Piše: Biljana VANKOVSKA

Kad ne bih dobro poznavala političku situaciju, mogla bih pomisliti da je usred ljetnih vrućina došlo makedonsko proljeće. Nešto manje od godinu dana prije izbora na sve strane se vide rastrčani političari, krenuli karavani, formiraju se koalicije, pokreti, pa čak je i gazda Trifun (bivši gradonačalnik Skopja) ponovo došao na ideju da formira partiju intelektualaca. Ipak, najpatetičnija je slika ljutih neprijatelja kako se mire i kreću u Drugi svjetski rat, pretstavljajući sebe kao Staljina i Čerčila (samo nisam dobro shvatila ko je ko u ovoj dramoletki, ali sve mi se čini da se Crvenkovski prihvatio uloge Staljina, a Ljubčo Georgievski postao Čerčil). Zajednička opasnost zbog koje su se udružili je makedonska verzija Hitlera, Nikola Gruevski! I sve ovo u susret LOKALNIH izbora! Kakvu će retoriku i „artiljeriju “ onda upotrijebiti kada dođe vrijeme parlamentarnih izbora?

Da nije tragično bilo bi smiješno kako samo fingiraju politički život, i jedni i drugi. Zabrinuli se ovi iz vlasti što je opozicija tako slaba, bizarna, nije imala plan ni viziju, pa su, čak, organizovali javnu tribinu da im ukažu gdje su im greške. Onako usred pauze između presijecanja crvenih lenti i otvaranju seoskih puteva i javnih toaleta…

Gleda čovjek i počinje da se krsti, čak i ako nije vjernik! Izgleda da je Makedonija jedina zemlja u kojoj vlast brine o opoziciji i pokušava da je „pоboljša“. Ovi iz opozicije, opet, pravi nezahvalnici! Umjesto da kažu hvala za besplatnu reklamu u prime-time, oni odgovaraju žestoko učesnicima tribine preko pres-konferencije i kažu da ovi t.z. intelektualci samo odrađuju svoje ambasadorske i druge fotelje.

Ipak, veliku reklamu za ovu novu Pelistersku opoziciju je napravio i Ljubčo Georgievski, koji je ni manje ni više nego promovisao memoarsku knjižicu o jednom od svojih likova, pod naslovom „To sam ja“. Poznavajući njegovu prevrtljivu prirodu, pa čak i promjenu etničkog identiteta, ostaje da vidimo koje svoje „ja“ nam je prikazao ovog puta. Uzdržavam se da ne primijetim s ironijom da je lako mogao knjižicu izdati i u originalu (na bugarskom) s naslovom „ Това съм аз“, jer daleko značajnije je što je ovo prikaz o tome ko je i kako vodio ovu žalosnu zemlju i koliko novca nam koštaju narodni poslanici, koji su prelazili iz jednog kluba u drugi, ko fudbalske zvijezde. Ne vjerujem da ćemo naučiti nešto, ali je već sigurno da je autor dao lijep materijal susjednim zemljama koje to već odavno tvrde, izjavom da su Makedonci najveći falsifikatori povjesti. Alas!

Za uskrsnuće Georgievskog nije zaslužan on sam, nego mediji koji su ga vadili iz naftalina, a sada i Crvenskovski koji mora da je očajan kada je njega našao za svog saveznika.

Sjećam se kako smo prije par godina zajedno učestvovali u jednoj TV debati, pa dok smo mi mudrovali, njegov je telohranitelj sjedio u samom studiju. Prije početka emisija, Georgievski se enigmatično osmjehivao kada ga je urednik pitao da li će se rekativirati u politici. Odgovor koji mi je izazvao mučninu je glasio: Ja sam sretan čovjek, ne treba mi politika više!

Eto, mora da je došao nož do kostiju kada je ovaj srećni čovjek odlučio da žrtvuje ličnu nirvanu i krene u rat protiv Hitlera. Onomad sam, u šali, rekla novinarima da će me natjerati da razmislim o svojoj stranci, ukoliko i dalje forsiraju ovog čovjeka. To nisam uradila i ne namjeravam ikada uraditi (obajsnit ću zošto), ali odvažili su se i takav korak preduzeli neki od mojih kolega, profesora, i ljudi iz nevladinog (i vjerskog) života. Pozdravila bih njihovo nastojanje da udare klinom u ovu mašineriju (jedan od ovih novih subjekata se upravo zove „Klin“), da sam samo vidjela nešto kvalitativno novo u njihovim nastojanjima. Ali, kada sam shvatila da je riječ o „građansko-etničkoj-vjerskoj“ viziji, entuzijazam je splasnuo: daleko je 21 stoljeće!

Da ne bude zabune, mora se reći da je identično i u „građansko-makedonskom“ bloku. Još gore, pogled na međusobne obračune unutar t.z. makedonskog korpusa odaje tužan utisak: 100 godina kasnije, Makedonci su još uvijek u Balkanskom ratu sami sa sobom. Jedina razlika je što danas imaju državu, ali ne znaju što će s njom, i jedino što su u međuvremenu naučili je da je vlast slast.

Sada da objasnim zašto na sva ova politička dešavanja gledam kao na nešto nevažno… Ovo nije odraz običnog kritizerstva ili „hvatanje seira“, nego gledanje iza fasade, u suštinu stvari. Pitaju me novinari zašto nemamo zdravu opoziciju, zašto smo taoci poznatih i potrošenih likova, i kako dalje. Odgovor može zvučati previše apstraktno, ali najjednostavnije rečeno ne vjerujem više ni u ono što se prodaje kao demokratija i u razvijenim zemljama, a da i ne govorim o ovoj kriptodemokratiji koja životari ovdje posljednjih 20 godina.

Kriza demokratije je evidentna i daleko premašuje Balkan. Neoliberalni kapitalizam je učinio nerelevantnom klasičnu podjelu na ljevicu i desnicu. Svjedoci smo krize koja nije politička, ili je najmanje politička… Političke stranke su odavno napustile tradicionalne ideološka-politička uporišta i postale t.z. catch-all parties (т.j. obraćaju se čitavom elektoratu i nude sve i svašta, samo da bi osvojili vlast). Оtuda i bizarne koalicije među strankama koje nemaju ništa zajedničko ili pojava tehničkih vlada (ili široke koalicije, vlade nacionalnog spasa, i sl.). Građani postaju sve više razočarani jer vide da ni “jedni” ni “druge” nijesu sposobni da riješe krizu koja je suštinski ekonomska, socijalna, moralna i duhovna.

Kod nas je ovo još vidljivije i karikaturalnije, zbog beskrajne i neuspješne tranzicije. Problemi su sistemski, a svi akteri koji su proparadirali u pokušajima da riješe probleme koji najviše pogađaju građane su se već pokazali kao nesposobni i korumpirani. Оtuda ne treba da nas čudi bezidejnost i nesposobnost stranaka, koje sada svoje spolitičke bitke prikazuju kao nekakvu mitsku borbu između Dobra i Zla. Umjesto da se natječu u tome ko će ponuditi bolja riješenja za problem u javnoj sferi, čitav se politički život svodi na uzajamnu diskvalifikaciju i otvoreno neprijateljstvo, što kao kolateralni efekat ima udaljavanje i otuđivanje građana od političke sfere. Zbog toga i netolerancija kod opredeljenih jeste prirodno stanje.

Generalno, ljevica je svuda u dubljoj krizi nego desnica (koja korača sve desnije). Ona se teško nosi sa kontradikcijom da funkcionira u datom sistemu i da ga mijenja, ali samo kozmetički (t.j. da ne ide previše lijevo, jer bi to značilo njegovu negaciju). Mnogi nalaze riješenje u unutrašnjoj demokratizaciji političkih stranaka, u smjeni potoršenih elita i lidera, ili u pojavi novih stranaka, ili čak i pokreta. Takvi koraci mogu poboljšati situaciju, ali samo na kraći rok. Istinski odgovor na krizu nužno mora biti radikalan, jer ona ne izvire iz političke sfere, nego iz ekonomske, a moć leži u korporativnom i finansiskom kapitalu, dok su političari samo njihovi “preduzetnici”. Stanje kod nas je možda patetičnije samo zato što nikako ne uspijevamo da vidimo širu sliku, pa se sve svodi na lokalne likove i na strane ambasadore koji kumuju vladajućim koalicijama.

Nesumnjivo, opozicija je prijeko potrebna, ali ne kao zamjena za ovu vlast/stranku/lidera, nego za sistem kao takav. А то je, zar ne, preveliki zalogaj za jedni državu ili društvo. Smjena kapitalizma ovoga puta neće početi od svjetske/evropske periferije, a mi jesmo to – periferija. Žalosna vjest je da ćemo morati da se još izvjesno vreme bavimo lokalnim političkim folklorom, čak i kada je to šund i turbo-folk.

Budite spremni za dugo toplo ljeto, kao i za najdužu prediubornu kampanju. Ovih dana mi je jedan mlađi kolega poručio da ne voli kolumne koje su „holier-than-thou, u stilu vidi-me-koliko-sam-neopredieljen, ja-ustvari-nisam-za-nikoga i govorim-principijelno-i-etički… a u stvari nisu takvi”. Sa rizikom da budem uvrštena u tu grupu navodnih licemjera, pošto svi od kolumniste očekuju da se “izjasni”, a neki su to već i uradili za svaki slučaj (da ne bude zabune), ja zaista nemam namjeru da se ozbiljno bavim lokalnim političkim toaletom. I daleko od toga sa sam neopredeljena, samo što mi je ova ljevica jako desno.

Nova Makedonija