Piše: Tim JACKSON
Da li je potraga za produktivnošću rada dosegla svoju granicu?
Produktivnost – u ekonomiji izlazna količina proizvoda ili usluga (output) proizvedenih u jedinici radnog vremena – često se vidi kao generator napretka u modernim kapitalističkim ekonomijama. Output je sve. Vrijeme je novac. Potraga za povećanom produktivnošću okupira hrpe akademske literature i kao duh progoni budne sate izvršnih direktora i ministara financija. Možda se to može oprostiti: naša sposobnost generiranja većeg outputa uz manje ljudi izdignula nas je iz napornog rada i donijela nam je materijalno bogatstvo.
Ali uporno traganje za produktivnošću možda ima i prirodna ograničenja. Produktivnost koja stalno raste znači da, ukoliko se naše ekonomije ne nastave širiti, riskiramo povećanu nezaposlenost. Ako je moguće svake godine uz isti broj radnih sati postići više, onda se ili output mora povećati ili će naprosto biti manje posla. Sviđalo nam se to ili ne, našli smo se ovisni o rastu.
Što se onda dakle treba dogoditi kad, iz sezone u sezonu, rast više nije moguć? Možda je financijska kriza. Ili povećanje cijena resursa kao što je nafta. Ili je potreba za obuzdavanjem rasta zbog štete koju nanosi planeti: klimatske promjene, sječa šuma, gubitak bio raznolikosti. Možda je bilo koji od razloga zbog kojih se rast u današnjim ekonomijama više ne može sigurno i jednostavno pretpostaviti. Rezultat je isti. Povećanje produktivnosti ugrožava punu zaposlenost.
Jedno rješenje bilo bi prihvatiti povećanje produktivnosti, skratiti radni tjedan i podijeliti ostatak radnog vremena. Takvi prijedlozi – poznati još od 1930. – ponovo se oživljavaju u vrijeme kontinuirane recesije. Britanski think tank New Economics Foundation predlaže 21-satni radni tjedan. To možda ne bi bio izbor za radoholičare. Ali je sigurno strategija o kojoj vrijedi razmisliti.
Ali postoji i druga strategija održavanja zaposlenosti u vrijeme kad potražnja stagnira. Možda je to dugoročno čak i jednostavnije i privlačnije rješenje: olabaviti nemilosrdan pritisak na povećanje produktivnosti. Otpuštanje papučice gasa efikasnosti i stvaranje poslova u sektorima koji se tradicionalno smatraju nisko produktivnim, sredstva su kojima možemo održati ili povećati zaposlenost, čak i kad ekonomija stagnira.
Na prvu ruku ovo može zvučati ludo; toliko smo uvjetovani jezikom efikasnosti. Ali postoje ekonomski sektori u kojima jurnjava za produktivnošću uopće nema smisla. Neki poslovi uključuju alokaciju vremena i pažnje. Dobar su primjer profesije u kojima se skrbi za druge: medicina, socijalni rad, obrazovanje. Širenje ekonomije u tim pravcima ima razne prednosti.
Prije svega, vrijeme koje zaposleni u tim profesijama potroše direktno unaprijeđuje našu kvalitetu života. Tjerati ih da budu što efikasniji, u nekoj točci, više nije poželjno. Kakvog smisla ima tražiti da učitelji podučavaju sve veće razrede? Ili da liječnici pregledavaju sve više pacijenata po satu? Britanski Royal College of Nursing (škola za medicinske sestre, n.p.) nedavno je upozorio da su zaposlenici u javnom zdravstvu koji rade direktno s pacijentima “napregnuti do krajnjih granica”, do čega je došlo zbog smanjenja broja zaposlenih, dok je ranija studija objavljena u Journal of Professional Nursing razotkrila zabrinjavajući pad empatije medicinskih sestara koje su jedva izlazile na kraj s pritiskom veće efikasnosti. Umjesto nametanja besmislenih ciljnih veličina produktivnosti, trebali bismo nastojati unaprijediti i zaštititi ne samo vrijednost skrbi za druge već i emotivni doživljaj osobe koja radi u toj profesiji.
Skrb i briga jednog ljudskog bića za drugo je posebna “roba”. Ne može biti uskladištena. Propada ako se njome trguje. Ne isporučuju ju mašine. Njezina vrijednost temelji se na pažnji koju jedna osoba poklanja drugoj. Govoriti o reduciranju potrebnog vremena znači ne razumjeti vrijednost skrbi.
Skrb nije jedina profesija koja kao izvor ekonomskog zapošljavanja zaslužuje ponovnu pažnju. Obrtništvo je druga. Preciznost i detalj inherentni ručno proizvedenim proizvodima daju im trajnu vrijednost. Vrijeme i pažnja koju su utrošili tesar, švelja i krojač omogućili su tu razinu detaljnosti. To vrijedi i za sektor kulture: to je vrijeme utrošeno na vježbanje, probe i izvedbu koja glazbu čini trajno privlačnom. Što bismo – osim besmislene buke – dobili inzistiranjem da Njujorška filharmonija svake godine Beethovenovu Sedmu simfoniju izvodi sve brže i brže?
Endemska moderna tendencija racionalizaciji ili gašenju tih profesija ukazuje na ludost u srži potrošačke ekonomije opsjednute rastom i intenzivnim korištenjem resursa. Niska produktivnost shvaća se kao bolest. Cijeli niz aktivnosti koje mogu omogućiti smislen rad i pružiti vrijedne usluge zajednici došli su na loš glas jer uključuju zapošljavanje ljudi na poslovima koji zahtjevaju posvećenost, strpljenje i pažnju.
No ljudi često postižu veći osjećaj dobrostanja i ispunjenosti, i kao isporučitelji i kao konzumenti tih aktivnosti, nego što bi ikad mogli u materijalističkoj ekonomiji supermarketa u kojoj uvijek nedostaje vremena za bilo što. A najznačajnija stvar u tome je slijedeća: s obzirom da se te aktivnosti temelje na vrijednosti humane usluge radije nego na nemilosrdnom trošenju materijalnih stvari, one često nude i prilično dobru mogućnost da ekonomija postane ekološki održiva.
Naravno, tranzicija ka ekonomiji niske produktivnosti neće se dogoditi ako samo o tome razmišljamo. Ona zahtjeva posvećivanje pažnje poticajima – nižim porezima na rad i višim porezima na potrošnju resursa i zagađenje, za primjer. Ona poziva na više od pukih govorancija o liječenju usmjerenom na pacijenta i podučavanju usmjerenom na studenta. Ona zahtjeva odbacivanje perverznih ciljeva produktivnosti i ozbiljno ulaganje u vještine i obuku. Ukratko, izbjegavanje križa nezaposlenosti možda ima manje veze s jurcanjem za rastom, a više s izgradnjom ekonomije skrbi, obrtništva i kulture. I uz to, obnavljanjem vrijednosti dostojanstvenog rada i njegovim postavljanjem na njegovo pravo mjesto, u srce društva.
Tim Jackson je profesor održivog razvoja na Sveučilištu Surrey i autor “Prosperity Without Growth: Economics for a Finite Planet.”
Članak je originalno objavljen 30. svibnja 2012 u New York Timesu
0 Comments