Piše: Jasna TKALEC
Na prvi pogled reklo bi se dva zastarjela pojma, jer prvi izraz proleteri, pripada marksističkom pojmovnom aparatu, a drugi se odnosi na antiku. Koga danas, u vrijeme elektronike, može još zanimati antički Rim? A ipak, nasljeđe antike je ogromno, pomaže nam ili bi nam moglo pomoći u svakom trenutku, da shvatimo suvremenost, kad bismo ga primali na ispravan način.
U antičkom Rimu rimski građanin “civis romanus” – kasnije vrlo prestižna kategorija – imao je dužnost da obrazuje centurije, odrede od sto vojnika, za slučaj rata (casus belli) i da nabavlja ratnu opremu, oklop, štit, kacigu, mač i koplje (te nešto od odjeće i obuće od kože) na vlastiti račun. Jedino peta centurija, po Titu Liviju (iz djela Ab urbe condita – Od osnutka grada – historijskog spisa na latinskom jeziku, koji se nekad čitao u svim srednjim školama), nije morala da nabavlja ratnu spremu, jer su je obrazovali najsiromašniji građani, koji nisu posjedovali baš ništa osim vlastite djece (proles). To su eto ti proleteri, koji su bili toliko siromašni, da ih se nije moglo slati ni u rat, budući da nisu imali nikakvih sredstava. S godinama i klasnim raslojavanjem Rima problem pete centurije, odnosno proletarijata, koji nije imao ništa, pa su ga za rat morali opremati drugi, toliko je narastao, da se u antičkom Rimu odustalo od starih običaja i prešlo na plaćenike. Iz toga se vidi, kako je odnos proletera i (državnog) rata od samog početka bio bremenit problemima i konfliktima.
Danas, kad je mjesto, smisao, pa čak i samo postojanje proletarijata dovedeno u pitanje od novih i suvremenijih društvenih znanosti, dok se neki spremaju da cijeli marksizam i njegov pojmovni aparat pospreme na tavan kao zastario, treba se upitati, tko je i šta je ta tako zvana “srednja klasa”, čije propadanje, odnosno proletarizaciju, niko ne može negirati? Bar ne za vrijeme trajanja ove financijske krize na Zapadu, a njoj se, kao ni moru (bijede) ne nazire kraj.
A ipak, kroz cijelo XX stoljeće, obilježeno koliko tragedijama toliko i intenzivnom industrijalizacijom i tehničkim napretkom, sinovi seljaka i sitnih građana završavali su, i to širom svijeta, uz žrtvovanje roditelja i prilježno učenje mladih, više i visoke škole, i tako dolazili do “mjesta pod suncem” odnosno do društvene pozicije bolje od očeva i djedova, koji su najčešće bili seljaci ili u najboljem slučaju sirotinja sa ruba grada. Danas to više u mnogome nije tako. Sela nestaju, a rubne su lokacije u gradu često postale kvartovi privilegiranih. (Trastevere, rimska četvrt u kojoj je u antičkom Rimu ubijen Gaj Gracchus, jer se borio za prava rimskih proletera, a mnogo kasnije bio klasična radnička četvrt, pa kao takav ušao i u književnost XX stoljeća, danas je četvrt lokala i stanova intelektualnog “šikeraja”).
No u društvu ne samo da je u posljednja dva desetljeća zaustavljevljena socijalna mobilnost te da se veći dio srednje klase strmoglavio u život ispunjen krajnjom oskudicom i bijedom, već ni završavanje škola i postizanje najviših obrazovnih titula, zbog hiperprodukcije znanja za koja suvremena tržišta ne mare, više nikom ne garantiraju ne samo uspon na društvenoj skali nego ni goli opstanak. Više ne vredi ni stara definicija , jer “proleteri više nemaju ni vlastitu djecu”, budući da ih ne mogu sebi dozvoliti, ukoliko imaju ikakvih ambicioznijih prohtjeva u odnosu na egzistenciju, koja bi bila na malo većoj razini od golog održavanja života… Na bogatom Zapadu rađaju najviše imigranti, ne samo zbog toga što su takve tradicije donijeli iz “stare” domovine, nego i zato što su im zahtjevi za konforom ili društvenom perspektivom daleko skromniji od onih domaćeg stanovništva. Njima je potomstvo zalog budućnosti, nada da će se bar njihova djeca uspjeti uklopiti u društvo blagostanja, čiji su oni parije. Kako izgleda to uklapanje vidljivo je iz slučaja “Rubi” Silvija Berlusconija.
Rimska odnosno marksistička defincija proletera, kao onog koji ne posjeduje ništa osim vlastite djece, danas se i proširila i suzila… Odlučivanje na rađanje djece u zapadnim opuletnim društvima sve više postaje luksuz za mladu solidno obrazovanu generaciju, koja, pored sve većeg napretka kapitalizma, postaje sve više i više roba, i to roba sa sve slabijom prođom, zbog sve manjeg interesa ili “kupovne moći” vrlo izbirljivih tržišta globaliziranog svijeta.
0 Comments