Piše:  Dinko KREHO

Dugogodišnji novinar-komentator Oslobođenja Zija Dizdarević otpušten je iz ovoga lista usljed poprilično bizarne zavrzlame koja je nastala oko njegove polemičke reakcije na tekst teologa Rešida Hafizovića objavljen u Oslobođenju nekoliko dana ranije. Po Dizdarevićevim riječima, redakcijski kolegij Oslobođenja insistirao je da tekst bude tiskan u ovom listu, dok ga je Dizdarević smatrao primjerenijim za objavljivanje u tjedniku Dani, također izdanju Oslobođenja. Kad je tekst pak završio na portalu Radio Sarajevo, Dizdareviću je uručen otkaz zbog „rušenja ugleda i nanošenja štete“ matičnoj mu medijskoj kući. Tako u kratkim crtama izgleda slučaj novinara Zije Dizdarevića.

Slučaj Borisa Dežulovića, romansijera, satiričara i novinara s feralovskim pedigreom, ima ponešto drukčiju povijest i ishod. Nakon što su mu konkurentske Nezavisne novine, čiji je bio kolumnist, odbile objaviti tekst koji ismijava Milorada Dodika, Dežuloviću je dodijeljena kolumna u Oslobođenju. Tu je nastavio prakticirati satiru kakvom je stekao reputaciju u Feral Tribuneu, i po kojoj je i najpoznatiji. Ipak, njegovo parodiranje popularnog new age maga Mekija Torabija nije naišlo na odobravanje uredništva Oslobođenja: tekst je odbijen, da bi potom bio objavljen na nekoliko mjesta – između ostalih i kod starog Dežulovićevog poslodavca, Nezavisnih! „Nesporazum“, međutim, nije rezultirao sankcioniranjem satirika: u trenutku nastanka ovog osvrta, Dežulović još uvijek naveliko zabavlja čitateljstvo Oslobođenja.

Uvezeni maneken i domaća tegleća radna snaga

Razlika u tretmanu novinara Dizdarevića i pisca Dežulovića simptomatična je za odnose moći na kojima je strukturirana bosanskohercegovačka medijsko-kulturna scena. Nije manje simptomatično ni samonametnuto sljepilo najvećeg dijela te scene za njezine vlastite ne-tako-tajne zakone, koji u ovom slučaju izlaze na vidjelo upravo kroz spomenutu razliku. U ovom smislu jedinu iznimku  predstavlja komentar Samira Šestana „Oslobođenje od radnih obaveza“. Šestan nesumnjivo želi vidjeti nedjednakost u tretmanu dvojice dojučerašnjih kolega, na koju upućuje jednim od podnaslova svoga teksta: „Quod licet Jovi, non licet bovi, ili ono što je dopušteno uvezenom manekenu slobode nije dopušteno domaćoj teglećoj radnoj snazi“. Ovaj uvid, doduše, iznesen je kod Šestana tek usputno, dok je fokus njegovog teksta drugdje: Šestan ironizira Dizdarevićevu nepokolebljivu „pravovjernost“, tj. odanost Oslobođenju onakvom kakvim ga on vidi – kao nesumnjivo demokratsko i antifašističko – a koja ne jenjava ni u trenutku kad mu biva uručen otkaz (što cijeloj aferi daje „staljinistički“ štih). No, Šestanov tekst predstavlja važnu intervenciju i otud što umjesto banalnog „otkrivanja“ izvanjskih veza medija s uporištima političke moći propituje odnosa moći koji vladaju unutar samih medijskih kuća4. Smatram da materijalističku analizu ideologije-u-medijima valja razvijati upravo iz tog mjesta. Što bi to značilo u slučaju konkretnog zapleta s Oslobođenjem i njegovim uposlenicima?

Ključna činjenica jest ta da medijske osobnosti Zije Dizdarevića i Borisa Dežulovića na simboličkom planu razdvaja statusni jaz. Prvi je poznat kao komentator aktualnih političkih zbivanja, i to takav čiji se tekstovi mahom percipiraju kao dnevnopolitički osvrti i prigodna razmatranja, dakle gotovo efemerni medijski sadržaji; i jezik kojim su pisani ostaje u koordinatama depersonaliziranog, „hladnog“ registra političke analize, „neoplemenjenog“ književnim ili teorijskim registrom. Drugi se također bavi aktualnim društveno-političkim temama, ali sa simboličkim kapitalom nepotkupljivog individualca, ridikula, satirika koji ne štedi nijednu vlast – akumuliranim od Ferala, preko Globusa, do Nezavisnih, Oslobođenja i portalskih rubrika. Privilegirani oblik njegova izraza jest satira – književna forma i postupak koji njegovim tekstovima priskrbljuju auru literarnosti. Ukratko, dok Dizdarević zadržava ulogu novinskog autora, Dežuloviću pripada status pisca – verificiran s nekoliko objavljenih knjiga – čiji novinski tekstovi već figuriraju kao rubne književne činjenice. Osim toga, Dizdarevićevo pisanje striktno je vezano uz Oslobođenje, a njegovo ime poznato uglavnom čitateljstvu ovoga dnevnika; Dežulovićeva spisateljska i kolumnistička reputacija već je odavno poprimila regionalne razmjere.

Medijski proletarijat i povlaštena spisateljsko-kolumnistička kasta

Ako još uvijek vjerujemo da se temeljni rascjep unutar medijskog mainstreama tiče navodnog sukoba između dobrog, striktno objektivnog novinarstva i onoga lošeg, navodno „ideologiziranog“, dvostruki standardi medijske kuće Oslobođenje na relaciji Dežulović-Dizdarević još jednom će potvrditi da smo u krivu. Naime, rascjep se nalazi drugdje, i sam je već duboko ideološke naravi: on razdvaja medijski proletarijat, čiji je sastav lako zamjenjiv, od povlaštene spisateljsko-kolumnističke kaste. O ustoličenju potonje medijsko-društvene formacije niz krucijalnih uvida dao je Borislav Mikulić kroz svoje analize kulturne dinamike hrvatskoga „tranzitorija“. Naime, neizostavnu konstantu medijske proizvodnje onog skupa ideoloških koncepata, procesa i floskula koje se običava nazivati „tranzicijom“ za Mikulića predstavlja upravo fenomen pisaca-u-kolumnama, koji čine prvu crtu postsocijalističkih opinion-makera. U Bosni i Hercegovini ova se kasta konstituirala s manje publiciteta (a vjerojatno i kapitala) nego u Hrvatskoj, ali funkcionira na sličan način: figura pisaca-intelektualaca koji, obružan vlastitim žargonom autentičnosti, nastupa iz svoje kolumnističke niše navodno neuprljane ideologijom – nametnula se danas i ovdje kao prirodan i samorazumljiv model intelektualnog angažmana. Bilo da se predstavlja kao „realist“ s misijom da nas izvede iz naših ideoloških zabluda i utopija, ili da je karijeru izgradio kao duhoviti subverzivac s margine društvenih zbivanja, naš opinion-maker nikad neće prepoznati ideološki naboj vlastitog pisanja, a kamoli promišljati vlastitu poziciju u „prizemnim“ koordinatama ovozemaljske političke konstelacije.

Najvidljivija konzekvenca ovakvog samopozicioniranja jest šutnja o materijalnim ograničenjima vlastitog angažmana: umjesto refleksije tu dolazi cinički obrat, kao kad Dežulović povodom cenzure teksta o Torabiju ustvrdi kako „nijedna medijska kuća nije apsolutno oslobođena cenzure“, da bi nedugo potom i praktično demonstrirao kako je savladao lekciju – uzdržavanjem od komentiranja kućnih događanja u Oslobođenju. Ali, najvažnije od svega, da bi se na ovaj način moglo manevrirati u odnosu na uspostavljeni horizont slobode, valja raspolagati simboličkim kapitalom kakav nije dostupan „teglećoj snazi“ medijskih koncerna. Eto samo jednog od načina na koje je nejednakost već upisana ondje gdje površan uvid nalazi tek monolit „ideologije“: u samoj strukturi „tranzicijskih“ medija.

Mediacentar