Piše: Hrvoje ŠTEFAN

Kakve veze imaju polemike i sukobi oko ACTA-e sa naukom Karla Marxa?! Mnogi ce se iznenaditi, ali suštinske. Poznata Marxova konceptualizacija o sukobu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, kojom objašnjava povijesnu dinamiku i promjenu društveno-ekonomskih sistema, savršeno se kristalizira u oprecnim zahtjevima i pozivanjima na prava u svezi ACTA-e.

Za uvod cu pojednostavljeno i sažeto izložit navedenu konceptualizaciju, da bih na kraju izvukao direktne poveznice sa suštinom sukoba oko ACTA-e.

Dakle, Marxov koncept sukoba proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa kaže da do promjene povijesnih društveno-ekonomskih sistema dolazi kada proizvodne snage, koje predstavljaju dominantne načine, tehnike i tehnologije proizvodnje dobara u određenom društvu, dođu u nepomirljiv sukob sa vlasničkim odnosima na kojima počiva proizvodnja,.

Feudalizam kao institucionalni režim koji je odgovarao jednostavnim, organskim tehnikama proizvodnje, postao je ograničavajuc kada se razvila trgovina i proširila manufakturna podjela rada i specjalizacija. Nove proizvodne snage više nisu bile spojive s proizvodnim odnosima kakve je ustanovio feudalizam i ta se nespojivost pocela ukazivati kao ograničenje osnovnih prava i sloboda rastuce buržoazije i najamnih radnika koji su o njoj ovisili. Nova i propulzivna društvena klasa koja je bila vezana uz nove tehnike proizvodnje i režime akumulacije došla je u sukob sa feudalnim pravima na koja se pozivala crkva i aristokracija. Došlo je do sukoba novih i starih prava, a taj se sukob zapravo vodio oko interpretacije samog pojma prava. Sukob je bio unaprijed odlucen jer stari feudalni režim više nije mogao zaustaviti snage koje su se pod njegovim okriljem polako razvile i za čiji daljnji razvoj je feudalni režim vlasništva počeo predstavljati glavnu zapreku. Feudalni odnosi proizvodnje morali su biti ukinuti i zamjenjeni takvim institucionalnim režimom koji ce odgovarati novim proizvodnim snagama, a taj režim i dan danas poznajemo kao kapitalizam. To se dakako nije desilo odjednom, ali logika razvoja prema tome bila je ireverzibilna..

Sam kapitalizam kao društveno-ekonomski sustav nije dakle nastao odjednom te od tog trenutka ostao nepromjenjen, vec se povijesno razvija i unutar njega postupno dolazi do promjene u dominantnom načinu proizvodnje. Marx je pisao o industrijskom kapitalizmu, temeljito analizirajuci njegove forme proizvodnje i akumulacije. Marxove analize jasno su pokazale da se vrijednost u kapitalizmu stvara i akumulira na bazi specifičnog oblika eksploatacije radne snage kroz najamni odnos. Eksploataciju radnika omogucuje specificna kodifikacija i implementacija znanja, u vidu tehnologije i organizacije proizvodnje, jer ekploatatori koriste poziciju pristupa znanju koji je eksploatiranima strukturno onemogucen. U fazi industrijskog kapitalizma o kojoj piše Marx, kodifikacija znanja počiva na odvajanju intelektualnog od manuelnog rada, gdje se intelektualni rad odnosi na upravljačke funkcije i znanstveni razvoj tehnika proizvodnje i same mašinerije, dakle fiksnog kapitala, dok se manualni rad svodi na parcijalno i pasivno opsluživanje fiksnog kapitala od strane radnika u najamnom odnosu.

Fordistički rad na traci, paradigma je takve podjele rada i kodifikacije znanja. Ono što je bilo glavno obilježje takve podjele rada i kodifikacije odnosa znanje/moć jest kvantitativna koncepcija produktivnosti. Ona znaci da se stvaranje vrijednosti baziralo na središnjoj ulozi materjalnog rada i smanjenju potrebnog radnog vremena. Produktivnost nije pocivala toliko na znanju i vještinama radnika, koliko na razvijanju novih tehnologija i načina upravljanja koje ce zamjeniti radnike i/ili smanjiti vrijeme proizvodnje proizvoda.

Ipak, sa širenjem općeg obrazovanja pocela se mijenjati i uloga i pozicija znanja u procesima proizvodnje i akumulacije kapitala. Organski i kolektivni aspekt znanja, kojeg je Marx nazvao „općim intelektom“ postupno postaje glavna snaga i osnovna pretpostavka produktivnosti. Sam pojam produktivnosti na taj se način mijenja jer produktivnost sve više ovisi o ukidnaju stare podjele između intelektualnog i manualnog rada.

U industrijskoj fazi kapitalizma znanje je prvenstveno bilo utjelovljeno u fizičkom kapitalu. U novoj fazi kapitalizma kao ekonomije zasnovane na znanju, opće obrazovanje široko je razvilo sposobnost interpretacije i mobilizacije informacija, pa je pojava komunikacijsko-informacijskih tehnologija osigurala uvjete za nezaustavljiv porast značaja takozvanog „neopipljivog“ kapitala.

Ono što je ključno za naglasit jest opći karakter tog znanja koji je proizašao iz njegove javne transmisije i dostupnosti. Znanje time nije postalo samo intelektualna snaga proizvodnje, već i pretpostavka subjektivnog razvoja i time elementarna ljudska potreba.

Problem i proturječje s javnim karakterom znanja ogleda se u tome što je ono postalo ujedno uvjet i zapreka akumulaciji kapitala u režimu postojecih odnosa proizvodnje. S jedne strane kapital ne može osigurati izvlacenje viška vrijednosti ukoliko se znanje ne komodificira i podvede pod režim intelektualnog vlasništva, no takvo izvlaštenje od pristupa znanju moguće je ostvariti jedino po cijenu smanjenja opće razine obrazovanja radne snage. S druge strane konkurentnost kapitala upravo ovisi o adekvatnoj razini „općeg intelekta“ čiji razvoj počiva na slobodnoj razmjeni znanja koje nece biti ograničeno vlasničkim pravima.

Znanje se od drugih roba razlikuje po tome što se njegova upotrebna vrijednost ne smanjuje njegovim korištenjem. Samim time ono suštinski nije prikladno za komodifikaciju koja polazi od eskluziviteta potrošnje i isključenosti drugih kao pretpostavke maksimalne realizacije upotrebne vrijednosti.

Ograničavanje širenja znanja putem njegove komodifikacije strategija je kapitala kako bi zadrzao društvenu moć. Kroz restrukturiranje prava intelektualnog vlasništva kapital umjetno generira rijetkost znanja i primat razmjenske nad upotrebnom vrijednošću. Osnovni cilj intelektualnog vlasništva je ostvarenje pozicijskih renti, a to se ostvaruje kroz ograničavanje širenja znanja i stvaranje umjetnog nedostatka tog ključnog resursa.

Opravdanja koja kapital pritom nudi, svode se prije svega na nužnost pravedne nadoknade troškova intelektualnog rada, a zatim i na stvaranje uvjeta za stimulaciju inovacija.

No, taj manevar zasniva se na krajnje problematičnom pokušaju „objektivnog“ odvajanja individualnog intelektualnog doprinosa od „općeg intelekta“ u okviru kojeg je nastao i od kojeg je besplatno preuzeo ključna znanja.

Troškovi produkcije znanja stoga su vrlo upitna kategorija s obzirom na mjeru doprinosa koju valja opravdano privatno nadoknaditi, dok su troškovi reprodukcije znanja praktički nula, što govori snažno u prilog zahtjevu da sva dobra temeljena na znanju trebaju biti besplatna ( tj. treba biti nadoknađen samo trošak njihove materijalne produkcije).

Također, nije dokazan odnos između postojanja prava intelektualnog vlasništva i stimulacije inovacija. Paradoksalnost patentnih prava iskazuje se u shvacanju kako opravdanje za uvođenje sistema patenata leži u tome da ce smanjena difuzija tehnološkog progresa kakvu patenti namecu, osigurati više tehnološkog napretka za difuziju..

E sad, suprotstavljene pozicije u svezi ACTA-e mogu se sažeti na sljedece. Zagovornici ACTA-e kažu da bi ona trebala osigurati bolje provođenje zaštite intelektualnih prava vlasništva na internetu. Protivnici ACTA-e se slažu sa opravdanošću zaštite intelektualnog vlasništva, ali smatraju da bi provedba ACTA-e vrlo lako mogla prerasti u kršenje prava na slobodnu komunikaciju.

Mislim da je iz prethodnog djela izlaganja moguce shvatiti da sama intelektualna prava vlasništva znace osnovno ograničenje slobodne komunikacije i da su ona nužno arbitrarna u pokušaju „objektivnog“ razgraničenja privatnog doprinosa razvoju znanja od „općeg intelekta“ iz kojeg ga nastoje ekskluzivirati. Na taj način ona služe ograničavanju proizvodnje i diseminacije znanja, a taj postupak večina ljudi osjeca kao zadiranje u osobne slobode.

Kažem „osjeca“ jer večini pojmovno i konceptualno još nije jasno da su sama intelektualna prava vlasništva u svim danas važecim oblicima nužno nespojiva sa slobodom koju su ljudi s razvojem „općeg intelekta“ i dostupnošću znanja, informacija i kulture počeli shvacati neotuđivom.

Medij interneta nova je tehnolgija i proizvodna snaga koja je osigurala pretpostavke za nezapamcen razvoj i dominaciju „opceg intelekta“. Sam „opci intelekt“ nije određeno znanje vec potencjalnost svih znanja kao javne i kolektivne zalihe, te živog i razvojnog tkiva individualnih kompetencija i subjektivnih identiteta. Ograničavanje slobodne razmjene znanja, informacija i kulture čija se upotrebna vrijednost ne smanjuje vec povecava njezinim širenjem, ljudi s pravom doživljavaju kao zadiranje u osobne slobode.

Ono što je posrijedi s intelektualnim pravima vlasništva jest pokušaj kapitala da parazitira i izvlaci višak iz proizvodnih snaga koje su ga nadišle i čijem razvoju on danas postaje glavna zapreka. Te nove proizvodne snage razvijaju produktivnost koja ovisi o slobodnoj razmjeni i nadogradnji znanja, na znanju kao javnom resursu i novoj figuri kolektivnog rada.

Sukob i prijepor oko ACTA-e navjesnik je novog poimanja prava i sloboda koje proizlaze iz upotrebe novih tehnologija. Ofenziva koju poduzima kapital s pooštravanjem režima intelektualnog vlasništva, pokušaj je integriranja novih tehnologija u stare režime akumulacije. Time se negira sam smisao i upotrebna vrijednost novih tehnologija.

Taj smisao i ta vrijednost razvoj je čovjeka i njegovih sloboda putem dostupnosti znanja, informacija i kulture.

Pobuna protiv ACTA-e pobuna je protiv kapitalizma. Kapitalizma koji svoje prevladavanje može odgađati jedino sve večom represijom i zatiranjem sloboda.

Neće da može Pantiću!

Pollitika