa će mu djeca makedonske nacionalnosti pjevati pjesmice o velikom Vojvodi od čije su ruke možda ginuli i njihovi pradjedovi. Ne, logika i razum su se odavno otselili iz ove zemlje, a nastojanje da se problemima pristupi na ovakav način je unaprijed osuđen na propast. Totalna kapitulacija duha, vrijednosti i morala!

Ono što me rastužuje, posebno zato što sam i sama profesor, jе bijeda duha novih „kumova“. Pošto su najaktuelnije, pa i na rubu sukoba, ove tenzije oko čairskih škola, napisaću ponešto o novim imenima. Ako su već htjeli i osjećali potrebu da kod svoje djece učvrste, makar i simbolički, vezu sa svealbanstvom i Albanijom kao matičnom zemljom, zar nijesu mogli odabrati, recimo, ime Ismaela Kadarea? Ali, važniji su političari,  borci i bivši ministri sa početka 20 vijeka.

Interesantna je logika u slučaju Hasana Prištine: on je, na neki način, dobar izbor jer je oličenje sadašnje koalicije, pošto se u tom stilu može tumačiti činjenica da je on potpisao savez (protiv tadašnje Jugoslavije) sa „junacima“ druga dva naroda – s Pavelićem i Vančom Mihajlovim. Ipak, najveća simbolika leži u izberu imena palog borca UČK, poznatog kao Student, Imri Elezi. Kada pitate Albance zašto baš taj momak, a ne neko od drugih palih boraca iz 2001-ve, niko nema odgovor. Niko ne zna šta je ovaj mladi momak uradio, osim što je poginuo u uniformi formacije koja se borila sa državnim bezbjednosnim strukturama. Doduše, kolumnista i analitičar Ramadan Ramadani je nedavno napisao da je sramota što profesori Pravnog fakulteta ne znaju da je ovaj momak bio njihov student. Ja sam profesor na Filozofskom fakultetu, ali i meni se mogla desiti ista stvar: imam ogroman broj studenata, a mi profesori obično upamtimo ili najgore ili najbriljantnije studente. Doduše, iz svoje prakse mogu reči da i ja imam postdiplomca koji je bio oficir ARM, pa prešao u UČK, da bi se danas bavio politikom i naukom. Čudni su životni putevi i izbori ljudi koji žive na ovakvim vjetrometinama.

Meni je iskreno žao zbog pogibije mladog Imrija, kao i velikog broja njegovih vršnjaka iz svih etničkih zajednica. Uvijek me zaboli kada u holu sretnem mog studenta, brata masakriranog mladića iz mesta Vejce. I nadam se da ni jedan od njih neće nikada više biti izložen većoj opasnosti i straha od onoga kada se izlazi na ispit. Oni koji ne misle kao ja, neka mi oproste, ali ja ne smatram da je velika stvar kada se student prihvati kalašnjikova, dok se njegov lider Ahmeti, u to vrijeme misteriozan i nepoznat lik, pokazivao na slici sa knjigom u rukama. Prvi je pokojnik umjesto pravnik, a drugi je još uvijek lider.

Kažemo da studenti trebaju i moraju biti predvodnica progresa svakog društva, pa čak i buntova protiv establišmenta, moćnih, eksploatacije i nepravde… Da, da, tražim previše! Makedonija nema u svom pamćenju 1968-mu, jer je istinski nije ni doživjela. Plašim se da će svakog patronog praznika dječica iz ove škole salutirati nekom mladiću koji je mislio da je mač snažniji od uma. No, vjerovatno pretjerujem u svom strahu… Imri je bio iskorišćen dok je bio živ, a koristan je i kao pokojnik, za skupljanje političkih poene. On i njegova porodica nemaju ništa od te slave.

Pada mi napamet još jedna čudna povezanost između Nikole Vapcarova i Imrija Elezija, kao nosioca imena iste škole, prvi kao bivši, a drugi kao sadašnji. I Vapcarov se borio za svoju zemlju i pravdu, ali poezijom. I plašim se da će njegovi stihovi možda i dalje odzvanjati, sada u malo promijenjenom smislu. Pjevao je Vapcarov (iz Sofije): „ova zemlja, kojom sada hodam, ova zemlja koju prolećni vetar budi, ova je zemlja, oprostite tuđa…“. Plašim se da se ne prepoznajemo kao naši, da smo sebi tuđi, i da svako želi da korača i slavi onu zemlju (dio zemlje) koju oseća svojom.

Ne vjerujem da su imena sudbina ili da nešto predodređuju. Ali kad već imamo mogućnost da stvaramo zajedničku budućnost, zaista je tragično što iz njedara svojih naroda ne vadimo imena najvrednijih, onih koji su bili junaci riječi i uma. Možda zato što su takvi uvijek bili u deficitu na brdovitom Balkanu. Imena oko kojih se svađamo ovih dana pretstavljaju oblik ocrtavanja etničkih teritorija i kultura, a to je još jedna dioba, još jedno otuđivanje. I stavljanje soli na živu ranu…

Nova Makedonija

Napomena:Prevod je autorkin