Piše: Đurđa KNEŽEVIĆ

Možda je muškarcima za sreću uistinu, uz dobro zdravlje, dovoljan i penis. Što oni sve time rade i kako ih usrećuje, to je maglovito, ali vjerujmo Ćići da je tako i ostavimo to njihovoj intimi. Međutim, kako to da za ženu vrijedi isto, da im uz zdravlje nije potrebna njihova vagina, već nešto što same nemaju?

Već dugo, predugo čitamo kako Ćiću iritira punica, voli on nju, ali ga ova smara, žena pak, da prostite ono što još neki zovu i supruga, uporno drlja nešto po kuhinji, sprema večere za svog Ćiću, dovikuje mu nešto baš kad on izvaljen na kauču gleda TV, i sve tako u tome brdsko-planinskom stilu. Jer on radi važnu stvar, gleda TV pa će još o tom osobitom kulturno-umjetničkom fenomenu u Hrvata i napisati redak, dva.

Uzbuđivati se zbog jednog od premnogih patrijarhalaca koji još veselo zagađuju prostor svojim svjetonazorom, misleći pritom da su duhoviti, nikako nije racionalno. U tom bi se slučaju trebalo na dnevnoj bazi baviti prevelikom močvarom, a naš Ćićo u njoj sigurno nije najveći krokodil. Tek neki, mada ponekad dosadno glasni žabac. Međutim, posljednja mu je ipak neodoljiva.

U svojoj nadahnutoj haiku kolumni pod naslovom “Ajme meni” (dobro je to rekao, samo nije baš shvatio svu dubinu vlastite misli i nekako je doveo u vezu sa samim sobom) u Novom listu (10. 1. 2012.) prvo citira glumca Daniela Craiga: “Muškarcu za sreću treba samo zdravlje i njegov penis.” Slijedi njegov mudri komentar: “Ženi također”.

Ćićo, koji silno pretendira biti duhovit, propustio je shvatiti ironiju Craigove izjave. Na kretenska pitanja novinara koji Craiga i ne vide drugačije nego kao visoko potentnog (i samo to) Jamesa Bonda, kojeg glumi u nekoliko posljednjih nastavaka, zezajući im je vratio ono što siromasi jedino mogu i razumjeti. Isto je tako i toliko razumio i vrckavi Ćićo. Sve osim ironije.

James Bond koji misli glavom a ne mudima

Predodžba o glumcima, osobito onima koji glume Jamesa Bonda, rado se ograničava na ono što rade po filmovima – voze fantastične aute, preskaču cijele blokove kuća, love rakete rukama i preusmjeravaju ih, kartaju i piju martini, svaka budala već citira “shaken, not stirred”; i najvažnije, između svakog od tih poduhvata, jebu birane ljepotice. Otuda “inteligentna i originalna” novinarska pitanja vezana uz potenciju te inteligentan i originalan odgovor Daniela Craiga, vezan uz inteligenciju. Nije on kriv što to pada na jalov teren. Da je Ćićo kojim slučajem znao da je Daniel Craig isti onaj koji je, u povodu 100. godišnjice međunarodnog dana žena, snimio fantastičan spot podrške borbi protiv nasilja nad ženama i za njihova ljudska prava, pojavljujući se obučen kao žena, s make-upom, visokim potpeticama, stavljajući svoju profesionalnu karijeru na kušnju pred blentavu gomilu, što li bi tek na to rekao? Bolje je i ne znati.

Ćićo dakle, slijedom doslovno shvaćene izjave Daniela Craiga, “misli” da muškarcu za sreću treba zdravlje i dobar penis te da su isti rekviziti neophodni i za sreću žene. Možda je muškarcima za sreću uistinu, uz dobro zdravlje, dovoljan i penis. Što oni sve time rade i kako ih usrećuje, to je maglovito, ali vjerujmo Ćići da je tako i ostavimo to njihovoj intimi. Međutim, kako to da za ženu vrijedi isto, da im uz zdravlje nije potrebna njihova vagina, već nešto što same nemaju? Je l’ to ona poznata Freudova o zavisti žena za penisom? U kojem smo stoljeću i na kojem stupnju psihologije? Misli li Ćićo da je sama činjenica postojanja penisa, naravno na nekom drugom, već sama po sebi prava sreća za žene, ili podrazumijeva još nešto, o čemu žene pojma nemaju, a moguće niti on sam? Ako je za muškarca sreća (uz zdravlje) i dobar penis, što uopće rade sa ženama koje ga, sirote, nemaju? Traže li i oni, konzekventno, sreću u penisu na nekom drugome?

Univerzalizam muških gaća

Konačno, konačno Hrvati su ponovo na vrhu svijeta. Jednom su davno već bili, kad su pobrkali namjenu, to jest, maramu kojom je pristojniji svijet brisao nos vezali oko vrata kao ukras (nos su nastavili brisati rukavom, što je ostala i danas raširena pojava), i tako izmislili kravatu. I sada nas ponovo obasjava slava, (po)javio se autentični hrvatski filozof, koji je, nakon svih tih Nijemaca i kojekakvih sličnih francuskih nadriliječnika, riješio pitanje sreće. I muškaraca i žena. Penis je taj koji usrećuje sve, i muško i žensko. Crkveni nauk je bio skroz blizu; i oni tako nekako misle, samo im je malo neugodno to tako direktno izreći, a i nisu na čisto radi li se o penisu kao sreći samo muškaraca i još, umjesto žena (što one imaju biti sretne?) i sitne dječice.

Svi maljavi filozofi sportskih terena i teretana bili su također nadomak… Tako je, nema tome davno (travanj 2010.), trener košarkaškog kluba Cedevite Subotić nakon pobjede protiv momčadi Zagreba izjavio: “Većinu utakmice pokazali smo pravu volju i želju, a i da imamo nešto u gaćama.” Vidimo, uz volju i želju, nešto u gaćama je ekvivalent onog nečega u glavi. Kako je samo trener bio blizu filozofskog otkrića prave istinske sreće! Međutim, Ćićo je taj koji je prvi precizno formulirao koga ono što je izašlo iz njegove pojedinačne genijalne glave i pronašlo se u univerzalnim gaćama usrećuje, s osobitim naglaskom na žene. Mamić također to sigurno isto zna jako dobro, ali se malo teže artikulira. Međutim, Ćićo je intelektualac, i eto prvi je koji je to pregnantno formulirao, stavio u jednostavnu rečenicu i u zapanjujuće prostu misao. Naravno, sve genijalne stvar su jednostavne, misli on, pa tako i sreća žene. Zdravlje kao univerzalno željeno stanje tijela, rodno/spolno neutralno, i penis, velik, lijep, nabrekao, vrckav i štrckav … to je ono što je konačno izašlo iz uma i glave (i potom je ostavilo praznom) najvećeg hrvatskog filozofa i genija, seksologa i mudologa (hvala Slavenki Drakulić na terminu) – našeg Ćiće.

S ovim je uistinu teško ozbiljno voditi dijalog. Nekome tko je obrazovan, vjerojatno nije ni glup, pa po svoj prilici još za sebe misli da je napredan – tome nekomu izgovoriti neke elementarne stvari trebalo bi biti uvredljivo. Kao da vam netko u koncertnoj dvorani objesi tablicu “Zabranjeno je pljuvati po podu”. A elementarno je (trebalo bi biti, no nikako da postane) da je svođenje jednog ljudskog bića samo na njegov spol i spolni “nedostatak” konzekventno degradirajuće. Ono je time lišeno racionalnih, mentalnih odlika, bez mogućnosti za apstrakciju, svedeno je dakle na puku biologiju svoga spola, pa se onda i sreća, za takvu gotovo biljku, kao suviše apstraktan pojam, ostvaruje tek ukoliko se zadovolji njezin puki (seksualni) biološki zahtjev u vidu dobrog zdravlja i kvalitetnog penisa. U čemu bi onda bila ikakva razlika između ovakvog stava prema ženama (koje ga eto nemaju, pa ih tako zakinute usrećuje onaj na muškarcima) i stavova nacista, rasista i sličnih mudrijaša i nad-muškaraca (da olakšamo čitanje i “pravo” značenje onog nad-čovjeka) prema crncima, Židovima i sličnim “biologijama”? Bitna, ukoliko su crnci, Židovi, Eskimi…muškarci. Kad se pak odnosi na žene, nikakva.

Kao feministkinji, često mi postavljaju pitanja o savezništvu, koja grupa i/ili ideja bi bila saveznička feminizmu? Uvijek, doduše ponešto oklijevajući s dobrim razlozima, odgovaram, lijeva, podrazumijevajući da me to jasno pozicionira na suprotnu stranu od zadrtog, zaostalog, glupog i patrijarhalno desnog. To jest, točno nasuprot ovoj Ćićinoj mudroliji.

Na kraju, evo je, progovara biologija, ne može bez “ženske” zavisti. Blago gospođi Ćićinici, sigurno je beskrajno sretna, a za to joj treba tako malo. Zdravlje i kurac.

ZaMirZINE