Piše: Đurđa KNEŽEVIĆ

Neki dan mali, ali vrlo aktivan, portal CroL (glasilo lezbijki u Hrvatskoj) donio je vijest o tome kako su u proteklih nekoliko godina neke talijanske bolnice više puta odbile primiti krv od lezbijki i gejeva. Posljednji put dogodilo se to nedavno, kad je dobrovoljnoj darivateljici krvi u Rimu jedna od najvećih gradskih bolnica odbila primiti krv jer je – lezbijka. Službenik poliklinike kratko ju je otpravio rekavši joj da je “rizična zbog njezina načina života”.

Talijanski aktivisti LGBT (lezbijke, geyevi, biseksualci i transrodne osobe) oštro su se pobunili i traže da se taj čin građanske solidarnosti zaštiti zakonom. I to u situaciji u kojoj “Ne postoji zakon koji bi lezbijkama i gejevima onemogućavao darivanje krvi”, kako je istakla Gabriella Girelli, direktorica centra za transfuziju krvi u poliklinici Umberto I., ali je uz to dodala da dati krv “ne mogu ’riskantne’ osobe, a konačnu procjenu donosi liječnik temeljem dobivenih informacija”. Istina, zakon koji bi priječio nekoga iz LGBT skupine da daruje krv ne postoji, ali postoje činovnici, direktorice, liječnici… pa će oni dati konačnu procjenu, kaže direktorica Girelli, temeljem dobivenih informacija. Da slučaj nije talijanski, pomislili bismo da se zbiva u Lijepoj Našoj. Neodređenost odlučivanja tko može a tko ne može dati krv temeljena na dobivenim informacijama, odakle?, kakvim informacijama?, tko ih daje?, kakve stavove spram homoseksualnosti ima liječnik, direktorica, činovnik?… sve su to zgodne varijable koje mogu otpuhati nepostojanje zakonske zabrane kao kućicu prvog praščića, onu od slame.

Osim portala CroL, koliko mi je poznato, nigdje se drugdje nije pojavila, a još je manje komentarom popraćena ova vijest; uostalom, to je talijanska stvar, imamo mi važnijeg posla. Jer sada, u ovo predizborno doba, kada je državna blagajna prazna a vladini tajkuni ne znaju kamo bi s parama, Sabor se prazni a njegov ljudski sadržaj premješta i uglavnom puni Remetinec, tvornice odavno već zjape prazne dok su se njihovim radnicima napunile burze, pa i u ludnicama će se uskoro tražiti krevet više… sada se baviti lezbijkama, gejevima itd., reći će netko, baš je pretjerivanje. Osobito u situaciji kad se sve to ionako zbiva tamo u Italiji.

pravilnik o krvi

Kako to izgleda u Hrvatskoj? Mogli bismo reći samo kratko – stanje je isto, mada smo u razdoblju od 1998. pa sve do 2006. godine, upravo takvu, izričito diskriminatornu odredbu i imali. Naime, tadašnje Ministarstvo zdravstva donijelo je Pravilnik o krvi i krvnim sastojcima (“Narodne novine” broj 124/97), koji je 16. prosinca 1998. potpisao tadašnji ministar prof. dr. sc. Željko Reiner. Pomalo vampirsko ime pravilnika nije ono što ledi krv u žilama, već je to članak 16. Zbog njegove dužine navest ćemo ga samo djelomice (zainteresirani za cijeli sadržaj mogu ga pogledati ovdje). U njemu se kaže: “Trajno se isključuju kao davatelji krvi: mentalno retardirane osobe; osobe sa sistemskim bolestima; težim bolestima pluća, kardiovaskularnog sistema, gastrointestinalnog sistema, bubrega, centralnog nervnog sistema, imunološkog sistema … epilepsijom… osobe liječene s hormonom rasta dobivenim iz ljudskih organa; osobe koje su prebolile hepatitis C, babeziozu, sifilis, Creutzfeld-Jacobsonovu bolest ili su članovi njihove obitelji imali tu bolest…. osobe koje su uzimale ili uzimaju drogu intravenskim putem, osobe sa homoseksualnim ponašanjem (podcrtala đk) kao i sve druge osobe za koje se prema stupnju medicinskog znanja može smatrati da se u njihovoj krvi nalazi ili bi se mogli nalaziti uzročnici bolesti koje se prenose transfuzijama krvi.”

Pravilnik, naravno, one koji trebaju krv štiti od raznih zala koja im transfuzijom mogu biti prenesena od osoba retardiranih, epileptičara, sifilitičara, s bolestima na centralnom nervnom sistemu, narkomana. Koja su međutim prijetnja homoseksualci vrlo je ozbiljno pitanje za zdravstvene vlasti. Što to oni prenose? Naravno, u petparačkoj žutoj štampi, mada ni velika ozbiljna ponekad nije bolja, homoseksualci su promiskuitetni pa time izloženiji zarazama. Mnogi heteroseksualni parovi i te kako su promiskuitetni, samo što je vladajuća kultura jednostavno licemjerna kad je heteroseksualna norma u pitanju, pa se to nekako niti ne računa. Bože moj, ode muž u krevet sa ženinom prijateljicom, pa sve je ostalo u okviru kućnog društva i prijateljstva.

A koliko muškaraca, što redovito što povremeno, posjećuje prostitutke? Upravo je u povodu ovog talijanskog slučaja oporbena političarka Paola Concia iznijela podatak da prostitutke redovito posjećuje devet milijuna heteroseksualnih Talijana. Bilo bi interesantno znati koliko naših heteroseksualnih, katoličkih muževa posjećuje dotične dame. Što se tek tu može zakačiti, koja kolekcija teških oboljenja? Njih nitko neće ništa pitati, neće im pasti na pamet procjenjivati i tražiti informacije o eventualnoj “rizičnosti njihova načina života”. Uz homoseksualce je još okačen AIDS, gotovo kao njihovo ekskluzivno vlasništvo, i jedva itko želi čuti da je u svijetu AIDS-om zaraženo daleko više heteroseksualnih ljudi nego homoseksualaca.

homophobos vulgaris

Premda je prije pet godina stavljen van snage, taj je propis autentičan dokument hrvatskog pravnog mentaliteta. Kada se pogleda u sada već nevažećem Pravilniku navedeni tužni popis bolesti, odnosno prirodnih poremećaja, ovisnosti i sl., razvidno je da svi, heteroseksualni, homoseksualni, aseksualni građani mogu biti u posve istoj mjeri pogođeni nečim od tih nevolja i time se naći u nekoj od rizičnih skupina. Niti jedna od tih nevolja ne bira ljude prema tome da li su heteroseksualni, homoseksualni, bijeli ili crni, Židovi ili Zagorci… Kako to onda da osobe s heteroseksualnim sklonostima nisu rizična skupina, a sve te nedaće događaju se i njima? Ili, s druge strane, kako to da homoseksualna osoba koja nije pogođena niti jednom od tih nevolja ipak dospije u kategoriju rizičnih, samo stoga što je homoseksualna?

Tu uglavnom i završavaju prigovori o tome koju “prijetnju” oni navodno čine, i to je ono što je izgovoreno. Međutim, imu tu više onog neizgovorenoga, onoga od čega strahuje činovnik, direktorica, liječnik… Talijan/ka ili Hrvat/ica. Riječ je o homofobiji vulgaris. Oboljeli od nje doduše nisu na popisu kao opasna skupina, već se nalaze dobro raspoređeni s druge strane.

Na sreću, tog Pravilnika više nema i sada, kad imamo drugačiji Zakon o krvi i krvnim pripravcima donesen 2006. (Narodne novine 79/2006), koji ga je poništio, naš se činovnik našao u istoj situaciji kao i talijanski. Nema više pravne osnove kojom bi se izričito priječilo homoseksualcima da budu davatelji krvi, pa da naš činovnik samo lijepo upre prstom u nju. Sada se liječnici i ostali homofobi vulgaris snalaze kojekakvim tumačenjima i pravilima koja ne proizlaze ni iz kakva zakona već iz mjesta gdje ih homofobija tuče, iz glave. Tako se i naš homofob vulgaris mora pomučiti i dovijati kako da onemogući da zla, pokvarena, otrovna, jeziva krv homoseksualca dospije u nevine vene kamiondžije koji se sinoć napio, pobrao kurvu na prvoj benzinskoj na brzaka, požurio na istovar i sletio s mosta. Ili je to bio neki uspješni direktor po povratku s team buildinga sa zgodnim damama, poletio od sreće i uspješnosti, uz pomoć finog bijelog vrlo skupog praha, u bmw-u, i tako dalje.

Da stvar ipak ostane koliko-toliko pod kontrolom, pobrinulo se Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi donijevši uz Zakon o krvi i krvnim pripravcima još i Pravilnik o osiguranju kvalitete krvi i krvnih pripravaka u zdravstvenim ustanovama (Narodne novine 79/06). Tako članak 14 određuje da “Ovlaštene zdravstvene ustanove moraju uvesti i održavati postupke za sigurnu identifikaciju davatelja, za provođenje pregleda i razgovora s davateljem, te za ocjenu prikladnosti davatelja.” Baš kao što reče ravnateljica Rimske bolnice Girelli, tako će se i u nas o “prikladnosti davatelja” odlučivati “temeljem dobivenih informacija”, kako to piše u spomenutom članku 14. A taj glasi: “Podatke o prikladnosti davatelja i konačnu ocjenu mora potpisati doktor medicine koju određuje odgovorna osoba.” Podatke pak dobiva iz upitnika koji davatelj ispunjava prilikom svakog davanja, a u njemu stoji i pitanje o homoseksualnim odnosima. Čemu služi to pitanje osim da na isti način kao i prethodni pravilnik označi homoseksualce kao rizičnu grupu? Tek da ne bude zabune o predrasudama o “rizičnosti”.

Hoće li se doista “prikladnost davatelja” procjenjivati na jednak način, kao i u talijanskom slučaju? Nažalost, nemamo razloga vjerovati u suprotno. Ako je svojedobno liječnica, naša domaća, otpravila normalnu osobu na pet godina u ludnicu (slučaj Lopača) samo stoga što je lezbijka, da spomenemo samo najstrašniji slučaj “stručne ocjene”, možemo li očekivati da kolegica ili kolega iz iste profesije, formirani u istoj “kulturi”, uzmu krv od lezbijke ili geja?

Uostalom, donedavno smo imali taj pravilnik, odredbe kojeg jezivo podsjećaju na režime koji su prvo izdvajali homoseksualce i uskraćivali im prava da bi ih potom… Svakako i u nas i dalje ostaje neugodna sjena mogućnosti da se jednoj grupi građana izričito porekne nešto na što bi kao i svi drugi građani trebali imati pravo, a osnova za to je njihova seksualna orijentacija. Točnije, bili oni fizički i psihički zdravi kao dren, svejedno su diskvalificirani – temeljem čega drugog, kad je darivanje krvi u pitanju, ako ne njihove krvi? Krv homoseksualaca, krv crnaca, krv Židova… kako jezivo poznato.

ZaMirZINE