Intervju sa Margaritom Tsomou, jednom od osnivačica i urednica časopisa Missy. Margarita je također i queer performerica 

Piše: Đurđa Knežević

Đurđa Knežević: Na Queer festivalu, ovdje u Berlinu, gdje si sudjelovala na jednom od panela i kroz analizu spota Telefon Lady Gage, govorila o problemu pop-kulture vrlo kritično. Već i sam naslov tvojeg priloga bio je izazovan, naime, naslovila si ga "C'm on Lady Gaga, is that all?" Možeš li reći nešto na temu kako se po tvojem mišljenju feminizam nosi, s kojim i kakvim poteškoćama je suočen kad je u pitanju pop kultura, osobito u liberalističkom okruženju zapadnih zemalja iz čije paradigme, ima se dojam, ne nalazi izlaz?

Margarite Tsomou: Činjenica je da su u vrijeme u kojem živimo, pri tom mislim na vodeće zemlje u svijetu, stare europske države, pitanja roda i queer-a su sve više obilježena specifičnim razvojem ili, rekla bih, usmjeravanjem u posebne niše. Jedna od važnijih u tom smislu jest ona koja se odnosi na konzumerizam, a pop kultura je katalizator tog procesa. Kao što je to u osnovi bila cijelo vrijeme od ‘68. nadalje. Konzumerizam je podredio i integrirao u mainstream šezdesetosmašku subkulturu i malo kasniji punk, potom hip-hop, pa na koncu sada i queer… sve što mu se i kad mu se našlo na putu. Fenomen Lady Gage je dobar model na kojem se to možda najjasnije vidi. Vratit ću se na Lady Gaga, no prije bih spomenula da, u ovim zemljama o kojima govorim, bilježimo progres u ostvarenju gay i queer prava, mi se sada, lezbijke i gayevi, možemo vjenčati, dopušteno nam je da budemo "normalni" ljudi, da imamo dakle sva ista prava kao i ostali, ali to znači i pripitomljavanje.

Prijašnji subjekt koji je bio disidentski, čija je, recimo i to, seksualnost bila razumljena i tretirana kao devijantna, dobivši primjerice pravo na brak, biva normaliziran, uključen. Događa se već raspršivanje queerovske geste, simbolike, postupanja, stava, a kad se dođe do toga, postavlja se novo pitanje: kako smo naime zaustavljeni kao disidentski subjekti, kako je provedena integracija u glavne društvene tokove? Pa se recimo pitamo, ok, sad se možemo vjenčati; da li je to cilj vrijedan truda? Nije li na koncu riječ o tome da queer dovodi u pitanje brak kao instituciju, a ne da naprosto želi biti integriran u društvo tako da prihvati, to jest, bude prihvaćen u tu instituciju? Nije li zadatak queer-a, kako se prije govorilo, dovođenje u pitanje društvenih odnosa ovakvih kakvi su danas na djelu?

ĐK: Tvoja je tema queer; možeš li naznačiti s kojim se problemima queer danas suočava i, prije toga, koja su po tvojem mišljenju njegova povijesna izvorišta?

MT: S kapitalizmom je tako da mora stalno tražiti nova tržišta na koja će se širiti, naći nove potrošače, stoga treba tražiti i nalaziti nove proizvode, stalno u potrazi za novim. I prirodno je da će se usmjeriti na one koji pokušavaju učiniti, izmisliti nešto drugačije, što još nije u domašaju kapitalizma, nešto što se još nije pojavilo na tržištu. Stoga i okretanje i traženje po marginama, među marginalnim grupama. U tom smislu je ‘68. bila uspješna greška. Sudionici tih događanja pogriješili su uspješno, tako uspješno da se kapitalizam uspio uspostaviti na temeljnim zahtjevima šezdesetosmaške generacije.

Uzmimo samo područje kulture u užem smislu, ili još bolje estetiku tog vremena, simbole, promjene odnosno inovacije koje su se dogodile u životnom stilu građana; to se pokazalo kao opasno mjesto, međutim, za kapitalizam je upravo tu bilo najlakše ući i prisvojiti zatečeno. Kada govorimo eventualnom utjecaju ‘68. na današnjicu, još uvijek važe neki ondašnji zahtjevi koji su se odnosili, a i danas se odnose na strukturalna pitanja društva. Napokon, koncept civilnog društva unutar kojeg su nastali i moderni ženski pokreti, feminizam, drugačije pozicioniranje sindikata… svakako, nešto, i to vrijedno, jest ostalo.

Istina, danas više nemamo pokret u smislu ljudi, masa na ulicama, i to je loše. Imamo međutim, različite miljee, različite diskurse koji funkcioniraju na različitim razinama i u različitim socijalnim grupama. Istina je da su ti diskursi slabo povezani, što bi ih činilo društvenim pokretom, i tim su lakše prisvojivi za kapitalizam. Jednako kao i drugi, upravo zbog te nepovezanosti, bolje rečeno (samo)izoliranosti, queer je osobito lak plijen. Ukoliko mi, koji sebe vidimo unutar queer-a, ne želimo da se to i dogodi, moramo tražiti poveznicu sa drugim društvenim grupama i pokretima, moramo tražiti saveznike.

 ĐK: Pa gdje vidiš saveznike?

MT: Za potkrepu vrijedi primjer odavde iz Njemačke. Ne može biti očiglednije, pogledajmo, imamo ženu, Angelu Merkel kao predsjednicu vlade i homoseksualca Guida Westerwellea kao ministra vanjskih poslova, koji k svemu tome izuzetno agilno i bezočno zastupa neoliberalne interese, djelujući otvoreno u korist klase bogatih. U najkraćem, oboje se posve neprikriveno u stvari zalažu za dokidanje društva i uspostavu tržišta na mjesto društva. I što sad imamo, na čelu države mi je žena, koja bi mi valjda zbog svog spola trebala biti saveznica, potom na vrlo istaknutom mjestu u državnoj upravi imam homoseksualca, koji bi mi kao gay, kao queer morao biti saveznik; ja sam, po tome, u istom čamcu s Merkel i Westerwelleom.

Međutim, nikakve poveznice među nama nema, oni su mainstream i u izrazitoj, rekla bih nepomirljivoj suprotnosti s queerom. Guido Westerwelle je gay i to niti je prednost niti je naravno problem, međutim to ga ne čini po nekom automatizmu saveznikom, jer istovremeno, kao politička persona primjerice, govori vrlo ružne stvari o nezaposlenima, koje uostalom bivajući u stranci i sada kao ministar u vladi i sam proizvodi, govori vrlo ružno o muslimanima, koji su svojedobno bili pozivani a sada se nalaze u vrlo lošoj situaciji u Njemačkoj, o imigrantima i tome slično. Westerwelle i Merkel, i naravno cijela vlast, na prljavom je zadatku u Afganistanu, prodaju oružje svima redom i slično. S time ja ništa, baš ništa nemam zajedničko, sa gayem Westerwelleom ili ženom Merkel, sigurna sam da imam neusporedivo puno više veze i zajedničkih interesa s nekim običnim straight muškarcem na cesti. Ono što mi ovdje u Njemačkoj moramo učiniti jest da odredimo, redefiniramo političke pozicije i pronađemo istinske saveznike.

ĐK: Lady Gaga, pretpostavljam, nije saveznica, iako se čini da bi se rado smjestila na tu poziciju.

MT: Kad je riječ o Lady Gaga, imamo sličnu situaciju kao i s Angleom Markel i Guidom Westerwelleom u politici, a s Gagom u dijelu koji se odnosi na politiku estetike. Lady Gaga je također rezultat popularizacije queera, pojave gay tržišta, to jest, inkluzije gay populacije u tržišne interese. Ona funkcionira tako što nam s tv ekrana poručuje da budemo sretni, pritom noseći reciklirane oznake koje su na sceni bile prisutne davno prije, i očekuje da to smatramo nečim osobitim, novim. Pritom ona to čini na način koji odgovara reklamama, vrlo jednodimenzionalno. Također, nastojeći da proizvede spektakl odnosno skandal. I sad bi ona s tim što čini trebala biti reprezentant queera, queer politike, na jednak način kao što bi to valjda u nekim drugim segmentima trebali biti Merkel i Westerwelle? U queer politici, kako ju ja razumijem, postoji mnogo, mnogo više od pukog pokazivanja i manipuliranja queer simbolima ostajući u okviru mainstreama. To, tu površnost pokušavam problematizirati, vidjela si to i na debati, s pitanjem Is that all, Lady Gaga?

ĐK: Postoje li ipak neke mogućnosti otpora i neovisnog djelovanja?

MT: Ne mislim da je kapitalizam u stanju preuzeti baš sve, mora biti neki limit. Istina je da je kapitalizam preuzeo pokret ‘68. sa svim zahtjevima, kao što su npr. anti-autoritarizam, sloboda rada, i transformirao ih u mrežu društva baziranog na projektima, gdje ljudi nemaju socijalnu sigurnost, ljudi koji su, uz to što povremeno rade na tim projektima, u osnovi nezaposleni. To je tipičan postupak kapitalizma koji preuzima, transformira i prevede određene ideje i prakse u sistem gdje funkcioniraju kako njemu odgovara. Treba imati na umu politiku qeera, uzmimo unutar toga pojavu drag-queenova, transrodnih osoba, uopće nastojanje queer populacije da gradi utopijske zajednice, međutim uvijek su to na kraju nezavršeni procesi i otvorena pitanja. Barem se nadam. Recimo, između ostalih pitanja, vrlo je važno kako organizirati različite forme zajedničkog življenja, posebno ovdje upućujem na propitivanje i problematiziranje obitelji kao oblika zajedničkog života. To se konkretno pitanje meni čini važnim, sve je to vezano uz pitanje načina reprodukcije društva kroz obitelj, jer način njegove reprodukcije je vrlo jako vezan uz pitanja roda, ali isto tako i uz ekonomska pitanja. Po mojem sudu, queer, kako ga ja razumijem, upravo podriva ovo pitanje reprodukcije.

Uzmimo instituciju braka, koncept zajedničkog življenja koji je većina gayeva i lezbijki srdačno prihvatila bez ikakvog propitivanja. Ili pitanje o uključivanju i povećanju broja gayeva i lezbijki u vojsci, za što se zalaže i Lady Gaga, i imala je pravu kampanju po tom pitanju. Ta pitanja o dvjema vrlo patrijarhalnim institucijama treba postavljati i problematizirati, u protivnom, ostaje se u neo-liberalnoj paradigmi.

Slično je i s feminizmom, ako govorimo o političkoj ljevici uopće, može li ona računati na ikakve bitne društvene promijene ako u njoj nema mjesta za feminističku i queer politiku? Bez toga, društvo će ostati nadalje organizirano na macho strukturama i ostaje u staroj društvenoj paradigmi. Analizirati kapitalizam a izostaviti queer teoriju, rodnu teoriju i feminizam, mislim da nije moguće, kao što nije moguće politički djelovati bez navedenih elemenata. Baveći se feminizmom i queerom, sve sam uvjerenija da ne možeš istinski djelovati politički i propitivati kapitalizam bez feminizma, kao što i feminizam bez politike koja bi djelatno dovodila kapitalizam u pitanje nema nikakvog smisla. Nužne su obje strane, recimo, trenutno je kritično pitanje radnih uvjeta svih radnika i mi moramo raditi na tom pitanju zajedno upravo da bismo iz toga izvukle i neke feminističke zaključke i pouke i učinili feminizam ponovo produktivnim. Sa ženama kao fleksibilnom radnom snagom i uopće feminizacijom rada moramo se suočiti svi zajedno, to nije samo pitanje i problem žena.

 ĐK: Na koncu, da ipak odgovoriš, zašto Lady Gaga i zašto baš u ovom momentu?

MT: Prije svega, Gaga, da tako kažem, jaši na valu integracije queera u društvo uz pomoć tržišta, pretvarajući queer u robu kao i svaku drugu. Ona nije jedina u pop biznisu koja to čini, uzmite samo primjer serije L-world, koja je kompletno mainstreamovska i konzumeristička, prikazujući tzv. "normalnu" sliku života lezbijki, kako bi to moglo biti, dajući slike vrlo lijepih, uspješnih žena, sve malograđanski sterilno. I takvih serija o lezbijkama i gejevima već ima velik broj, već je odavno razvijen pop biznis u kojem su se i gejevi i lezbijke uklopili i djeluju kao uspješan tržišni proizvod. Lady Gaga ni u kom slučaju nije prva u tom biznisu, no u ovom trenutku ona je posljednji, novi modni proizvod popularne mainstream kulturne industrije ponuđen tržištu.

Na koncu, na njom samoj, u tome što ona čini, nema ničega što već nije bilo, ona djeluje kao plastična lutka kojoj se dodaju dijelovi i time joj se mijenja i izgled i identitet. A te se dijelove uzima od stvarnih, svakako mnogo autentičnijih queer osoba, kao recimo Grace Jones, Fredy Mercury, Antony and the Johnsons i mnogi drugi. Sa svim tim recikliranim elementima koji još funkcioniraju kroz podsjećanje na autentične osobe i razdoblja, uz dozirano poigravanje sa skandalima, pop industrija može ponovo zarađivati enormne pare. Ovakva spretna kombinacija, svojevrstan patchwork izvrstan je proizvod, koji ima savršenu prođu na tržištu. Pa Gagu obožavaju, dive joj se, nema otpora prema njoj i onome što čini, skandali očigledno i nisu skandali, a sve se temelji na proizvodu sastavljenom od vrlo jeftinih elemenata, prihvatljivih masama obožavatelja. Prije svega mislim na muziku, koja je jako, jako jeftina, to jest, loša, na razini onoga što proizvodi natjecanje za pjesmu Eurovizije. Ona ne donosi baš ništa originalno, samo je prikupila od prije postojeće elemente i stoga ju je vrlo jednostavno "čitati", to jest prihvatiti.

Otuda i takav svjetski uspjeh. Ona koketira sa svime, pa recimo i s umjetnošću, a to je opet zahtjev tržišta koje sluti među poklonicima umjetnosti bogatu klijentelu. Napokon, tržište umjetničkih djela je vrlo moćno i bogato. Možeš li zamisliti, ona citira Rilkea!!! Ha, ha…

I napokon i najvažnije za biznis, bliskost s modnom industrijom, biznisom koji okreće velik novac i ne čudi da pop biznis nastoji naći priključak i s time. Najbolje od svega je da se to više niti ne prikriva, Gaga sama za sebe kaže "Ja sam proizvod". To je vrlo lukav potez, pri čemu ona i dalje igra na autentičnost, na vezu s umjetnošću, da bi već u slijedećem trenutku opisala samu sebe posve drugačije. Reći će, "ja sam čudovište proizvedeno od raznih poznatih sastojaka", "ja sam sintetično roza", priznaje glatko da je ono što jest i što čini potpuno i svjesno lažno. I to je možda jedina originalna stvar u vezi s Gagom – da ništa ne prikriva; dapače, u tome se očituje svjesna namjera, ona inzistira na govorenju publici da je čisti produkt tržišta i isto je tako jasna u nastojanju da sve to što jest i što čini – prodaje. I ništa se ne događa.

Po meni, cijela ta stvar s Gagom je simptom političke situacije i svega ovoga što se danas događa u društvu s krizom koja je na djelu. S Gagom je kao i s krizom, sve znamo, nema tajni, menadžeri su vrlo iskreni, političari također, bez prikrivanja ili nekih lažnih objašnjenja oni krizu rješavaju tako da jednostavno daju bankama novac da spase banke a ne proizvodnju, radna mjesta i slično. Te iste banke podržavaju njih, svatko to može vidjeti, ništa se ne odvija prikriveno od javnosti. I opet – ništa! Društvo danas nalikuje zaslijepljenim zečevima na autoputu, koji vide približavanje auta koji će ih udariti ali se nisu u stanju maknuti.

ZaMirZINE