Kroz obilje instant-zabave i reality show programa djeca uče kako će što bolje oponašati svog medijskog idola i tako što prije odbaciti sve atribute djeteta i djetinjstva koje je ionako podređeno profitu kroz trendovske igračke i odjeću što ih povodljivi roditelji prate

Piše: Zlatko Miliša

Već dulje bavim se medijskim manipulacijama, analizirajući listove za tinejdžere, reklame, poruke svjetskih uspješnica, razne programe u kojima sudionici igraju "igre" psihološkog kanibalizma, sve do interneta s kojim umiru brige za druge. Sada se uz nasilne crtiće pojavljuju i neke čudne slikovnice…

U novijoj produkciji "kulturnog smeća" pojavljuju se i "slikovnice" u kojima se trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica "Rupa u pijesku" od izvjesne Slavke Škobić, (izdavač Profil, bez godine izdanja) koja je, usput nerecenzirana, i sa zanimljivim "odgojnim" porukama. Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća trogodišnjacima nudeći im korisne savjete!? Evo nekoliko citata iz sadržaja: "Rupe u pijesku zabavno je raditi jer tamo možeš sakriti svoj ili tuđi autić, tatine ključeve od automobila… a potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj, bakine naočale…" A kad si sve to posakrivao, autorica "pedagoški poentira" kako se "na kraju u istu rupu možeš popiškiti, a dok piškiš – prisjeti se što je sve u njoj". Skandalozne poruke u kojima se djeci prikazuje kao zabavno sakrivanje važnih stvari svojim bližnjima, kao i prekapanje po privatnim stvarima, a na koncu skrivene dragocjenosti lijepo popiškiti, sve u svrhu dobre, "kreativne" igre. Što bi na ovo rekli: Ivana Brlić-Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali "nesuvremenici" današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju? Takvoj populaciji možemo sve podvaliti, djeca ove "bumerang-generacije" ionako trpe sve! Bajku su im ionako već otuđili ti isti odrasli koji im svakodnevno nude neke nove priče, uz dosljedne idejne poruke junaka negativaca. Glavni junaci u takvim suvremenim pričama postaju sporedni likovi, a na scenu stupaju marginalci, neki novi "heroji" novog doba!

Istraživanja u zemljama EU-a pokazuju da djeca u Europi provode više vremena ispred triju ekrana nego u školi. Odatle moja tvrdnja da su mediji postali glavni agens u socijalizaciji djece i mladih. Na HRT-u je sve manje emisija odgojno-obrazovnog programa, omiljenih bajki i crtića, a na komercijalnim programima ih nema. Kroz obilje instant-zabave i reality show programa djeca uče kako će što bolje oponašati svog medijskog idola i tako što prije odbaciti sve atribute djeteta i djetinjstva koje je ionako podređeno profitu kroz trendovske igračke i odjeću što ih povodljivi roditelji prate.

Tako i spomenuta slikovnica koketira s neposluhom i ismijavanjem najmilijih. Medijski manipulatori osiromašuju dječju maštu, uče ih servilnosti, imitatorstvu, a klincima se ne obraćaju kao djeci nego kao odraslima. Posljedica jesu nerazlikovanje fikcije od realiteta te nebrige za druge. Sve je to potpomognuto permisivnim odgojem i indiferentnim roditeljima jer tamo gdje prestaje odgoj i odgovorno roditeljstvo, otvara se područje za manipulacije.

Konzumerizam ostavlja najveće ožiljke na djeci jer postaju ovisnici o stvarima. Utjecaj "poznatih faca", celebrityja, nametnutih djeci kulturološki je i pedagoški vandalizam. Nezamjenjivu ulogu roditelja sada i pojedine slikovnice ismijavaju i odbacuju, jer je djeci sve dopušteno. Tako se stvara narcizam s najpogubnijim posljedicama na razvoj mlade osobe. Umjesto razvoja empatije i altruizma kod djece se potiče samovolja kao poželjna vrlina. Bez emocija i mašte djeca postaju mali manipulatori. Crtići i ovakve "slikovnice", koje se ne bi smjele tako ni zvati, pretvaraju se u tržišnu robu.

Nije li indikativno što se internet naziva novom "društvenom mrežom" u kojoj se na Fejsu imaju stotine prijatelja, a u stvarnom životu pokidane su sve komunikacije? Istraživanje Ipsos Pulsa pokazalo je da su televizija i internet najbolji prijatelj svakom drugom djetetu u Hrvatskoj. Rezultati spomenutog istraživanja u potpunosti se poklapaju s istraživanjima drugih zemalja, kao i s onima koja sam provodio s djecom u Zadru. Ta istraživanja pokazala su da je čak 11 posto osnovaca razvilo medijsku ovisnost, tj. da više od pet sati dnevno provede na internetu, a 12 posto više od pet sati ispred televizora. S tom djecom nitko ne razgovora o tome što vide na internetu, što vide na televiziji, nitko kroz razgovor ne razvija kritičnost u gledanju i prosuđivanju ponuđenog, čast iznimnim učiteljima i roditeljima. Ne upozorava ih se na to kakve su mogućnosti manipulacije, da virtualni i stvarni svijet nisu isti. Tko je ozbiljno shvatio apel američkog predsjednik Baracka Obame upućenog roditeljima da nadziru što im djeca rade na internetu jer čak 42 posto poslodavaca i podatke s interneta koristi pri zapošljavanju.

Ne samo da bake i djedovi djeci nisu tako cool, nego ni uži članovi obitelji. Omiljeni sadržaji suvremene djece strane su serije i filmovi te reality zabava. Postoji li ikakva razlika između djece i odraslih u preferencijama istih? Djeca imitiraju ponašanje koje vide na televiziji već od vrtića. "Gledajući nasilje razvijaju empatiju na nasilje, a seksualizirani sadržaji kod njih razvijaju drukčiji moralni okvir do te mjere da im i silovanje postaje normalno", kazala je dr. Buljan-Flander.

Mladi žive u društvu krize koju oni nisu proizveli, društvu rizika koji oni nisu proizveli. Upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika koji je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj počinje se ponašati rizično. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i drugo. Visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, strah od života i pred životom, stvaraju pretpostavke za bijeg iz realnosti u svijet virtualnih zajednica i "društvenih mreža". To je nametnuti bijeg u virtualnu stvarnost gdje se, navodno, mogu imati stotine prijatelja, a u stvarnom životu – nitko. Manipulatori se okreću najmlađima koje tjeraju na prihvaćanje imperativa: Sve mora biti sad i odmah. Tako se stvaraju armije neurotične (egocentrične) djece. Virtualni svijet čovjeku pruža privid uključenosti u život, a on je zapravo otuđen ili isključen. Manipulator od javnih osoba traži da postaju "javno dobro", kao u svakom reality showu. Zaključujem: djeca i mladi nisu izgubljena, nego izigrana generacija i zato nam se sve vraća kao bumerang. (Auto)destrukciji i medijskim manipulacijama ne nazire se kraj.

*Sveučilišni profesor iz Zadra

Vjesnik