Nepristrani analitičari unutar crkvenih redova trezveno primjećuju neke značajke zbog kojih je Crkva sve manje samodovoljan autoritet za mnoge mlade katolike i zbog kojih su oni sve manje uvjereni da su crkvena pravila ujedno i Božja pravila

Piše: Gordan Pandža

Kako biti katolik u suvremenoj liberalnoj kulturi koja nudi široku lepezu izbora, kako između sve raznovrsnije religiozne ponude "s pravom javnosti" tako i između brojnih duhovnih smjerova i pokreta koji imaju sve manje veze s tzv. objavljenim religijama i njihovim hijerarhijskim strukturama? To je pitanje kojim se Katolička crkva u svijetu i kod nas sve više zaokuplja posljednjeg desetljeća. Svjesna da je tradicionalni katolički identitet razvojem moderne znanosti te suvremenih i brzih sredstava komuniciranja (koja su prostrani svijet što su ga nekadašnji misionari godinama prelazili pješice pretvorila u "globalno susjedstvo") sve više pod kritičkom lupom preispitivanja novih generacija, Crkva čini sve što je u njenoj moći da potvrdi vrijednost svoje tradicije i pokaže da katolicizam raspolaže argumentima koji nisu olako zamjenjivi kao "rezervni djelovi" na suvremenom tržištu duhovnosti.

Nepristrani analitičari unutar crkvenih redova trezveno primjećuju neke značajke zbog kojih je Crkva sve manje samodovoljan autoritet za mnoge mlade katolike i zbog kojih su oni sve manje uvjereni da su crkvena pravila ujedno i Božja pravila, a crkvene strukture nužne za njihovo življenje kršćanske duhovnosti. Osim toga, postoji niz pitanja s različitih društvenih i bioetičkih područja na kojima se crkveno učenje ne pokazuje odgovarajućim zahtjevima vremena. Tu se najčešće spominje odnos prema ljudskoj spolnosti i varijantama spolnog života poput homoseksualnosti, odnos prema predbračnom životu mladih i kontroli rađanja, odnos prema ulozi žene u Crkvi, itd. Ankete, uz to, pokazuju da je mladim katolicima visoko na listi prioriteta socijalna pravda za koju se crkvena hijerarhija rječito zalaže u svojim proglasima, ali nerijetko "zaostaje" za visokoproklamiranim idealima u svakodnevnom životu i svojim djelima.

Katolicizam polazi od radikalno društvene naravi osobe. U tome leži glavni razlog zbog kojeg katolicizam neblagonaklono promatra brojne suvremene duhovne trendove, za koje smatra da ih karakterizira religiozni individualizam i duhovni egocentrizam, i za čiju ekspanziju ponajviše krivi suvremenu kulturu samoživog voluntarizma

Kako razumjeti zahtjeve mladih vjernika i društveno-kulturni kontekst iz kojeg dolaze, i kako odgovoriti na suvremena kretanja koja sve više izražavaju potrebu mladih za osobnom i individualnom duhovnošću umjesto tradicionalnom religioznošću življenom unutar zajednice, ključno je pitanje suvremenog katolicizma kojim se temeljito pozabavio američki isusovac Thomas P. Rausch u knjizi "Biti katolik u kulturi izbora", nedavno objavljenoj u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Polazeći od teze da je katolički identitet mladih vjernika danas ozbiljno ugrožen, Rausch, oslanjajući se na relevantna sociološka istraživanja, ističe da u sekulariziranoj postmodernoj kulturi mnogi vjernici, bez obzira na dob, počinju graditi svoje osobne religiozne identitete. Naime, u takvoj kulturi, zvanoj i "kulturom izbora", pripadnost nekoj religiji odnosno religijskoj zajednici sve manje je stvar naslijeđa i odgoja, a sve više postaje pitanje osobnih afiniteta i preferencija. Osim toga, kako primjećuje autor, sve je više mladih katolika koji nisu bliski sa svojom vjerskom tradicijom: slabo čitaju i poznaju Bibliju, malo znaju o povijesti Crkve i razvoju crkvenog učenja, još manje poznaju spise i djela iz života crkvenih naučitelja i heroja vjere, misionara, reformatora i svetaca.

"Koje su, dakle, oznake katoličkog identiteta? Koje su njegove korijenske metafore, njegovi interpretativni poticaji?", pita se autor i pokušava odgovoriti na to pitanje izdvajajući glavna obilježja po kojima je prepoznatljiv katolički identitet. Po njemu, za katolički doživljaj svijeta i Boga prije svega je karakterističan kršćanski realizam i specifična teološka interpretacija kršćanske objave. Takav realizam pretpostavlja da znanje počinje od neposrednog iskustva, ali ga nadilazi. Katolička racionalnost polazi od premise da kritički razum može probiti veo pojavnog svijeta i dokučiti, kolikogod to bilo nesavršeno, tajnu apsoluta. S drugog, teološkog motrišta, samootkrivanje tog apsoluta predstavlja kršćanska objava, Sveto pismo i poslanje Isusa Krista. Ali kako se objava razotkriva u ljudskoj povijesti i iskustvu, nju valja tumačiti na način koji uvažava čisto ljudske modalitete izražavanja.

U tom kontekstu, Rausch ističe da je katolički pristup istini pluralističan. On integrira teološki diskurs i filozofski kriticizam, uključuje suradnju vjere i razuma, Božje milosti i ljudske naravi, objave i crkvene tradicije na putu spoznaje i otkupljenja. No pritom odbacuje jednostrani idealizam i naivni realizam, kao i nerafinirane krajnosti ovog potonjeg: empirizam i biblijski fundamentalizam. "Ljudska bića otkrivaju smisao iskustvom, ali i kritičkim ispitivanjem, povijesnim istraživanjem, sistematizirajući ideje i postavljajući daljnja pitanja", kaže Rausch zaključujući da je znanje više od letimičnog pregleda.

U tom kontekstu autor ističe tri teološka žarišta katolicizma: sakramentalnost, posredništvo i zajedništvo. Sakramentalnost koja se odnosi na razotkrivanje božanskog otajstva kroz prirodu, narušenu ali i dalje prožetu milošću. Posredništvo koje ističe da se milost, kao Božja nevidljiva prisutnost, uvijek otkriva putem nekog konkretnog simbola: događaja, znakova ili sredstava spasenja, na način izgrađen od simboličkog jezika kulture koja nas oblikuje.

Na poslijetku, kao središnje načelo po kojem je katolička religioznost prepoznatljiva, autor ističe zajedništvo. "Čovjek sam za sebe, bez drugih, ne može biti kršćanin", kaže Rausch pojašnjavajući da je posredništvo uvijek omogućeno po zajednici, jer katolicizam polazi od radikalno društvene naravi osobe. U tome leži glavni razlog zbog kojeg katolicizam neblagonaklono promatra brojne suvremene duhovne trendove, za koje smatra da ih karakterizira religiozni individualizam i duhovni egocentrizam, i za čiju ekspanziju ponajviše krivi suvremenu kulturu samoživog voluntarizma.

Unatoč tome što priznaje mnoge primjedbe upućene Crkvi od mladih vjernika, autor ipak ističe da je katolicizam bitno crkvena vjera i da je teško zamisliv katolički identitet izvan Crkve.

"Naš odnos prema Bogu ne može se odvojiti od naših odnosa prema drugim ljudskim bićima; ne možemo biti ‘spašeni’ sami za sebe, bez drugih. Crkva je hodočasnički narod; mi smo uvijek ‘na putu'", poručuje autor ove knjige koja postavlja niz pitanja izuzetno važnih za preispitvanje religioznog identiteta suvremenog katoličkog vjernika.

Vjesnik