Piše: Imanuel VOLERSTIN
Prije desetak godina, kada sam ja, i još poneko, govorio o opadanju moći SAD u svjetskom sistemu, bili smo, u najboljem slučaju, dočekivani sa pokroviteljskim osmjehom zbog naše naivnosti. Nijesu li SAD jedina supersila, uključena u najudaljenije kutke na planeti, koja dobija čitavo vrijeme ono što hoće? Ovo je bio pogled koji su dijelili svi unutar političkog spektra.
Danas je uobičajen pogled da je moć SAD opala, i to ozbiljno. Svi to govore, osim mali broj američkih političara koji se boje da, ako o tome razgovaraju, će biti optuženi za loše vijesti.
Daleko manje se diskutuje o tome kako će se odraziti na svijet slabljenje moći SAD. Slabljenje, naravno, ima ekonomske korijene. Gubitak kvazi monopola geopolitičke moći, koju su SAD jednom imale, imaće svuda velike političke posljedice.
Počnimo sa anegdotom koju je pomenuo Njujork tajms (The New York Times) u svojoj ekonomskoj rubrici 7. avgusta. Finansijski menadžer u Atlanti je pritisnuo ‘dugme za uzbunu’ u ime dva bogata klijenta koji su mu rekli da proda njihove akcije i investira novac u neki zajednički fond. Menadžer je rekao da tokom 22 godina rada nikada ranije nije imao takav zahtjev. ‘To je bez presedana’. Njujorški dnevnik kaže da je ovo, kada je riječ o Vol stritu, jednako ‘nukearnoj opciji’. To je protivno tradicionalnom svetom savjetu ‘Neprestano idi naprijed’ po nesigurnom tržištu.
Agencija Standard & Poor je smanjila kreditni rejting SAD od AAA na AA+ što je, takođe, bez presedana. No, to je bila prilično nježna akcija. Kineska agencija Dagong je u novembru lani smanjila kreditni rejting SAD na A+, a sada i na A-. Peruanski ekonomista Oskar Ugarteče je SAD proglasio ‘banana republikom’. On kaže da su SAD izabrale politiku zabijanja glave u pijesak, nadajući se da tako ne uplaše nadu za poboljšanje. U Limi su se prošlog vikenda sastali ministri finansija južnoameričkih zemalja da bi urgentno prodiskutovali kako da se zaštite od posljedica ekonomskog pada SAD.
Svi imaju taj problem da se vrlo teško izolovati od posljedica ekonomske propasti SAD. Uprkos ozbiljnosti ekonomskog i političkog slabljenja, SAD ostaju gigant na svjetskoj sceni i sve što se u njima desi proizvešće svugdje velike talase.
Budimo sigurni, slabljenje SAD sada najviše utiče na njih same i tako će biti i ubuduće. Političari i novinari otvoreno govore o ‘disfunkcionalnosti’ američke političke sitacije. Ali šta je drugo moguće osim disfunkcionalnosti? Najelementarija činjenica je da su američki građani iznenađeni prostom činjenicom da SAD slabi. Ne samo da građani SAD trpe materijalno zbog slabljenja, nego su duboko uplašeni da će trpjeti mnogo više kako vrijeme bude prolazilo. Oni su bili duboko uvjereni da su SAD od Boga ili istorije ‘izabrana nacija’ da budu uzoran model za cijeli svijet. Njih predsjednik Obama još uvjerava da su oni ‘tri A’ zemlja.
Problem za Obamu i sve političare je u tome što vrlo malo ljudi vjeruje u to. Bio je to, odjednom, strašan šok za nacionalni ponos i sliku koju su Amerikanci imali o sebi. Zemlja se vrlo slabo nosi sa tim šokom. Javnost traži žrtvene jarce i šiba divlje i ne suviše inteligentno po političkim partijama kao pretpostavljenim krivcima. Posljednja nada je, čini se, da je neko pogrešan i da je, prema tome, lijek u promjeni ljudi na vlasti.
Uopšteno govoreći, savezne vlasti su viđene kao krivci – predsjednik, Kongres, obje partije. Postoji vrlo snažan trend ka povećanju oružja na individualnom nivou, a smanjenju vojnog uključivanja izvan SAD. Svaljivanje sve krivice na ljude u Vašingtonu vodi ka političkoj nestabilnosti i žestokim lokalnim borbama, čak do više nasilja. SAD su danas, rekao bih, najnestabilniji subjekt u svjetskom sistemu.
Ovo SAD čini ne samo zemljom čije su političke borbe disfunkcionalne, nego i zemljom koja nije sposobna da upravlja sa mnogo realne moći na svjetskoj sceni. Tako postoji značajan pad povjerenja u SAD i njenog predsjednika kod tradicionalnih saveznika na strani, kao i kod predsjednikove političke baze kod kuće. Novine su pune analiza o političkim greškama Baraka Obame. Ko se oko toga može sporiti? Ja mogu lako nabrojati tuce Obaminih odluka koje su, po mome mišljenu, veoma pogrešne, kukavičke, a ponekad potpuno nemoralne. Ali se pitam, da je on donio mnogo bolje odluke, da li bi njegova baza mislila da ih je trebao donijeti i da li bi ishod bio mnogo drugačiji. Slabljenje SAD nije rezultat loših odluka njenog predsjednika, već strukturne realnosti u svjetskom sistemu. Obama još može da bude najmoćniji pojedinac na svijetu, ali predsjednik SAD ne može danas da bude moćan kao što su bili predsjednici juče.
Mi smo ušli u eru oštrih, stalnih i brzih fluktuacija – u kursu valuta, stopa zaposlenosti, geopolitičkih saveza i ideoloških definicija situacije. Širenje i ubrzavanje ovih fluktuacija dovodi do nemogućnosti kratkoročnih (tri godine ili približno tako) predviđanja, što parališe svjetsku ekonomiju. Svako će morati postati više protekcionista i okrenut prema sebi. Životni standard će opadati. To nije privlačna slika. Iako postoji puno, puno pozitivnih aspekata za mnoge zemlje zbog slabljenja SAD, nije sigurno da će, pri divljem ljuljanju svjetskog broda, druge zemlje biti stvarno sposobne da izvuku dobit iz novonastale situacije.
Vrijeme je za mnogo trezvenije dugoročne analize, mnogo jasnije moralne procjene onoga što analize otkrivaju, i mnogo više efektne političke akcije u nastojanju da se u narednih 20 – 30 godina kreira bolji svjetski sistem od ovog u kome smo svi danas zaglavljeni.
Prevod: PCNEN
0 Comments