Piše: Biljana VANKOVSKA

Kao i obično, desi se što se desi, pa na red dolazi smirivanje ‘situacije’. Odjednom ne možete prepoznati ljude, posebno one sa javne scene. Čak i oni kojima je trebalo nekoliko dana da vide/čuju šta se dešava (mada je to njihov posao), i koji su stajali po strani sve dok nije počeo da se širi dim paljevine, sada teče med iz usta: svi su za mir, toleranciju, razumijevanje i suživot… Pri tome, poruke koje šalju, onako ukopani u svoje rovove, zvuče kao prazne fraze i služe za relativizaciju ozbiljnosti događaja zbog kojih su se skupili. Oni me i ne mogu iznenaditi, jer odavno pale i gase (i metaforički i stvarno). Ali za trenutak njih treba ostaviti po strani, jer mi njih koristimo kao alibi za našu vlastitu neodgovornost i hipokriziju. Godinama peremo ruke od svake odgovornosti za ono što se dešava, jer “mi ništa ne zamo, mi nismo odavde“. Upravo zbog toga i pitam javno: da li mi (građani, intelektualci, novinari vjernici, aktivisti, itd.) imamo odgovornost za najnoviju eskalaciju netrpeljivosti u međuetničkim i međukonfesionalnim odnosima? Balašević je pjevao “krivi smo mi što smo ih pustili“, ali mi se pretvaramo da se to tiče jednog drugačijeg društva, pa još i kao ne razumijemo sprski. Da, krivi smo mi što pri očiju ostajemo slijepi, pri zdravog razuma ponašamo se kao ljudi bez savjesti i osjećaja za pristojnost, a posebno bez svijesti za vlastitu odgovornost za ono što se dešava, a koje će se i nadalje dešavati. Parlamentarka, vođa parlamentarne većine, je ovih dana izrekla jednu od najnaivnijih (ili najlažnijih) izjava koje sam čula u posljenje vrijeme. Pozivajući se na vjekovnu tradiciju suživota i tolerancije u Makedoniji još iz davnina, a upozoravajući na opasnost od različita “scenarija“ za destabilizaciju, ona je, kao primjer, dala i 2001-vu: “Evo, čak i nakon konflikta, građani su odmah produžili sa suživotom ko da se ništa nije desilo, produžili su tamo gdje su stali.“ Svakako, političari koji su proglasili amnestiju za ratne zločine vjeruju u vlastite iluzije o totalnoj društvenoj amneziji. A naći će se poneko da stavi i akademski pečat njihovim zabludama, pa počinju objašnjenja da se od mrava stvara slon, da se stvara puno buke ni oko čega, i da je sve ovo dječja (politička) igra u susret lokalnim izborima. Najneodgovorniji su, ipak, novinari (a bilo ih je puno ovih dana), koji bi išli na barikade da ginu u odbrani slobode izražavanja i Vevčanskog karnevala, dok su incidente koji su doveli do potpaljivanja vatre okvalifikovali kao otsustva smisla za humor. Kažu, takav nam je nivo, pa za svaku karnevalsku glupost (čak i ako je ona finansirana od države) ljudi se lako vrijeđaju.

Nažalost, malo je onih koji se usuđuju da kažu da u ovoj zemlji, kada su u pitanju najbolnija pitanja koje dijele i sukobljavaju zajednice, u javnosti vlada maksima: ne vidim zlo, ne slušam zlo, ne govorim o zlu. Drugim riječima, odriče se stvarnost  koja pokazuje nešto sasvim drugo. Ali, svaka epizoda namještene ili istinske bitke koja se vodi iz etničkih ili političkih (najčešće kombinovanih) pobuda ostavlja ožiljak. Ostavlja iza sebe i nekažnjene krivce, koji onda budu unaprijeđeni u političare. Mi se svi možemo praviti ludi, ali naša djeca rastu u šizofrenoj atmosferi i njima je teško prepoznati da li odrasli glume ili istinski šire govor mržnje i netrpeljivost. Da li to rade iz pragmatičnih razloga da bi podigli tenziju i profitirali ili su, odista, netrpeljivi jedni prema drugima? Ili se možda šale i sve je to “samo“ karneval? Većina prolazi mrtva-hladna pored performanse i scene koje su, same po sebi, uvreda za ljudsko dostojanstvo. Oni čak i ne primjećuju ružnoću dok šetaju sa svojom maloljetnom djecom, a o sebi misle kao o pristojnim ljudima koji ne bi nikome nanijeli zlo. Dok novinari, vickasti i duhoviti (na tuđi račun) ili zabrinuti za budućnost karnevala kao nasljeđe “hiljadugodišnje istorije“ Vevčana, raste broj mladih (i još gore, studenata) kojima krv vri dok pozivaju na paljenje nečeg konkretnijeg. Vrag je odnio šalu – koja nije ni bila šala! Oni koji samo odmahuju rukom ili oni koji tvrde da tačno znaju da su oni “drugi“ pretjerali i nisu shvatili vic, pa su otrčali da se žale “učiteljici“, moraju prvo pogledati snimak vevčanske “duhovitosti“. Ako i ih i ta gola perverzija koja kod normalnog čovjeka izaziva mučninu, ne dotakne, onda ništa. Ako vam je dobro – onda ništa! Nikada nijesam smatrala da se takve ogavne scene trebaju širiti i “reklamirati“ zato što najčešće samo intenziviraju spiralu nasilja, ali po svemu što sam ovih dana pročitala/čula, po prvi put mislim da neko treba lupiti ove dobre ljude po glavi – u nadi da će se onda, možda, zamisliti prije no što počnu optuživati ili relativizirati. Neka se pitaju da li žele da njihova djeca gledaju ovakve karnevale, da li žele da se tako s njima izruguje neko, pa da ih još i naziva infantilnim i neduhovitim. Govoreći o ovom konkretnom slučaju, ideja nije da se čitav problem svede na njega. On je, naravno, samo povod, jer spirala “milo za drago“ je otkočena još odavno, ali se sada manifestuje na najrazličitije načine. Makedonsko društvo želi da stvori svoj oficijalni autoportret, ali ne pomaže. On je nalik onome Dorijana Greja – sa svakim novim oblikom nasilja, čak i kada je ono simboličko, druga strana lika multietničke Makedonije postaje sve ružnija.

Kada radikale iz svojih redova ostavite nekažnjene/neosuđene, a još i ostajete slijepi kod očiju, svakako da će se tu skupiti različiti nepoznati likovi, sa bradama ili bez njih. Oni, ionako, čekaju da mi njima odradimo posao i pripremimo teren. Oni su piromani, a mi im dodajemo vatru da počnu svoj bijesni pir. Palež crkava i skvrnavljenje džamija nije spontana reakcija zbog uvrede od strane običnih ljudi, niti je pravda kada zbog karnevala strada crkva, a zbog crkve – džamija. Strašno je kada i novinari ne razlikuju humor/satiru od govora mržnje, t.j. kada ne vide da je jedini cilj karnevalske maske samo uvreda i to kolektivnih vrijednosti u datom slučaju (da ne pominjemo jako “duhovitu“ sahranu susjedne države). Jedan novinar je, čak, našao krunski dokaz o benignosti događaja, jer nikome nije potekla krv iz nosa i nikome nijesu oduzete pare, jer su stradali samo osjećaji. Naravno, ovaj novinar nije pročitao krivični zakon svoje zemlje, inače bi prepoznao krivična djela. A trebao je znati da je sveštenik Vraniškovski već bio osuđen za širenje vjerske netrpeljivosti (doduše ta se netrpeljivost najviše okrenula prema njemu, ali je sud mislio drugačije), a da nikome nije stradao nos. Tačno je da je naš (balkanski) humor do vrha pun stereotipa i šovinizma. Karikiranje nečijih “nacionalnih karaktera“, a samo sasvim rijetko vlastitog, je dio tog folklora zbog koga često poželim da smo neduhoviti kao Oli Ren. Ali satira je nešto od čega nas dijele svjetlosne godine! U satiri su tema budale, kao što kaže Bajron. Satirom se ismijava ono što je primitivno, zlobno kod čovjeka, izvrgavaju se ruglu poroci i ljudska glupost, ali je cilj promjena ka boljem i oslobađanje duha. To je pokazivanje prstom onog što je bijedno, a moćno. Obrnuto, ovo naše shvatanje satire je, ustvari, glorifikacija vlastite duhovne bijede i poroka (netolerancije, stereotipa prema onima koji se razlikuju od nas, koje potajno mrzimo, ali možemo im se sada revanširati ako to uvijemo u navodni humor). Mjesta za satiru, naravno, uvijek ima (ako se ima hrabrosti), ali mora se znati tačka u kojoj satira prestaje i započinje netrpeljivost. Ako se tome ne suprostavite, postajete saučesnici. Nasilje se ne manifestuje samo slomljenim nosevima ili zapaljenim vjerskim objektima. Postoji nešto što se zove kulturno nasilje, koje lomi kosti i srca uspješnije od bezbol palice. I tako počinje začarani krug u kome svako pronalazi opravdanje za ono što čini nekim prethodnim činom svog protivnika. Adorno kaže da je satira ponekad slijepa ispred snage raspada, odnosno da te sile mogu apsorbovati u sebi satiru. Čini se da je upravo i u ovom slučaju: kakvo društvo – takav karneval, takav humor. I takvi novinari koji pod plaštom borbe za slobodu izražavanja izbjegavaju svoju prvu zadaću, a to je razobličavanje svih onih ‘glupih Avguste’ koje nije teško naći i bez karnevala.

Krajnje je vrijeme da se pogledamo u oči i da iskreno kažemo šta nas to boli, i da tako ne ostavimo mogućnost za niske udarce i manipulacije. Zlo, u ma kojem obliku, se mora identifikovati, čuti i vidjeti, da bi se o njemu odgovorno govorilo i tako odvojila laž od istine. Neće nam se dopasti to što ćemo vidjeti, jer u ovakvim situacijama nema nevinih. Ali od nekud se mora početi u potrazi za izlazom iz začaranog kruga.

Prevod: Autorka

Nova Makedonija