Eric Toussaint, doktor političkih znanosti i predsjednik Odbora za aboliciju dugova zemalja Trećeg svijeta (CADTM), član je Komisije za cjelovitu reviziju javnog duga Ekvadora (CAJC) čiji su nalazi rezultirali time da Ekvador prestane otplaćivati dio svog duga. On smatra da Grčka mora prestati plaćati dug i ustati protiv Troike (Europska središnja banka, MMF i Europska komisija), u suprotnom će potonuti u depresiju trajne recesije.

Carlos Bedoya: Kako biste definirali teškoće EU država koje, kao Grčka, imaju ogromne javne dugove? 

Eric Toussaint: Njihova situacija može se usporediti s onom u Latinskoj Americi tijekom kasnih 80-ih.

CB: U kojem smislu? 

ET: Dužnička kriza u Latinskoj Americi eruptirala je 1982. Kriza privatnog bankarskog sektora započela je u SAD-u i Europi u periodu 2007.- 2008. te se do 2010. pretvorila u krizu inozemnog duga (uz ostalo) koja je potaknuta podruštvljavanjem dugova privatnih banaka (1) i nižim prihodima od poreza kao posljedicom krize. U Europi, kao i u Latinskoj Americi, nekoliko godina nakon početka krize privatni kreditori i njihovi predstavnici uspjeli su nametnuti uvjete svim vladama. Tjeraju ih na provedbu brutalnih politika prilagodbe koje rezultiraju rezovima javne potrošnje i padom kupovne moći većine stanovnika. To posljedićno znači da ekonomija tone u permanentnu recesiju.

CB: Pa ipak, čak i u najgorim trenucima krize, Latinska Amerika nikad nije dosegla razinu zaduženosti usporedivu onome što sad vidimo u većini zemalja eurozone (preko 100% njihovog BDP-a). 

ET: Razina koju je dosegao europski dug je zaista impresivna. U Grčkoj ona iznosi 160% njezinog BDP-a, a nekoliko drugih država Europske unije suočene su s javnim dugom koji iznosi ili prelazi 100% njihove produktivnosti. Jasno, postoje razlike između te dvije krize ali one nisu fundamentalne za ovu usporedbu.

CB: Želite reći da je vaša usporedba usmjerena na političke posljedice tih dvaju kriza?

ET: Da, svakako. Kad uspoređujem trenutačnu situaciju u Europi sa situacijom u Latinskoj Americi u drugom dijelu 80-ih, želim istaknuti da kreditori – u slučaju Europe to su Europske banke i Troika – nameću mjere Grčkoj (i bez sumnje, uskoro i drugim državama) koje snažno podsjećaju na Bradyjev plan u Latinskoj Americi krajem 80-ih.

CB: Možete li to detaljnije objasniti? 

ET: Krajem 80-ih kreditori Latinske Amerike npr. Svjetska banka, MMF i Pariški klub kao i Državna riznica SAD-a i Londonski klub za bankare, uspjeli su nametnuti svoje planove i svoje uvjete. Privatni kreditori transferirali su dio svojih kredita multilateralnim institucijama i državama preko vrijednosnica odnosno pretvaranja bankovnih kredita u vrijednosne papire. Ostalim bankovnim kreditima su smanjili vrijednost i pretvorili ih u nove obveznice s fiksnom ratom. Dakle Bradyjev plan imao je važnu ulogu i u obrani bankarskih interesa i u nametanju trajne štednje. Plan spasa za Grčku ista je stvar: reducira vrijednost ukupnog duga koji se tada trampi za nove obveznice kao u Bradyjevom planu. Privatne banke stoga smanjuju svoju izloženost Grčkoj (Portugalu, Irskoj…) kao što su to učinile i u Latinskoj Americi. Postepeno ali masovno, javni kreditori preuzimaju kontrolu i provode snažan pritisak kako bi osigurali da se nove obveznice u vlasništvu banaka potpuno otplaćuju (glavnica i kamate). Svaki cent kredita Grčkoj bit će iskorišten za otplaćivanje njezinog duga. U međuvremenu javni kreditori (Troika) zahtjevaju permanentnu štednju u smislu rezova društvenih rashoda, široke privatizacije, regresije u smislu ekonomskih i socijalnih prava, a ništa slično nije se moglo vidjeti od kraja II svjetskog rata, prije 65 godina, uz znatno predavanje suvereniteta tih nesretnih država koje su morale tražiti pomoć. U Latinskoj Americi taj se period zvao “duga neoliberalna noć”.

CB: Kreditori su dakle tjerali države Latinske Amerike da smanje plaće, penzije i socijalna davanja i da se povinuju apsolutnom zahtjevu da se dug mora otplatiti. 

ET: Zato kažem da smo u sličnoj situaciji. Još nisu zahvaćene sve europske zemlje već samo slabije karike kao što su Grčka, Portugal, Irska, Italija, Španjolska, Mađarska, Rumunjska, baltičke države i Bugarska. Međutim ove države zajedno imaju oko 170 milijuna stanovnika od ukupnih 500 stanovnika EU. Većina ostalih europskih država također provodi konzervativne socijalne politike, iako manje brutalno: Ujedinjeno Kraljevstvo (62 milijuna stanovnika), Njemačka (82 milijuna stanovnika), Belgija (10 milijuna stanovnika) i Francuska (65 milijuna stanovnika) za primjer.

CB: Političke posljedice dužničke krize u Latinskoj Americi je bila stvaranje neoliberalne države. Da li je to pravac u kojem ide i Europa?

ET: To nije ništa novo. Neoliberalne politike se provode u Europi zadnjih trideset godina. Očito je da se odgovor na krizu formuliran od MMF-a, vlada koje brane interese vladajućih klasa, velikih banaka i korporacija, sastoji od provedbe šok terapije one vrste koju je opisala Naomi Klein. Njihov cilj je finalizirati neoliberalni projekt koji je lansirala Margaret Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu u periodu 1979.- 1980. i koji se proširio na ostatak Eruope u 80-ima. Za države središnje i istočne Euroope koje su bile dio sovjetskog bloka, to je zapravo druga šok terapija u 25 godina.

CB: Ali u Europi socijalna skrb još postoji.  

ET: Kao što sam kazao, vlade su počele uništavati socijalni pakt i socijalna prava stečena u periodu 1945 i 1970. To je započela Thatcher. Nakon II svjetskog rata i tijekom trideset do trideset i pet godina, narodi su postigli mnoge pobjede i ostvarili prilično solidan sustav socijalne zaštite: kolektivne sporazume, zakone o radu itd. koji su štitili radnike i sprečavali iskorištavanje povremenog rada. Thatcher je željela sve to eliminirati ali nakon trideset godina neoliberalnih politika još uvijek nisu završili svoj destruktivni posao; još su neke stvari preostale.

CB: A dužnička kriza pruža mogućnost za konsolidaciju onog što je Thatcher započela. 

ET: Kriza omogućuje šok terapiju one vrste koju su kreditori i vladajuće klase proveli u Latinskoj Americi 80-ih i 90-ih godina.

CB: U Peruu se provodila u kolovozu 1990. 

ET: Ušli smo u fazu nove privatizacije javnih tvrtki. U Europi namjeravaju privatizirati znatan broj javnih tvrtki koje još postoje.

CB: Da li će se Europa također morati suočiti sa sigurnosnom doktrinom koja je bila provedena u Latinskoj Americi i gdje su sindikati bili označeni kao teroristi? 

ET: Trend prema sve autoritarnijim oblicima moći je očito prisutan u Europi. Tijekom prošlog desetljeća, izglasani su antiteroristički zakoni koji kriminaliziraju društvene pokrete. Represija je u porastu ali ne uključuju fizičku eliminaciju aktivista kao što je bio slučaj u Latinskoj Americi krajem 1970. i početkom 1980. Europska situacija je slična onoj u zemljama Latinske Amerike. Nakon krvavih diktatura (Argentina, Čile, Urugvaj, Brazil) postavljeni su tranzicijski režimi (Čile, Brazil) ili demokracije koje su provodile stroge neoliberalne politike. U Europi prolazimo kroz period kada je zakonodavna vlast gurnuta u stranu, poslovni ljudi su postali vođe država kao u Italiji, socijalni dijalog je napušten, pravo na štrajk je ograničeno, radnička okupljanja zabranjena, a demonstracije suzbijene.

CB: Kako europski nacionalni parlamenti reagiraju na mjere štednje?

ET: Oni su gurnuti u stranu jer Troika govori vladama: “Ako želite dobiti kredite morate provoditi mjere prilagodbe, a za parlamentarnu debatu nema vremena”. Neki su se planovi morali usvojiti u roku od par dana, ponekad čak unutar 24 sata.

CB: Kao što možemo vidjeti u Grčkoj. 

ET: Da, to je ono što se upravo dogodilo u Grčkoj. Troika je zahtjevala novi plan. On je konačno dobio suglasnost parlamenta u nedjelju 12. veljače kasno u noći. Ali idući dan Europski povjerenik za ekonomska pitanja rekao je da su potrebni rezovi od još 325 milijuna eura o čemu grčka vlada mora odlučiti u idućih 48 sati. To pokazuje da grčki parlament nema moć odlučivanja, a vladu zapravo vodi Troika.

CB: To je dovelo do masovnih demonstracija.

ET: Zapravo ne samo u Grčkoj već i u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, za sada nešto manjeg intenziteta, ali će sigurno postati masovnije. Događaju se mobilizacije u nekoliko europskih država, uključujući UK. U Belgiji se krajem 2012. dogodio prvi generalni štrajk u 18 godina. Paralizirao je belgijsku ekonomiju i transport na 24 sata.

CB: Što bi Grčka trebala učiniti da se izvuče iz ove neprilike? 

ET: Grčka mora prestati slušati diktat Troike i unilateralno suspendirati plaćanje svojih dugova te natjerati svoje kreditore na pregovore o povoljnijim uvjetima. Ako Grčka prestane plaćati kao što je Ekvador učinio u studenom 2008., svi vlasnici obveznica će ih prodati za 30% (najviše) nominalne vrijednosti. Ovo će ugroziti poziciju vlasnika vrijednosnica i dati veću kupovnu moć grčkoj vladi, čak i u ovim teškoćama.

CB: Ekvador je prestao plaćati vrijednosnice u studenom 2008., nakon revizije svojih dugova, iako nije bio u tako teškoj situaciji kao što je Grčka danas, Argentina je prestala plaćati 2001., u situaciji koja je slična Grčkoj.

ET: Naravno bolja je usporedba s Argentinom koja nije imala novaca za plaćanje. Ona je suspendirala plaćanje i nije ga nastavila tijekom tri godine (od prosinca 2001. do ožujka 2005.) što se tiče financijskog tržišta, a što se tiče Pariškog kluba (npr. preko 10 godina) još uvijek nije počela plaćati. Kad je to napravila potaknula je ekonomski rast i kreditorima nametnula restrukturiranje duga na 60% ispod njegove inicijalne vrijednosti.

CB: Posljedica je ta da je Argentina i danas isključena sa financijskih tržišta.

ET: To je točno ali Argentina ima, iako je isključena sa financijskih tržišta već deset godina i ne plaća ništa Pariškom klubu tijekom istog perioda, prosječan godišnji rast od 8%. To pokazuje da država može naći alternativne financijske izvore izvan financijskih tržišta. Ekvador također ne pušta nikakve nove vrijednosnice na tržišta, a stopa rata mu je 2011. bila 6% dok je grčki BDP pao za 7%.

CB: Ali Ekvador posuđuje od Kine i to po vrlo visokoj stopi. 

ET: Točno. Morat će naći način zaštite svog suvereniteta, što se tiče tih novih financijskih izvora. I zato je zaista hitno da profunkcionira Bank of the South.

CB: Vratimo se Grčkoj. Mnogi analitičari, uključujući i vas, tvrde da je veći dio grčkog duga nelegitiman. 

ET: Naravno.

CB: Ali to sa sigurnošću mogu utvrditi samo revizori. 

ET: Dio europskog socijalnog pokreta je naučio lekcije iz primjera Latinske Amerike. Naš prijedlog da se uspostavi revizija duga vođena od strane građana je široko prihvaćena. Revizije koje provode građani su u tijeku, ili samo što nisu započele, u sedam europskih država (Grčkoj, Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj, Irskoj, Italiji i Belgiji) i to bez podrške od strane vlada.

CB: Da li smatrate da će to dovesti do službene revizije duga, posebice u Grčkoj? 

ET: Vidjet ćemo. To bi zahtjevalo promjenu vlasti što znači da socijalni pokret mora biti dovoljno snažan da okonča vladina rješenja koja idu u prilog kreditorima i dovede na vlast alternativnu vladu. Latinskoj Americi je trebalo 20 godina da to počne ostvarivati.

CB: Dakle, još se mnogo ima za učiniti prije nego što se dogodi promjena orijentacije europskih vlada kao i Grčke. 

ET: Naravno da bi ova kriza mogla potrajati deset do petnaest godina. Ovo je tek prva faza otpora. Bit će to duga i teška borba. Od krajnje je važnosti da europski socijalni pokret udruži snage i iskaže aktivnu solidarnost sa grčkim narodom i uspostavi zajedničku europsku platformu otpora mjerama štednje kako bi se poništili nelegitimni dugovi.

Carlos Bedoya

Intervju je objavljen u peruanskom novinama La Primera

[1] Trošak spašavanja banaka su preuzele europske vlade. Države u kojima je utjecaj duga najakutniji su Irska, UK, Španjolska, Belgija i Nizozemska. Na vidiku su i neke druge.

  Prijevod sa španjolskog na francuski Virginie de Romanet i Eric Toussaint, sa francuskog na engleski Christine Pagnoulle Vicki Briault. Prijevod s engleskog na hrvatski www.zamirzine.net