Piše: Boris DEŽULOVIĆ

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić izdao je ovih dana alarmantno “Upozorenje” – tako je, naime, naslovljeno – povodom sutrašnjeg osječkog koncerta poznate njemačke skupine Gregorian.

“Grupa Gregorian ne izvodi kršćanski gregorijanski koral, već obrade pop i rock hitova s naglašenim sotonističkim elementima”, upozorava nadbiskup Srakić nevine, mlade duše. “Tvorac ove grupe je Nijemac Frank Peterson, tvorac i ezoterijskog benda Enigma, poznatog po okultnim skladbama također u obliku gregorijanskih napjeva, u kojima se mogu naći i poneke kršćanske antifone izvrnute naopačke!”

Da ga, eto, ne zna, čovjek bi se sažalio na Sotonu, starog jarca potpuno izgubljenog u svijetu visoke informacijske tehnologije. Ljudi su dolje digitalno vizualizirali vlastite misli, desetogodišnji klinci preselili u mobitele i provaljuju Pentagonove šifre, a najbolje čega se Đavo sjetio jest – poruka napisana naopako.

– Misliš da će provalit? – pitao je onomad stari Sotona svoga mladog slugu, zavedeno neko jadno dijete, nakon što mu je pustio novu pjesmu Led Zeppelina, “Stairway To Heaven”.

– Nema šanse, Gospodaru – odgovorio sam mu odrješito. – A što to?

– Pa poruku, slušaj – stavio je Princ Tame ploču na gramofon i ovaj put je pustio unatrag. – Ha? Čuješ? “Oh, here’s to my sweet Satan…” Šta kažeš?

– Impresivno, Gospodaru – odgovorio sam zadivljen. – I još ćemo zaradit pare na gramofonima što se vrte naopako!

– A, ne! Poruke moraju ostati skrivene!

– Ne razumijem, zašto? – pitao sam ja dječje zbunjen.

– Zašto, zašto…? Zato što… – iznervirao se On. – Jel ti imaš domaći za sutra?

Do danas, eto, teologiji je ostalo nepoznato zašto bi Sotona svoje mračne poruke – u namjeri da otruje što više nevinih, mladih duša – ostavljao naopako zapisane na nosačima zvuka, koji se, čak ni na najnovijim digitalnim medijima, ne mogu tako, dakle unatrag, i reproducirati? Gospodar Tame bio bi po tome uvjerljivo najveći kreten u cjelokupnoj povijesti svih prostora i svih vremena.

Veći kreten, ako je to uopće moguće, bio bi jedino kad bi svoju poruku ostavio skrivenu u pjesmi koja bi, puštena normalno – onako dakle kako će je zapravo čuti svi koji je uopće slušaju – svojim stihovima slavila čistotu puta u Raj. Poput, eto, balade “Stairway To Heaven”. To bi bilo kao da je smislio reklamu za Coca-colu, koja se čuje samo kad se Pepsi-cola pušta naopako. Recimo, kad se povraća.

A najveći kreten Đavo bi svakako bio kad bi se njegova poruka, skrivena primjerice u pjesmi njemačke grupe Gregorian, puštena naopako razotkrivala kao – kršćanska antifona, dojmljivi neki psalamski refren iz Svetog pisma. Što bi bilo kao da je smislio reklamu za Coca-colu, ali tako da se u reklami za Pipi puštenoj naopako čuje slogan Pepsi-cole.

Da radi u marketingu, bogami se Đavo ne bi kruha najeo.

Nije stoga problem što nas crkveni učenjaci već pola vijeka uvjeravaju kako se u popularnoj muzici – od Beatlesa i Zeppelina do Jay-Z-ja i Lady Gage – kriju Sotonine poruke. Da sam ja nekakav nadbiskup, bio bih upravo arktički miran pred tako imbecilnim neprijateljem. Problem je, međutim, što nas biskupi uvjeravaju da je Sotona upravo nevjerojatno lukav, i što nam kao dokaz te kolosalne prepredenosti nude njegove idiotske zagonetke iz enigmatskih revija.

– Mišo Kovač! – upao je tako nadbiskup Srakić na sastanak Biskupske konferencije. – Mišo Kovač pjeva sotonističke poruke! Četrdeset godina mi je trebalo da ga provalim!

– Mišo Kovač?! – gledali su ga ostali.

– Aha, slušajte! – izvadio je nadbiskup Mišinu singlicu “Bijela lađa” iz 1973., pa je stavio na stari gramofon. – Kad se stavi naopako, čuje se sotonistička poruka, “živim danas, ne mislim na sutra”!

– Nevjerojatno! – krstili su se biskupi slušajući Mišu. – Stvarno, jasno se čuje. “Živim danas, ne mislim na sutra… svatko od nas na svoj način luta”! Strašno!

– Apage Satanas!

– Kako… je to moguće? – krstio se kardinal Bozanić.

– Tako što je to gramofonska ploča – dosadilo na kraju čistačici. – Kad se gramofonska ploča stavi naopako, čuje se B-strana.

Ukratko, uvjeravaju nas nadbiskupi kako je Genij Zla čije je najveće lukavstvo što nas je uvjerio da ne postoji, isti onaj mastermind iz Doma za posrnule anđele s posebnim potrebama, što s izbačenim jezikom smišlja za Lady Gagu stihove naopako! Najiskrenije, ne znam tko bi u tom slučaju bio veća budala: onaj koji nas uvjerava da ne postoji, ili oni koji nas uvjeravaju da postoji.

I da svoje đavolski lukavo šifrirane poruke šalje u pjesmama ili novinskim tekstovima koji obavezno sadržavaju naoko besmislene budalaštinama poput, štajaznam, natas teews ym ot s’ereh ho, a završavaju glupavom antipapinskom doskočicom “u Rimu umiru”.

Slobodna Dalmacija