Piše: Nyegosh DUBE
Nedavni izbori u Francuskoj su omogućili Socijalističkoj partiji kontrolu i nad izvršnom i nad zakonodavnom vlašću. Dobra vijest? Za nas sa ljevice, definitivno jeste. Ozbiljan korak ka uspostavljanju socijalističkog ekonomskog poretka u Evropi? Teško. U Francuskoj imamo Socijalistiku partiju koja se ne zalaže za socijalizam. I to nije samo slučaj u Francuskoj, naravno. Španska Socijalistička radnička partija ima malo veze sa socijalizmom i sa unapređivanjem kolektivne radničke moći. U Britaniji imamo Laburističku partiju koja se ne zalaže za bilo kakav oblik kontrole rada nad ekonomijom. U Njemačkoj i Švedskoj postoje socijal-demokratske partije koje izgleda vjeruju da socijalna demokratija može koegzistirati sa ekonomskom nedemokratijom korporativnog kapitalizma. Kako je neoliberalizam napredovao, ova ideja se pokazivala sve neostvarljivijom. Ove partije su puno ranije odustale od socijalizma i demokratske kontrole kapitala.
Vi biste pomislili da ćemo sa kapitalizmom koji prolazi svoju najveću krizu nakon 1930. vidjeti uspon socijalista u Evropi, akciju ka ponovnom uzimanju vlasti od korporacija i finansijske oligarhije i staviti je pod kontrolu demokratskih ekonomskih institucija, zamijeniti postojeći sistem onim u kome građani zajedno odlučuju o raspodjeli resursa i distribuciji bogatstva. Vi biste pomislili da će glavne ljevičarske partije – socijal-demokrati, socijalisti i radničke partije aktivno tražiti širenje demokratije u područje ekonomije i suštinski smanjiti nejednakost u posjedovanju moći i bogatstva. Ali, nažalost, one su u velikoj mjeri prihvatile neoliberalni model umjesto da predvode otpor protiv njega. Tokom krize, u nedostatku alternativne vizije, one se nevješto batrgaju. Iako je pobjeda francuskih socijalista dobrodošla, partija nije predložila nikakve promjene u pogledu kontrole nad kapitalom. Bez takvih promjena, najava poreza od 75 posto na milion eura prihoda prijeti da bude okidač za bjekstvo kapitala. Kapital treba da pređe u ruke francuskih radnih ljudi a ne da ode preko Kanala ili Atlantika.
Njujort tajms je nedavno objavio zanimljiv članak Stivena Erlangera “Šta je socijalita?” Posmatrajući francuske izbore, on pita „šta zaista znači ovih dana biti socijalista ili u bilo kom slučaju?” Njegov odgovor je: „Ne previše”. To je sasvim tačno, ako mi govorimo o „socijalistima” poput Olanda ili Zapatera. Ali Erlanger apsurno zaključue da je „socijalizam uglavnom obavio posao” jer su čak i konzervativci prihvatili socijalističke ideje kao što su socijalna država i progresivno oporezivanje, te ograničenje emisije ugljen – dioksida. Dakle, „socijalizam izgleda ima sve manje i manje da kaže”. Poput većine drugih, Erlanger pogrešno poistovjećuje socijalizam sa socijalnom državom, progresivnim oporezivanjem i raznim vrstama regulacije privatne industrije. To nije suviše daleko od onoga što pokret Čajanka u SAD kaže da je predsjednik Obama socijalista. Naravno, za Čajanku je socijalizam nešto zlokobno i, prema tome, zalaganje za nešto više oiporezivanje milionera je za njih neprihvatljivo i predstavlja korak ka zastrašujućem socijalizmu. Za Erlangera socijaliazm nije zlokoban, već prosto beznačajan.
Šta je socijalizam?
Dobro, dopustite mi da prvo iznesem hrabre predloge: posao evropskih partija koje sebe nazivaju socijalistima – ili makar pripadaju Socijalističkoj internacionali i/ili Partiji evropskih socijalista trebale bi da rade u pravcu transformacije evropskog kapitalističkog poretka u nešto što je jasno socijalističko. Ako je to ono što su trebale da već učine, onda evropske socijalističke partije nijesu uradile svoj posao. Zamislite socijalističke političke grupacije koje zagovaraju socijalizam! Kakav užas! Ovo pokreće ključno pitanje: Šta za mene znači socijalizam? Prije svega, dozvolite mi da kažem šta mislim da socijalizam nije: To nije socijalna država i progresivno oporezivanje, niti je to državno regulisanje privatnih privrednih djelatnosti, niti čak potpuno državno vlasništvo, iako su, naravno, neki socialisti podržavali takve stvari. I, zasigurno, to nije autoritarni državni kolektivistički sistem koji je postojao u sovjetskom bloku i koji još postoji na Kubi, iako su ovakvi režimi sebe opisivali kao socijalističe. (Ako mi njih nazovemo socijalističkima, mi onda možemo kazati da je i Istočna Njemačka bila demokratija, s obzirom na njen zvanični naziv!) Kako je izjavljeno u Frankfurtskoj deklaraciji Socijalističke internacionale 1951. godine: „Lažne su komunističke tvrdnje da oni dijele socijalističku tradiciju. U stvari, oni su tu tradiciju izobličili do neprepoznatljivosti”.
Ja smatram da je socijalizam sistem u kome građani, koji tvore ono što zovemo „društvo”, kontrolišu ekonomske instititucije i procese zarad njihove zajedničke koristi i obezbjeđuju da javni interes ima prednost nad uskim privatnim i oligarhijskim interesima. Veliki dio ove kontrole moraju sprovoditi građani iz kapaciteta radnih ljudi koji stvaraju društveno bogatstvo. Ovo znači kontrolu nad proizvodnjom i investicijama, kao i nad raspodjelom plodova tih aktivnosti, s osnovnim ciljem pravedne distribucije prihoda i bogatstva. Građani mogu kontrolisati ekonomiju jedino kroz demokratske mehanizme, preko postojećih demokratskih institucija i novih demokratskih ekonomskih institucija, uključujući i demokratizaciju biznis preduzetništva.
Drugim riječima, u srcu socijalizma leži ekonomska demokratija, npr. demokratija se širi na ekonomsku sferu na mikro, srednjem i na makro niovu. To uključuje institucije poput kompanija koje su u vlasništvu radnika ili njima upravljaju radnici (uključujući zadruge), od radnika sponzorisani grupni investicioni fondovi i udruženja više kompanija u radničkom vlasništvu, finansijske institucije u društvenom vlasništu i od društva kontrolisane, demokratski kontrolisani nacionalni i nadnacionalni investicioni fondovi koji imaju značajno vlasništvo u glavnim korporacijama, takođe i državno i gradsko vlasništvo i investiranje, ako ono podrazumijeva visok nivo participacije građana i radnika. Dok je „politička demokratija neophodan element socijalističkog društva”, kako je proklamovano 1989. u Deklaraciji principa Socijalističke internacionale, ekonomska demokratija je pretpostavka za istinsku političku demokratiju, koja nije izobličena od strane oligarhijske korporativne moći.
Manifest za ekonomsku demokratiju
Vjerovatno će predstavljati iznenađenje da su sve partije koje pripadaju Socijalističkoj internacionali stavile potpis na viziju koju sam upravo skicirao. Preme Deklaraciji Socijalističke internacionale: „Socijalistički odgovor je nedvosmislen. Svi ljudi na svijetu su ti koji treba da sprovode kontrolu pomoću naprednije demokratije u svim aspektima života: političkom, socijalnom i ekonomskom”. Nastavlja se: „ Socijalistička internacionala… je privržena, kao i uvijek, demokratizaciji struktura ekonomske, socijalne i političke moći na svjetskom nivou.” I dalje: „Demokratski socijalistički pokret nastavlja da se zalaže za podruštvljavanje i javno vlasništvo unutra okvira mješovite ekonomije…. Ali društvena kontrola ekonomije je cilj koji može biti dosegnut kroz mnogo različitih ekonomskih načina….”
Ti ekonomski načini su: „demokratska, participativna i decentralizovana proizvodna politika; javno nadziranje investicija… participacija radnika i zajedničko donošanje odluka u kompanijama i na radnom nivou, kao i uključivanje sindikata u određivanju nacionalne ekonomske politike; samoupravne zadruge radnika i poljoprivrednih proizvođača, sa demokratskim formama kontrole i donošenja odluka…; demokratizacija institucija svjetskog finansijskog i ekonomskog sistema…; međunarodna kontrola i monitoring aktivnosti transnacionalnih korporacija …”
Postoji više vrijednog za citiranje: „Ne postoji jedan ili utvđeni model za ekonomsku demokratiju i ima prostora za smiono eksperimentisanje… Ali bazički princip je jasan – ne samo formalno, zakonska kontrola države, nego suštinsko uključivanje samih radnika i njihovih zajednica u donošenje ekonomskih odluka. Ovaj princip mora važiti na nacionalnom i međunarodnom nivou… Koncentracija ekionomske moći u rukama malog broja privatnika mora biti zamijenjena drugačijim poretkom u kome svaka osoba ima pravo – kao građanin, potrošač ili zaposlenik – da utiče na smjer i distribuciju proizodnje, stvaranje sredstava za proizvodnju i životnih uslova za rad.”
Prema tome, Deklaracija principa Socijalističke internacionale koja je trenutno na snazi, sadrži nesumnjivo manifest koji traži ekonomsku demokratiju! U stvari, termin „ekonomska demokratija” pojavljuje se u tri navrata u dokumentu. Ne manje od 28 političkih partija u Evropskoj uniji, od kojih su većina vladajuće ili opozicione, prihvatile su ovu Deklaraciju samim pridruživanjem Socijalističkoj internacionali. Ali, one su uradile malo nakon toga. Krajnje je vrijeme da evropski socijalisti, socijaldemokrati i radničke partije promovišu – i primijene – principe na koje su pristali! Što se tiče pitanja koje služi kao naslov ovog članka, moj odgovor bi bio: Ne samo da može nego mora da ponudi građanima Evrope istinsku viziju promjena i uvjerljivu alternativu sadašnjem disfunkcionalnom, antidruštvenom socijalnom modelu.
Prevod: PCNEN
0 Comments