Krajolik je doista sirovina, temelj opstanka i gospodarski pokretač turizma. Je li ekonomija turizma uistinu svjesna te povezanosti?

Piše: Đuro Tomljenović

Koliko često treba ponoviti da se u nekoj drugoj privrednoj grani kapital može izgubiti i ponovo zaraditi, ali kad se u turizmu jednom izgubi temeljna supstancija – priroda i zemlja – ona se više ne može nadoknaditi. Krajolik je doista sirovina, temelj opstanka i gospodarski pokretač turizma. Je li ekonomija turizma uistinu svjesna te povezanosti?

Je li si turistička struka uopće pokušala predstaviti što će se dogoditi kada se lavina budućih turističkih potrošača krajolika zakotrlja i razlije po djelomično slobodnim, ali pretežito ipak već do granice opterećenja gospodarski iskorištenim površinama predviđenim za odmor?

Buduće vojske turista, ali i vlasnika apartmana i vila, "osvojit" će i zadnje raspoložive krajolike. Nedirnuti dio prirode tako se sve više "dodiruje". Svi znakovi, posebice nuđenje stranim investitorima da grade tzv. resorte, a zapravo apartmane i vile, upućuju na približavanje oluje koja je opustošila mnoge predjele i uzmorja Mediterana. Hrvatska, s veseljem se hvale turistički djelatnici, postaje najpoželjnije odredište, a ja dodajem ili prevodim, nažalost to znači – Hrvatska postaje najpoželjnijom nekretninom Europe.

A kako ti turistički projekti koji nam se nude izgledaju danas u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj? Nakon kratke sezone milijuni naselja nalikuju sablasnim gradovima. Zatvoreni prozori dućana, zabravljena vrata, spuštene rolete, mrtva mjesta, slijepa pročelja, stoje napušteni poput zaostalih kulisa kratke turističke predstave, ali u vijeke vjekova istesane i zabetonirane, kao suvremeni Pompeji u izmučenim predjelima za odmor. Kad svatko bude imao kuću na selu, više neće biti sela. A kada ne bude više sela i krajolika koji se razlikuju od grada, tada više neće biti ni turizma, osim, eventualno, gradskog turizma.

Krivnju za takvo loše stanje naposljetku snosi fetiš rasta, koji vlada i u turističkoj ekonomiji, odnosno nerazumna gledišta o kvantitativnom rastu. Polazi se naime od pretpostavke da je rast sam sebi svrha. A razvoj turističke infrastrukture treba poticati samo kada se na taj način, stvaranjem novih radnih mjesta i prihoda, poboljšava gospodarska osnova lokalnog stanovništva koje na tom području živi već generacijama.

Krajolike u kojima nema stalno nastanjenog stanovništva treba čuvati od izgradnje turističke infrastrukture. Stoga više nego ikada prije, danas treba zahtijevati da turistička politika vodi računa prije svega o čovjeku – i turistu i domaćinu. Ne pokuša li to i ostane li usmjerena na politiku rasta i zahtjeve turističke industrije tj. investitora, ona će se prije ili poslije suočiti s oblicima "pobuna turista¨ i ¨pobuna lokalnog stanovništva¨- protiv turista.

H-Alter