Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ

U okviru povremenog Podgoričkog kulturnog ljeta, u Modernoj galeriji otvorena je 11. jula izložba pod nazivom Koloristički ekspresionizam u jugoslovenskom slikarstvu. Slike na ovoj izložbi su iz fundusa Muzeja Cetinja. Izložbu čine 18 umjetničkih djela istaknutih jugoslovenskih slikara koji su po svom stvaralačkom opusu bili prepoznatljivi kao ekspresionisti, u širem značenju, bez obzira na druge opservacije: Milan Konjović, Jovan Bijelić, Nikola Graovac, Stojan Aralica, Miloš Vušković, Lazar Ličenski, Savo Radulović, Zora Petrović, Filo Filipović. Ovaj mali opus slika i umjetnika je fragmentaran i ne može se, ni približno, uzeti kao realan presjek ekspresionizmom bogate jugoslovenske scene. Ipak, svojim suverenim kvalitetom svaka od  izloženih slika govori o individualnoj likovnoj snazi svakog autora ponaosob.

Izložbu je otvorila Petrica Duletić, koja je u svojstvu kustosa i organizator ove izložbe. Mada je ovo renomiran izložbeni prosor, kao i sama postavka, na izložbi je, kao po nekom “modernom” običaju, bilo prisutno samo nekoliko duša. Niko od političara, jer su, vjerovatno, zauzeti propagiranjem svega drugog osim kulture. A u ličnu kulturu ubrajaju priču pričinu koja se praktično svodi samo na dodjelu odlikovanja koju obično rješavaju žmureći. Vjerovatno u vremenima u kojima se štrajkuje glađu da bi se stekao zakonom zagarantovani lični dohodak i riječi gube svaki smisao i značenje, a kamoli umjetnost i kultura. Fakat je da ove godine za sufinansiranje stvaralaštva u Crnoj Gori nije data ni prebijena para, a da se o tome u javnosti nije zucnula ni jedna riječ, što je znak da se “uživa” samo u “politici” koja je sva u pravosuđu, a plodove njenog rada možemo tražiti po svijetu od Brisela do Haga. U domaćem svijetu umjetničkog stvaralaštva je sve teže do apsurda.

Za katalog je pisala Ljiljana Zeković, čiji se tekst odnosi na objašnjenja estetskih vrijednosti ekspresionizma koji se često identifikuje sa impresionizmom, kako u svijetu tako i kod nas, pa se može smatrati vrlo korisnim građanstvu, posebno iz razoga što obrazovne kulturološke vrijednosti našeg društva u praksi bilježe stalni pad (jer režimski dečki ne mogu baš sve), što na zapadu nije slučaj.

Mada je družina mala, slike su na ovoj izložbi reprezentativne. Ekspresionizam je i po svojoj prirodi takav: svako je škola za sebe. Dobar  ili loš, ne trpi neiskrenost, ali pruža potpunu likovnu slobodu kako ličnim afinitetima umjetnka tako i mogućnosti samog izraza, u kome je svaki individualizam lako prepoznatljiv zato što je u funkciji  isključivo ličnog temperamenta osmišljenog u najvećem naboju umjetnikova doživljaja, zbog čega je naglašeno individualan jer povlači sa sobom sve lične crte i osjećanja autora kao i njegova estetska određenja. On je i duboko umjetnički jer u sebi ostvaruje lično prosvjetljenje samog doživljaja, oslobađajući duh od svake usiljenosti i diktata. Sa gestom i bojom on je svakim trenutkom u ravni likovne drame i uzbuđenja, kao što je i neponovljivo direktan u sudaru sa estetskom likovnom stvarnošću. Takve su slike “uzbuđenja”, kod nas još od Počeka prepoznate kao neprolazne poput obrazaca nekih psiholoških stanja koje nikad ne prestaju da se samoostvaruju u očima posmatrača jer izražavaju trenutake svakog osmišljenog slikarskog gesta kao vječnost. One paralelno iskazuju izraziti smisao psihe u duboko likovno estetskom doživljaju svijeta oko sebe kao i unutrašnju duhovnu simbiozu sopstvenih značenja. Što u oba slučaja teži vanvremenskom, kao i individualnom.

Ova postavka je realnost konstantnog kvaliteta jugoslovenske likovne umjetnosti i nema nikakve socrealističke prizvuke, što takođe govori da bivši YU prostori nijesu ni bili njom opterećeni, kako je neke politizovane neznalice predstavljaju.

14. 07. 2012.