Piše: leddevet

Ovaj tekst je nastavak misli iz mog prethodnog dnevnika “Razvoj biračke misli – od majmuna do majmuna” koji je, zbog banalnih ovozemaljskih razloga, u svom kraju zbrzan bez da je cijela misao u potpunosti razvijena. Iako su neki taj dnevnik shvatili kao zafrkanciju to nije bila osnovna namjera, odnosno je, ali samo kao način da se o nekim vrlo ozbiljnim stvarima progovori kroz ridikuliziranje i zezanciju. Metoda koja dovodi činjenice do apsurda, iako nije baš znanstvena, vrlo je zgodna jer zorno pokazuje da su mnoge uobičajene stvari u realnosti upravo apsurdne iako ih nitko takvima ne shvaća jer nitko ne propituje očigledno.

Majmuni

I tako, bez obzira što me je anonimni autor upozorio da se u “socijalnoj antropologiji pojam čopor ne koristi kada se priča o ljudima” možemo samo ustvrditi da je isto tako čovjek bio stvoren božjom voljom na njegovu sliku i priliku do trenutka kad je onaj jedan zaključio da smo nastali od majmuna, ponešto slabo cijenjene životinjske grupacije u pravilu sinonim za glupiranje i bedasto ponašanje. Naravno da je sličnost ovakvoj definiciji četveroručne bratije prilično logično povezati s čovjekom, jedino s ovećom rupom u logici budući da ovi nisu nimalo toliko neozbiljni kako ih se pokušava prikazati.

Tako je tu ostao čovjek imanentnog majmunskijeg ponašanja od samih majmuna u neobičnoj zafrkanciji majke prirode ili oca svemogućeg kad je stvarano to što je stvarano.

 Stado

No kad već raspravljamo o primjerenosti upotrebe termina čopor u opisivanju ljudskih zajednica možda bi više anonimnog korisnika zadovoljio širokoupotrebljavani povijesni termin stado, posebito drago našoj crkvi. Tu bi bilo dobro da zastanemo i možda prvi put uđemo u dio biti definicije stada, primarno onog katoličkog, koja implicira grupaciju predvođenu jedinkom ili jedinkama iz druge (superiornije) grupacije za razliku od čopora gdje je predvodnik jedinka iz samog čopora. Utoliko su samoprozvani “dobri pastiri” i njihovi psi prilično upitno “dobri” u očima stada, misleći naravno na misleći dio stada kao što su razne “zalutale ovce”. U tom smislu bilo bi poučno otkriti koji kraj je doživjelo ono jagnje koje onaj dobri pastir stalno nosa na ramenima?

Svakako na ovaj način gledano možemo sa sigurnošću ustvrditi da je prelazak iz čopora u stado korak natrag bez obzira na uređenost sustava u samom stadu, sretnog i bezbrižnog života usmjerenog na “iće i piće”, a u mnogim situacijama i na popriličnu primijenjenu prokreacisku aktivnost.

Ako se vratimo na osnovnu misao možemo također ustvrditi da je čovjek, u čvrstoj odluci da ne bude majmun, prvenstveno krenuo mijenjati vanjske elemente, pribjegao je depilaciji, pasti za zube i dezodoransima, razvio tekstilnu industriju i postolarski obrt do neslućenih razmjera i, iako “odijelo ne čini čovjeka”, sigurno “čovjek čini odijelo”.

Čopor & stado

Očito da je želja izlaska iz primordijalnih opanaka ostala samo želja i tu je i dalje živa potreba ujedinjavanja jedinki u prividno kakofonične tvorevine koje se tako rado vole nazivati etnosima u želji da budu više noble od same kraljice od Sabe. Dakle, bio to čopor sa svojim unutarčoporskim uređenjem ili bilo to, od nekih preferirano, stado s prvenstveno vanjskim uređenjem, uvijek imamo nekakvu prilično čvrsto povezanu grupaciju kao temeljni uvjet opstanka.

U razmatranju razvoja čopora i nastanka stada (u skladu s gornjom definicijom) posebno je važna tendencija pretvaranja čopora u stado i zatim ponovno u čopor. Bit takvih transformacija je tendencija svakog predvodničkog dijela čopora da ustabili svoju vlast uređenjem cjelokupnog čopora i istovremenim distanciranjem od izborne baze u smjeru božanskih visina. Takvi su bili predkršćanski faraoni, a ništa manje distancirani nisu ni ovi današnji s beskarajno sofisticiranim sustavom obrane prvenstveno od vlastitih neprilagođenih elemenata kao i elemenata koji sebe smatraju pozvanijima zauzeti ovozemaljske božanske visine.

Klatno sistema

Suprotnu tendenciju ima svijesni dio stada koji kani demistificirati cijelu predstavu i prizemniti “dobre pastire” u ovozemaljsku realnost i dohvatni nivo. Takva dohvatnost vođe je upravo ona navedena razlika između čopora i stada. U najjednostavnijem primjeru da li imamo stado ili čopor ovisi o odnosu mislećih i nemislećih pripadnika dotične grupacije i usporedivo je s nekom vrstom klatna s nepravilnim ritmom. Takvo klatno će u slučajevima kad ode izrazito na jednu stranu u povratnom ciklusu otići izrazito na drugu stranu uz u pravilu velike društvene perturbacije. Nešto iz tog ekstremnog ljuljanja možemo upravo ovih prošlih mjeseci svjedočiti u slučaju Libije i ekstremnog Gaddafijevog obiteljskog autokratskog režima. No to je, kao i onaj sličan koji je bio u Rumunjskoj ili koji još uvijek postoji na Kubi, samo slučajevi primitivnog kancerogenog sustava koji su u pravilu vezani za jedan lik i dijelo, a vrlo rijetko uspijevaju ostvariti dužu nasljednu vladavinu kao onaj još uvijek postojeći u Sjevernoj Koreji.

Ako se vratimo na “standardne” situacije, što je tema ovog teksta, primijetiti ćemo da je razvoj misli vladajućih dosegao, poliran kroz vrijeme, ideal nevidljivosti i prijetvornosti prikazujući sebe kao najbolji izbor svih svojih članova. Nastali sustav je otvoren svakom svom članu kome je dana mogućnost da izrazi svoj stav i svoje mišljenje gotovo stalno kroz sustave kao što su prosvjedi, štrajkovi, referendumi, razna ispitivanja mišljenja te u pravilnim razmacima na redovnim izborima. Ovako prikazano zvuči apsolutno idealno “vlast kontrolirana od naroda” ili drugim riječima imamo “samoupravni kapitalizam” u punom smislu riječi.

Problem problema

Jasno da samo tako zvuči jer realnost je poprilično drukčija i tu postoje 2 temeljna problema:

1. komunikacija od baze do vrha i suprotno

2. mogućnost da vlast koristi svoj položaj da bi ostala na vlasti

Oba navedena problema su usko povezana i rješavanje jednog neminovno vodi do rješavanja drugog, pogotovo onog prvog.

ad.2. Uzrpacija

Vjerujem da je ovaj drugi problem svima jasan jer vidimo da se, tko god bio na vlasti, polovicu svog mandata brine o tome kako da ostane i sljedeći mandat pri tome debelo koristeći sve ono što mu povlašteni položaj pruža ulazeći time u izbornu utrku s privilegirane pozicije.

Upravo smo ovih dana svjedoci sulude orijentacijske utrke od kamena temeljca do vrtića i opet do sljedećeg kamena temeljca ili plantaže jabuka u kojoj sudjeluje naša “koka koja se smije”. Svjedoci smo i prigodne dodjele stotinjak kuna (ili više) svim penzionerima što vrijeđa svačiju pamet osim onih koji te novce dobivaju. Tome treba dodati da jedino neka neviđena katastrofa kao što je potres s tsunamijem, uragan snage 5 ili eksplozija cijele kasarne može prikazivanje “najljepšeg osmjeha” smjestiti kao drugu vijest u dnevniku. Toga ima čitava gomila i jasno je da ako netko provodi vrijeme špartajući uzduž i poprijeko cijele domovine te davajući svakodnevne intervjue da ne uspijeva raditi ono za što je zapravo plaćen. Takvo ponašanje gdje se u radno vrijeme bavimo nekim “svojim poslovima” se u principu zove fuš i nikako nije poželjna pojava. Ipak trebamo tu biti iskreni i, bez obzira na aktualni animozitet prema spomenutoj veseloj trkačici, treba sebi priznati da to nije nikakav naš specijalitet nego je to upravo tekovina samoupravnog kapitalizma za kojim smo toliko žudili, drukčije poznato kao višestranačje.

Kad se govori o takvim uzurpacijama položaja uvijek se treba sjetiti rješenja kao što je dubrovački modela gdje se knez birao samo na mjesec dana bez mogućnosti produženja mandata upravo da bi izbjegli ovakve pojave. Očito da je neka vrsta takvog ograničenja jedina realna prepreka obzirom na kvarnost čovjeka koju uzrokuje vlast.

ad.1. Komunikacija

Pitanje komunikacije unutar svih nivoa ima u sebi nekoliko kontradikcija. Prva kontradikcija, odnosno bolje rečeno, sukob interesa je potreba vladajuće grupacije da se udalji od svoje baze kako bi na miru mogli uživati u tako stečenim oblizekama. Jasno da je upravo vlast ona koja bi trebala provoditi tu dvosmjernu komunikaciju i stvarati uvjete dok istovremeno se nastoji udaljiti što je upravo ta navedena kontradikcija i sukob interesa.

Druga kontradikcija je što nas vlast uvjerava da je dobro da budemo što veći i time što snažniji. Naravno da to rade sve vlasti i, budući da to rade tako da prvenstveno ugrožavaju svoje prve susjede, proizlazi kod svih stalna potreba jačanja i eto zatvorenog kruga.

Upravo veličina pojedine zajednice je ono što komplicira cijelu priču o komunikaciji i sve dovodi do apsurda. Gube se tako zajednički ciljevi obzirom da pojedini dijelovi takvog carstva imaju bitno različite probleme i bitno različite interese. Postoji tu niz finesa i specifičnosti koje takav sustav utrpava u jednu vreću pod parolom “jake države” i velikih riječi kao “otadžbina”. Upravo ovaj drugi pojam degradira veličina sustava i stvarno se treba pitati što nekom Kinezu iz Guiganga znaći tisuće kilometara udaljeni Tibet i njihova želja za osamostaljenjem ili što Srbinu iz Čačka znače Gnjilane na Kosovu i to što više nisu u istoj državi?

Vjerojatno ne znači ništa osim u vrlo specifičnim slučajevima (npr.kad telefoniramo jer su T-Com kompanije digle višestruko cijenu kao da signali na granici podliježu pretovaru i carinskoj kontroli) i tako možemo u nekom napadaju iskrenosti se upitati što nekom Slavoncu znači problematika jadranskih otoka ili što nekom Hvaraninu znači problematika izgradnje kanala Dunav-Sava? U pravilu takve tuđe stvari niti znamo niti ih razumijemo, a niti nas zanimaju i ako smo pošteni nećemo iznositi vlastito neznanje. Očito da ovakvi konglomerati, koji neizbježno moraju funkcionirati po metodi kompromisa, ne mogu biti dobri jer rijetko kompromisi zadovoljavaju ičije potrebe (osim onog što je digo honorar za izmišljanje kompromisa).

Veliki brojevi

Veličina zajednice omogućava još jednu zgodnu manipulaciju prema onima koji imaju nekakav zahtjev. Obzirom da je kod velikih zajednica gotovo nemoguće pokrenuti većinu članova te zajednice, pogotovo iz položaja nekog koji nije na vlasti, svaki legalni oblik pokušaja promjene osim eventulano referenduma (što je u nas isto nemoguće) rezultira sigurnim neuspjehom. Sjetimo se samo umnih riječi “nek se zove kao ja” Hebranga koji je na broj protuvladinih prosvjednika reagirao izjavom da neusporedivo veći broj ljudi nije prosvjedovalo i što je bila (nevjerojatno) istina.

Povratak naprijed

Iz svega se može zaključiti da je pravi smjer razvoja regionalizacija prostora i povratak na “sustav čopora” gdje će se stvarni problemi sagledavati i rješavati u okruženju koje te probleme i ima, dakle razumije. Važno je da grupacija ne bude prevelika kako bi članovi mogli znati tko su ti koje biramo i kakvi su stvarno. U tom slučaju se neće desiti da na izborima pobjeđuju glumci ili pjevači jer su to jedini na popisu za koje smo ikad nešto čuli kao čuveni Kićo Slabinac koji u cijelom mandatu nije ni beknuo u Saboru.

Nažalost za ovo drugo treba razbiti ono na što su nas generacijama odgajali, a to je osjećati vlastitom domovinom bilo kakav politički administrativni konglomerat. Drugim riječima trebali bi prestati biti stado.

Pollitika