Kako je vidljivo iz dana u dan, jedini lijek je europska revolucija

Piše: esperanza

Ovo je moj prijevod teksta José Ignacio Torreblanca, člana europskog vijeća za međunarodne odnose, a čiji original možete pročitati OVDJE.

Vrlo zanimljivi komentari naveli su me da odvojim malo vremena i pripremim ovaj malo duži članak koji daje širu sliku o EU, njenim vrijednostima, bolestima, dijagnozi, ali i lijekovima, iz europske perspektive.

Kako je vidljivo iz dana u dan, jedini lijek je europska revolucija.

"Danska je ponovno uvela granične kontrole s populističkim izgovorom da je to zbog kontrole kriminala. Iskorak za zemlju koja je nekada bila model demokracije, tolerancije i socijalne pravde postavila se na liniji za Europu koja se sve više predaje strahu i ksenofobiji. Grčka se, u međuvremenu, više od godinu dana njiše na rubu litice i neke članove europske vlade čini razočaranim da bi mogla odustati od eura – neki od njih čak i potajno podržavaju tržišta protiv Atene. Finska se sama bacila u ruke ksenofobičnog populizma, tragom Slovačke, i odbila financirati spašavanje Portugala. Sa skorim nadolazećim izborima, Francuska i Italija iskoristile su tuniski ustanak i ograničile slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije. Njemačka, nesretna zbog događanja euro krize u vrijeme regionalnih izbora, ima narušene odnose s Francuskom i Velikom Britanijom u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, ignorirajući Libijsku krizu i podrivajući desetogodišnju politiku europske sigurnosti.

Sa sumnjom u budućnost eura i buđenjem arapskog svijeta, europski lideri vladaju na temelju anketa i izbornih procesa, održavajući se na vlasti kroz bilo koji mogući način, čak i ako to rezultira poništenjem Europe za koju je trebalo toliko vremena i toliko odricanja da se izgradi. Nekoliko puta u prošlosti europski je projekt bio na kušnji i izložen javnosti u nemilost. Čini se da je u današnjoj Europi obaveza imati velike ksenofobne političke stranke. Istina je da Europa puca kroz četiri pukotine: svoje vrijednosti, euro, vanjske politike i vodstva. Ako nema radikalnih promjena, proces integracije mogao bi se raspasti, ostavljajući budućnosti Europe kao ekonomski i politički relevantan entitet u zraku.

Projekt bez goriva

Ova kriza nije ni kratka ni privremena: mi ne prolazimo samo kroz loše vrijeme, niti smo žrtve neosnovanog pesimizma. Da bismo vidjeli opasnost s kojom se suočava projekt europske integracije, moramo se vratiti samo desetljeće unazad. Kontrast s trenutnom situacijom se otkriva. Nakon uvođenja eura 1. siječnja 1999., Europska unija odobrila je i prihvatila Lisabonsku strategiju, koja je obećala da će EU učiniti najdinamičnijim, najkonkurentnijim i najodrživijim gospodarstvom u svijetu. Unija se također obvezala na širenje slobode, sigurnosti i pravde, implementirajući europske integracije u područja kao što su policija, pravosuđe i imigracija, koja su do tada ostala na marginama izgradnje Europe. Da okruni taj proces i da si napravi političku uniju koja će omogućiti takvom bloku da postane relevantni globalni akter 21. stoljeća, pokrenut je proces izrade europskog ustava.

Ali EU nije bila okrenuta samo sebi, nego se otvarala prema drugima: provela je najveće proširenje u svojoj povijesti, uključujući 10 zemalja iz srednje i istočne Europe, uz Cipar i Maltu, i s tim ostvarenjem ispunila je stratešku viziju, i dalje gledajući unaprijed, obvezala se na otvaranje pregovora o članstvu s Turskom i time stvarala vrijedan most sa arapskim i muslimanskim svijetom. U isto vrijeme, unija je postavila stupove realne vanjske i sigurnosne politike: nakon godina poniženja i nemoći u Bosni, Francuzi i Britanci dogovorili su da će u većoj mjeri koordinirati obranu. U međuvremenu, ujedinjene europske zemlje, uključujući Njemačku, kako bi se zaustavio pokušaj Miloševića da etnički očisti Kosovo, obećale su da će pokrenuti snage za brzo djelovanje od 60.000 vojnika koji bi mogli biti raspoređeni izvan europskih teritorija za djelovanje u ograničenim krizama i mirovnim misijama. Ne treba zaboraviti tadašnje podcjenjivanje vrijednosti od strane velikih sila, i sve što se tada činilo: uz euro u opticaju, ekspanzijom u tijeku, procesom donošenja Ustava i sa vanjskom i sigurnosnom politikom poliranom vođenjem Javiera Solane, govori o Europi nisu izazivali umor i ravnodušnost, nego divljenje, pa čak i, u Washingtonu, Moskvi i Pekingu, neskrivenu ljubomoru.

Deset godina kasnije, ovaj briljantan popis postignuća i optimističnih obećanja zahtjeva više od običnog ispitivanja: na mjesto uspješne i otvorene Europe koju smo si sami obećali, susrećemo Europu, koja se unatoč proširenju, smanjila; da se unatoč eura pretvorila u egoističnu i ne podržavajuću zajednicu, koja je prestala vjerovati u svoje vrijednosti s namjerom da se zatvori u strahu od vanjskog svijeta i brige o gubitku identiteta. Mnogi žale zbog proširenja i ne žele čuti govora o bilo kakvoj daljnjoj ekspanziji; nisu zainteresirani u ispunjavanju svojih obećanja o članstvu Turske i nisu čak ni u stanju razmotriti ulazak balkanskih zemalja. Više od 20 godina je prošlo od pada Berlinskog zida, što je više nego dovoljno vremena za Europu da se uredi, iznutra i izvana. No, stvarnost je vrlo različita: nakon proširenja, govorimo o umoru od proširenja; a nakon neuspjelog ustavnog procesa, vidimo umor od političkih integracija; nakon krize eura, čujemo o ekonomskom i financijskom iscrpljivanju. Nakon 10 godina institucionalnih reformi i institucionalne introspekcije, Lisabonski ugovor, koji je trebao spasiti Europu od paralize i uvesti je u 21. stoljeće, jedva je poznat a njegova postignuća nevidljiva.

Kriza vrijednosti i politička kratkovidnost

Ozbiljnost trenutne europske krize ima svoje korijene u konvergenciji četiriju centrifugalnih sila: porast ksenofobije; kriza eura; deficit vanjske politike i nedostatka vodstva. Pitanja su paralelna, ali se opasno križaju pod istim zajedničkim nazivnikom: nepostojanje dugoročne vizije. Rezultat toga je da svaka razlika između članica, bez obzira na oblik, postaje zero-sum igra, žestoka bitka gdje se bori s ciljem kako bi se postigla pobjeda koja se može prikazati kod kuće kao nacionalni kapital, bez obzira koliko mala članica bila, i kako to može biti štetno za zajednički projekt.

Gotovo prije tri godine dim koji se širio od spaljivanja romskih kampova u Italiji služio je kao upozorenje za ono što će doći. Od tada, izbori nakon izbora, jačali su u novim državama (Švedska, Finska, Velika Britanija i Mađarska) i konsolidirana u mjestima gdje su već imali značajnu prisutnost (Italija, Francuska, Nizozemska, Danska). Kao rak, oni su preuzeli politički diskurs i dnevni red u svim državama, pooštravajući granične kontrole, namećući ograničenja imigracije, otežavajući spajanja obitelji i ograničavanje pristupa socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih usluga. Što je još gore, kao u slučaju Thilo Sarrazin u Njemačkoj, neki su prešli liniju iz ksenofobije i bacili se u izrazito rasistički diskurs o ne inteligentnim muslimanima, opasno evocirajući sjećanja o tome kako su nacisti nazivali Židove, crnce i Slavene "untermenschen „. Rezultat toga je da danas, u jeku ekonomske krize, vrijednosti tolerancije i otvorenosti koje su izgradile najvažniju baštinu koju imamo, u nedoumici je, ili čak u povlačenju.

Taj strah od stranaca je iznenađujući, s obzirom da se za Europske probleme ne mogu uopće kriviti imigranti. Zapravo, istina je suprotno od toga. Uz moralni suicid koji je doveo do toga da prevladava sličan stav prema imigraciji u gotovo cijeloj Europi, ako nema promjena u demografskom trendu Europljani su osuđeni na ekonomsko samoubojstvo jer po trenutnim stopama nataliteta, europsko radno sposobno stanovništvo će se smanjiti i suočiti s većim socijalnim izdatcima za održanje sve starijeg i ovisnijeg stanovništva. Europa sebe mora pogledati u ogledalo Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile u stanju integrirati imigrante iz cijelog svijeta, doprinoseći ne samo svojem osobnom blagostanju, već i na dobrobit zemlje. Međutim, umjesto toga, Europa preferira stvaranju lažnog problema i oko njega gradi rješenja koja će učiniti ništa više nego ubrzati svoj pad.

Ograničenost i glupost rasista i ksenofoba sprečava mnoge da ih uzimaju za ozbiljno. Međutim, njihova sposobnost da utječu na tradicionalne političke stranke je značajan i u porastu je. Svaki put kad jedan od njih dobije vlast u državi članici, ozakonjuju se rasistički i anti-europski program koji se sudara s glavom europskih institucija. Da bi se to zaustavilo, druge vlade trebaju se usuditi zazivati ugovore i pljeskati sankcijama ksenofobima i diktatorima, baš kao što žele sankcionirati one zemlje koje ne postupe u skladu s pravilima o proračunskom deficitu. No, na žalost, slab je odaziv europskih institucija i vlada, pred nosom su im protjerivani rumunjski Cigani iz Francuske, ekscesi u vezi slobode tiska u mađarskom Ustavu ili uznemiravanje ilegalnih imigranata u Italiji, sugerira da od njih malo očekujemo kada se treba oduprijeti drugim vladama.

Kraj solidarnosti

Kaže se da je za sve kriva ekonomska kriza, ali to nije u potpunosti točno. Glavni rizik za europski projekt ne dolazi iz krize same po sebi: Europa se suočavala sa krizom i prije nego što je nastala i izlazila iz nje ojačana. Usred krize 1980-ih i pod pritiskom tehnološkog napretka u Sjedinjenim Državama i Japanu, europske vlade odlučile su napraviti kvalitativni skok u integraciji. Tada su europski čelnici jasno predvidjeli ono što se u to vrijeme nazivalo "cijena bez-Europe", drugim riječima, bogatstvo i blagostanje koje se moglo ostvariti uklanjanjem prepreka koje su usporile gospodarski rast.

Danas, uz sve ozbiljne i teško riješive izazove koji su pred europskim gospodarstvom (posebno s obzirom na starenje stanovništva i gubitka konkurentnosti), postoji široki konsenzus o tome kako prevladati ove probleme. Pravi problem stoga treba tražiti negdje drugdje: u postojanju nepomirljivog razumijevanja o tome kako smo dospjeli u euro krizu, i kao posljedicu, kako bismo trebali izaći iz nje. Za neke, na čelu s Njemačkom, suočavamo se s krizom stvorene zbog fiskalne neodgovornosti nekih država članica. Dakle, rješenje se nazire u tome da se za države u problemu, jednostavno u skladu s mjerama štednje koje su na snazi, mjere moraju sada pojačati. Rješenje je predstavljeno i shvaćeno kao moraliziranje i propovijedanje o snishodljivosti kao da manjak ili višak zemlje odražava moralnu superiornost ili inferiornost cijele grupe ljudi. Mnogi bi željeli dvo-brzinsku Europu, ne temeljenu na vrijednostima, već na kulturne i religijske stereotipe: u prvom razredu bili bi moralni štediše koji prakticiraju protestantsku vjeru, u drugom, rasipni katolici kojima se ne može vjerovati, ili, ako se svodi na to, izbaciti ga na ulicu.

Ova verzija krize, koja riskira kraj Europe, mora se osporiti. Te zemlje drukčije od siromašne Grčke ili bogate Irske, prvoklasni su prvak korporativne moći, neoliberalizma i deregulacije, nalaze se u sličnim situacijama prisiljavajući nas da tražimo sofisticiranija objašnjenja. Patimo zbog rasta krize, logične faze u procesu izgradnje monetarne unije u kojoj postojanje jedinstvene monetarne politike, ne adekvatnom nadopunom fiskalne politike i regulacije financijskog sustava, uzrokuje neravnotežu koja jača i uzrokuje probleme koji se trenutno vide. U ovoj situaciji, obzirom da je monetarna unija dizajnirana bez uzimanja u obzir potrebnih mehanizama za rješavanje krize poput ove sadašnje, logično bi bilo razgovarati o tome kako usavršiti uniju, tako da funkcionira na uravnotežen način i, kao što se čini potrebnim, poboljša svoje upravljanje uvođenjem novih instrumenata i jačanjem ovlasti svojih institucija.

No, umjesto da slijedi put prema produbljivanjem Unije, ono što vidimo je pobjednik / gubitnik stav u kojem neki koriste trenutnu situaciju da nametnu svoj gospodarski model drugima, kao da su sve zemlje članice u istom stanju i mogu funkcionirati pod istim pravilima. Posljedica svega toga je da se, u nedostatku ambicioznijih mjera, zatvaramo u stanje permanentne krize. U međuvremenu, prilagodbe i rezovi povezani s trenutnim izvlačenjem pogoršat će krizu u koju su pale neke zemlje, prije nego im pomoći da izađu iz nje. Na tom putu propadanje je neizbježno, jer ako se rast i radna mjesta ne pojave uskoro, društva će se pobuniti protiv prilagodbe i prekomjernog dužničkog opterećenja ili, alternativno, tržišta i vlada vjerovnika raditi će zajedno i staviti ih u karantenu ili protjerati iz euro zone sve zemlje s problemima solventnosti. Ako se ide na ovakav način, Europska unija će prestati postojati u očima mnogih Europljana, kao što je Međunarodni monetarni fond za mnoge azijske i zemlje Latinske Amerike u 1980-ih i 1990-ih: sredstvo za nametanje ekonomske ideologije kojoj nedostaje bilo kakav legitimitet, ali koji je prihvaćen zbog nedostatka bilo kakve alternative. Možda bi to i funkcioniralo, ali Europa u tom slučaju više neće biti politički, ekonomski i socijalni projekt, nego jednostavno regulatorno tijelo zaduženo za nadzor makroekonomske stabilnosti koja pati od teškog demokratskog deficita i identiteta.

Okrenuta od svijeta

Jednako opasno kao što je i slom unutarnjeg sporazuma je europska nesposobnost da govori i djeluje u suglasju svijeta 21. stoljeća. Unatoč tome što je najveći gospodarski i trgovinski blok na planeti, najveći svjetski pružatelj razvojne pomoći i, čak, unatoč smanjenja, i dalje ima značajan vojni i sigurnosni aparat, Europa još uvijek provodi svoju moć u fragmentima i kao rezultat toga, kao što vidimo svakog dana u odnosima sa Sjedinjenim Državama, Rusijom ili Kinom, ili u njenim akcijama u mediteranskom susjedstvu, neefikasna je. Očito, Europska snaga nije usporediva s velikom silom niti to želi iskoristiti kao oni. Problem je u tome da Europa nije u stanju djelovati ujedinjeno i odlučujući način, čak i na svojim najbližim geografskim područjima kao što je Mediteran, gdje bi njena snaga trebala biti prevladavajuća, a niti je utjecajna ili učinkovita u institucijama poput UN-a, G -20 ili MMF-a gdje je njena politička i ekonomska moć ogromna. U svim tim multilateralnim institucijama, nalaze se mnoge europske zemlje, ali malo Europe, i što je najgore, malo je politika koja se uklapaju s njenim interesima.

Više od godinu dana nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma koji nam je obećao novu i učinkovitiju vanjsku politiku, paraliza Europskih vanjskih poslova je potpuna. Odgovor na arapske revolucije bio je bez sumnje kap koja je prelila čašu. Desetljećima, u zamjenu za zaštitu svojih interesa vezanih uz imigracije, energiju i sigurnost, Europa je podržavala održavanje na vlasti niz autoritarnih i korumpiranih režima, i ostajala slijepa na promicanje demokratskih vrijednosti i poštivanje ljudskih prava. Ali, kada su konačno i bez veće strane pomoći ljudi u regiji uzeli sudbinu u svoje ruke, odgovor iz Evrope je bio spor i kukavičji, s čelnicima koji se pojavljuju puno više zainteresiranim za zaštitu svojih gospodarskih interesa i kontrolu tokova imigracije od podrške demokratskih promjena. U ovome se još jednom očituje kratkovidnost, obzirom da ako arapske revolucije uspiju, ekonomska dividenda demokratizacije bila bi tako velika da bi zasjenila bilo koju kalkulaciju cijene revolucija.

Istina je da je Europa izbjegla pad u ponor ne puštajući Gadafia da uđe u Benghazi. To bi Europu vratilo unatrag, u dane Srebrenice, i pokrenulo nepopravljivu moralnu i političku krizu. No, nemojmo se zavaravati, u Libijskom ustanku, kao i u euro krizi, nakon izbjegnutog pada u ponor ima još puno toga što treba učiniti: uz postizanje mira koji zaustavlja Gadafijev režim za ostanak na vlasti, Europa treba vratiti vjerodostojnost u svoje vojne kapacitete, što je dovedeno u pitanje, kao i u svoje sigurnosne institucije i vanjsku politiku koja je potrošena. Frustracija s tim novim institucijama vanjske politike, posebno uloge stalnog predsjednika Vijeća, Herman Van Rompuy-a, visoke predstavnice za vanjsku politiku, Catherine Ashton, i novog europskog Vanjskog Akcijskog Servisa (EEAS), toliko je velika da su se europski kapiteli počeli sami razdvajati od ovih institucija i koordiniraju i rade samostalno.

Paradoksalno je da gdje smo se nadali da će doći do spoja europskih i nacionalnih interesa, u Bruxellesu i glavnim gradovima, sada pronalazimo sve veći lom: s jedne strane europska vanjska politika koja jedva da postoji na papiru i nedostatkom snage; a s druge strane, formira se niz politika na stvaranju koalicije volontera sa isključivo nacionalnim resursima. Da je Arapsko Proljeće završilo brzo i sretno, neuspjesi Europe prošli bi nezapaženo. Ali ako je ono što je pred nama, kao što se čini da će biti, je vrlo težak put prema demokraciji, ispunjen s djelomičnim pobjedama i porazima i puno nestabilnosti i nesigurnosti, Europa će se podijeliti, te će biti nesposobna za vršenje bilo kakvog utjecaja i time će postati nevažna u svijetu. Sa nikakvom ulogom na Bliskom istoku, poniženom Turskom sa zaprekama pred njeno pripojenje i mediteranskom regijom ostavljenoj svojoj vlastitoj sudbini, Europa će prestati biti vjerodostojan politički čimbenik u svijetu.

Pobuna elite

Godinama je europski projekt napredovao na temelju implicitnog konsenzusa između građana i elite u pogledu koristi od procesa integracije. Taj konsenzus sada je razbijen na dva fronta. S jedne strane građani su povukli bianco ček koji su dali europskim institucijama da njima upravljaju "za ljude, ali bez ljudi." S vremenom, proces integracije je dotaknuo najosjetljivije niti nacionalnog identiteta, posebno u odnosu bogatstva države i socijalne politike. Ekonomska, liberalna i deregulatorna pristranost europske izgradnje završila je politiziranjem i idealiziranjem projekta, koji je prethodno osmišljen s najboljim namjerama, ostavljena je u rukama stručnjaka i birokrata. No, više iznenađuje da uz ove pobune masa, postoji nešto što bismo mogli nazvati "pobune elita."

Njemačka je možda najjasniji primjer ovog fenomena. Prema anketama, 63% Nijemaca prestalo je vjerovati Europi i 53% ne vidi budućnost Njemačke u Uniji. Za elite stvari nisu puno drugačije: u vrijeme kada je izvoz u Kinu bio na rubu da nadmaši izvoz u Francusku, jug Europe se gledao kao prepreka za rast. Sjećanje na europsko opredjeljenje nestao je s generacijskom smjenom: samo 38 od 662 trenutnih članova parlamenta drže svoja mjesta od 1989. Bez ikakve sumnje gledamo u novu Njemačku. S obzirom na njenu veličinu i važnost, svaka promjena u Njemačkoj ima dubok utjecaj na europsku izgradnju. A budući da je ključno obilježje nove Njemačka nedostatak povjerenja u Europsku uniju, Njemačka izvozi nepovjerenje više nego povjerenje, kao što je činila u prošlosti. Bitna sastavnica europskog motora je zakočila, bez bilo kakve postojeće alternative da je zamijeni. Francuska može ekonomski preživjeti bez Njemačke vjere u uniju, i to bi čak mogla iskoristiti Ujedinjeno Kraljevstvo da popuni praznine koje je Njemačka ostavila u vanjskoj politici, ali je očito da Europa ne može napredovati bez Njemačke u potpunosti posvećene europskim integracijama.

U nedostatku njemačkog vodstva ili bilo koje alternative, proces integracije postaje iscrpljen. Predsjednici Komisije, José Manuel Barroso, i Vijeća, Herman Van Rompuy, te visoki predstavnik za vanjsku politiku, Catherine Ashton, izgubljeni lutaju u Europskoj magli, nesposobni da izražavaju jednostavan diskurs koji će ih povezati s pro-Europljanima koji još uvijek vjeruju u projekt. Samo Europski parlament povremeno se uzdigne u moralnu svjesnost, podižući zidove protiv populističkih i ksenofobnih ekscesa i pokušava unaprijediti proces integracije. Međutim, samo nekoliko članova Europskog parlamenta iznose vlastiti stav i spremni su se okrenuti protiv svoje vlade i nacionalne stranke kada je to potrebno. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, ali i u mnogim drugim zemljama, suočeni smo sa generacijom lidera sve više kratkovidnim i predanim predizbornim kampanjama: među njima, ni jedan ne govori Europi niti govori za Europu.

Epilog

Svakim danom osjećaj da se Europa fragmentira je više stvaran i opravdan. Može li se Europa raspasti? Odgovor je očit: da, naravno da može. Na kraju dana, Europska unija je ljudska konstrukcija, a ne nebesko tijelo. Da je potrebna i korisna opravdava njezino postojanje, ali to je ne će spriječiti od raspada. Baš kao niz povoljnih okolnosti koje su dovele do rizičnog pokretanja ovog velikog projekta, oslobađanje niza nepovoljnih okolnosti mogao bi vrlo lako dovesti do njenog nestanka, posebno ako oni koji su odgovorni za njenu opstojnost izbjegavaju svoje odgovornosti. Mnogi odani pro-Europljani su svjesni da je opasnost od propasti Europe vrlo stvarna, i zabrinuti su o tijeku događaja. Međutim, u isto vrijeme, strahuju da pesimizam s upozorenjima ove prirode može samo poslužiti da se ubrza kolaps. Ali kada iz dana u dan vidimo crvene niti pristojnosti i vrijednosti koje Europa utjelovljuje bivajući prevarena od strane netrpeljivih političara koji beskrupulozno siju strahove kod građana, nemoguće je drukčije vjerovati. Vidjevši jasnoću ideja i odlučnost s kojom anti-Europljani slijede svoje ciljeve, teško je vjerovati da će samo optimizam biti dovoljan sam po sebi da spasi Europu od duhova upornosti, egoizma i ksenofobije koji nas progone u sadašnjosti. Bez jednake razine odlučnosti i jasnoće ideja s druge strane, Europa ne će uspjeti."

Pollitika