Piše: Biljana VANKOVSKA

U većini balkanskih država postoji izreka da je skoro svaki drugi građanin ili potencijalni fudbalski selektor ili premijer: svako je pun kritika za rad onih koji su službeni nosioci ovih pozicija, i svako zna šta se treba uraditi da bi stvari išle na bolje. U Makedoniji takav problem ne postoji: u fudbalu nam i ne cvjetaju ruže, a premijersko mjesto je odavno prepušteno Kurti i Murti (sa njihovim sijamskim blizancima iz drugog/albanskog političkog bloka). Ali, kako je krenulo, ovde su najveće šanse za transformacija u naciju javnih tužilaca, branitelja i sudija, i to po principu „tri u jedno“. Prvo, svako tačno „zna“ ko je kriv za neko krivično djelo, onda postaje branitelj žrtve (onog koji se smatra nevinim) i, na kraju, izriče (najstrožu) kaznu za počinioca.

U ovom javnom i popularnom sportu, koji je dobio zamah nakon prošlogodišnjeg ubistva mladog Martina Neškovskog od strane pripadnika specijalne policije, čini se da prednjače novinari. Tako, i ovih dana, nakon gostivarskog incidenta u kome je policajac (izvan radnog vremena) ubio dvoje ljudi. Jedni novinari su požurili da slučaj kvalifikuju kao samoodbranu i to još na sam dan dešavanja i još prije što je na lice mjesta izašao istražni sudija, dok za druge nema nikakve sumnje da je istraga nepotrebna zato što je slučaj „kristalno jasan“, pa insistiraju na tomu da sud samo nabrzinu donese presudu sa najstrožijom kaznom za počinioca. I kada kolo povedu novinari on-line vijesti, sve ostalo se kreće po principu lavine, pa su tako i ovih dana uskrsli ulični protesti protiv policijske brutalnosti. Pojavili su se u krajnje neočekivanom obliku, sa (navodnom) namjerom da se pokaže građanska i multietnička solidarnost u kontekstu osude policijske brutalnosti i zahtjeva za pravdu.

Međutim, sadašni protesti su dobar povod da se da malo objektivniji ostvrt na ono što ih je inspirisalo (i to sasvim pogrešno) još u junu prošle godine. Osim toga, vrijedno je reći da su spontani ulični protesti, pa i pokret osnovan nakon smrti mladog Martina, sada na granici da se pretvore u vlastitu karikaturu. Sada je već jasno da ovaj pokret nije uspio u onome zbog čega je stvoren, a da nije naučio ništa na svojim greškama, a danas je već zloupotrijebljen za nešto što nema nikakve veze ni sa ljudskim pravima ni sa demokratizacijom. Ovaj je pokret – i pored nesumnjive velike pozitivne energije koju je posjedovao na samom startu – izgubio je kompas još od vremena kada je umjesto ka racionalizaciji potegao ka emocionalizaciji, pa i politizaciji, javnog diskursa koristeći smrt jednog nedužnog mladića.

U jeku tih protesta koji su koincidirali sa konstituisanjem novog parlamentarnog sastava nakon završenih izbora, aktivisti su se odlučili za izvođenje nekog morbidnog performansa i za parole o fašizmu i policiskoj državi (pa se tako, i tek izabranim parlamentarcima u lice izvikivalo da su ubice). Vrhunac nekrofilije je bilo dijeljenje rođendanske torte u obliku ljudskog leša (kao povod je poslužio rođendan preminulog Martina, a ideja je došla od njegovog rođenog brata). Onda, kao što obično i biva sa ovakvim uličnim aktivizmom, počeo je da jenjava, najviše zbog odsustva iskustva i bez jasne artikulacije jasne ideje kako dalje i što se ustvari traži od države. Kao i tada, i danas smatram da je skandalozno što ministarka Jankulovska nije ni pomislila da preuzme političku i moralnu odgovornost ne samo za ubistvo mladića od strane pripadnika obezbjeđenja premijera, nego najviše zbog pokušaja da se incident sakrije i prikaže kao nesrećan slučaj (da se ne bi pomutilo slavljeničko raspoloženje pobjedničke VMRO, i da javnost ne bi postala svjesna da se ubistvo desilo u blizini bine na kojoj je slavio premijer). Najmanje što je tada mogla uraditi bilo je da podnese ostavku, a sada će joj to visiti iznad karijere dok je živa. Povike o smjeni portparola Ministarstva ne smatram ni vrijednim komentiranja jer se radi o službeniku, čija je odgovornost, pa i krivica, daleko manja od one njegovih pretpostavljenih.

Kad su već političari ostali gluhi, onda pokret je morao da nađe način da se fokusira na sistematsko vršenje pritiska i to konkretnim predlozima, lobiranjem i inicijativama (uključujući i zakonodavnu inicijativu) da bi se izvršile sistemske korekcije sistema kontrole rada policije. I ne samo to! Ako je ovo zaista bio autentični demokratski pokret, mogao se je proširiti na druge probleme u društvu koje je već godinama talac partijskih moćnika. Mogao se pokrenuti građanski aktivizam, kroz političku (ali i nepartijsku) participaciju. Osim toga, mogli su da umjesto da od političara i državnih institucija prave smrtne neprijatelje (fašiste, diktatore, ubice i sl.), pametnije je bilo preći na korištenje svih institucionalnih i sudskih mehanizama.

Slučaj gostivarskog policajca je došao kao „kec na destku“, pa se pomalo obamrli pokret ponovo probudio i izašao na ulice, čime se još jednom pokazala na djelu ona teza da se istorija ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Između slučaja ubistva Martina Neškovskog i ovog incidenta kada je napadnuti čovjek u odbranu svoje desetogodišnje ćerke upotrijebio službeni (policiski) pištolj koji je imao u kolima i pri tome ubio dvojicu nasilnika nema nikakve povezanosti, niti u ovom slučaju postoji potreba da se demonstrira kroz ulice u potrazi za pravdom (posebno što se počinilac djela sam predao policiji i već se nalazi u pritvoru). Svakako, kada se saznaju svi detalji ovog slučaja, legitimno bi bilo ponovo pokrenuti pitanje kriterijuma po kojima se regrutuju policajci i kako se vrši kontrola nad njihovim radom, ali moraće se pokrenuti i pitanje uzroka drugih oblika kriminala i nasilja koji cvjetaju iz dana u dan.

Patetični i neubjedljivi su bili mediji koji su ovih dana požurili da prikažu sliku nekakve bietničke koalicije „zajedno protiv policijske brutalnosti“, (zlo)upotrebljavajući činjenicu da su učesnici gostivarskog slučaja različitog etničkog porijekla. Slika koju su prikazali je bila selektivna (sa fokusom na mirne ulične proteste u Skopju, i sramežljivim informiranjem o etničkog protestovanjem u Gostivaru, u kojem ne samo da je bilo nasilja nego i parole o Iliridi ili UČK nisu imale nikakve veze sa neposrednim povodom i usmrćenim ljudima). Slika koju su ovi mediji htjeli prikazati je bila i „montirana“ jer ono što je javnost mogla da vidi bili su demonstranti koji su smatrali da zastave zaslužuju da budu na prvom mjestu. Jedna pored druge, na čelu kolone (nakon dugog pregovaranja aktivista) našle su se (nevezane) etnička zastava Albanaca (i, naravno, državna zastava susjedne države) i ona makedonske države.

Ispred ovakve slike, postavlja se pitanje da li je ovo nadmetanje oko zastava bilo važnije od zajedničke (građanske) kauze? Kako se desilo da se o tkaninama (što zastave i jesu) više raspravlja nego o cilju i oblicima protestovanja da bi se izrazio protest zbog gubitka ljudskih života? Biti istinski zajedno je moguće samo po osnovi pripadnosti ljudskom rodu, a bez obzira na zastave, vjere, jezike, porijekla. To ne može biti po principu kompromisa: mi ćemo marširati sa našom zastavom, a vi sa vašom, ali kad nas vide zajedno – to će biti viđeno kao nešto unikatno u istoriji etnički podijeljene Makedonije!

Slika aktivista čiji je maksimum u zbližavanju zastava izaziva samo razočarenje i tugu. To što su se i sada tražile ostavke bilo je više eho onih prijašnjih protesta, dok povici kojima se tražila osveta pokreću suštinsko pitanje: da li se to društvo nalazi u pretpolitičkom stanju? Stvar je u tome da se učvrsti država, ili bolje rečeno njene institucije, a ne uzimanje pravde u svoje ruke, pa makar to bilo i na protestima u ime pravde. Da je postojala nekakva, makar i najniža, građanska (politička) kultura, ne samo što bi zgrada suda u Gostivaru ostala bezbjedna, nego bi se bezbjedno osjećala i nevina porodica policajca (koja je već otselila od straha od krvne osvete).

Poznati novinar ovih dana piše o Divljem zapadu, ali nažalost Gringa (koji puca gdje mu je drago) vidi samo jednim okom. A kako je Gandi govorio: oko za oko, i čitav će svijet postati slijep. Mi se ponašamo kao slijepci kod zdravih očiju, ako se kao povod za izlazak na ulice nalazi i kada je počinilac priznao djelo i nalazi se u rukama zakona. (Da potsjetim samo da je i ubica Martina Neškovskog kažnjen maksimalnom kaznom zatvora.)

Tačno je da izaziva osećaj šoka i sama pomisao da je povod za ubistvo dvoje ljudi bilo mjesto na parkingu (koje je bilo „skupoceno“ zbog neraščišćenog snijega, koji još i danas stoji neukolonjen). Ipak, povod je jedno, a uzrok je nešto drugo što bi sud morao da utvrdi nedsvosmisleno. Policajac koji nije bio na dužnosti je morao da ima bolju procenu situacije u kojoj se našao, morao je uraditi sve da prevenira nasilje (i to u prisustvu svog djeteta), umjesto da se obračunava sa nasilnicima (jer, priča o Bekimu i Špetimu, i kada bi se slučajno zvali Mitre i Petre, nije priča o nedužnim prolaznicima koji su ubijeni od jednog ludog čovjeka). O krivici i težini kazne mora odlučivati pravi sud, a da se ulica ne pretvori u prijeki sud. U kontekstu već stvorene crno-bijele slike počinje seciranje tamnih djelova biografije policajca, i to se već ne može zaustaviti. Ali civilizovano društvo ne smije da zaboravi princip prezumpcije nevinosti, što je u trenutnoj uzavreloj atmosferi pravi rizik, jer će svako ko potsjeti na njega biti razapet na stubu srama kao nedemokrata (s ulice). S druge strane, žrtve su već dobile oreol bezgrešnosti samo zato što su žrtve, a ovaj oreol sada preuzimaju u oni koji vrše nasilje i onako „užaljeni“ skandiraju o Iliridi i UČK. Čini se kao da su ljudi po ulicama izgubili dodir s realnošću, nemaju ni osjećaj pravde ni saučešća, zato što su sada oni i (kolektivne) žrtve i sudije, koji sude i pojedincima i čitavim kolektivitetima.

Da ne budem pogrešno shvaćena, moram naglasiti: oduvijek sam podržavala mlade da se bune i protestuju kada ih ne slušaju; to odgovara njihovom uzrastu mnogo bolje nego mojem. Stari pjesnik je jednom rekao da kada bi mladost imala filozofiju staraca, onda u svijeti ne bi bilo nijednog sunčanog dana. Dok gledam ovu tužnu zakrpljenu sliku navodnog zajedništva, pitam se da li smo to svi ostarili. Ako su mladi puni (samo) gnjeva i nemaju osećaj za vlastitu odgovornost i moć da mijenjaju svijet na bolje, a spremni su da vrše nasilje sa nekakvim zastavama (tkaninama) natopljene krvlju, onda su njihovom mladosti ovladali stari duhovi. Ovdje nažalost još uvijek svako plače (ili, čak, lije lažne suze) nad „svojim grobom“.

Dragi moji buntovnici i demokrate, u onom trenu kada ste prećutali amnestiju kojom se pogazila pravda za mnogo ljudi za koje ne znamo ni gdje su im kosti, a prisvojili ste Martina kao ikonu (ili sada dok nastojite da je nadopunite likovima Bekima i Špenda), to je bio početak kraja pokreta za pravdu i pravičnost, ali i za istinsko građansko društvo zasnovano na principima humanosti i empatije.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin, a tekst je djelimično izmijenjen da bi bio jasniji čitaocima van Makedonije.