Kao što se s tijekom vremena izlizala i "jamstvena kartica", tako se malo-pomalo izlizala i Sanaderova vjerodostojnost i predodžba da je riječ o modernom političaru europskog kova

Piše: Marijan Lipovac

Predviđali su mu sjajnu karijeru u Europskoj uniji, a završio je na međunarodnoj tjeralici, u društvu Osame bin Ladena, Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Kao premijer i predsjednik HDZ-a jasno se odredio prema najmračnijim stranicama hrvatske prošlosti, da bi na kraju u strahu od zatvaranja pobjegao iz Hrvatske na zapad, u maniri zločinačkog ustaškog vođe Ante Pavelića, mijenjajući pritom u bijegu automobile poput iskusnog kriminalca.

Ivo Sanader, koji je pet i pol godina vladao Hrvatskom i bio rado viđen gost u europskim i svjetskim metropolama, danas je tema novinskih crnih kronika i predmet potrage stranih policija kao da je riječ o opasnom ubojici ili pljačkašu. Sanaderov kukavički bijeg i optužba da je godinama zloporabio politički položaj i ovlasti i bio na čelu zločinačke organizacije, neslavan su kraj za političara od kojeg se mnogo očekivalo i koji je imao povijesnu šansu da Hrvatsku uvede u EU i učini je pristojnom i prosperitetnom zemljom.

"Ubrzat ćemo ulazak Hrvatske u EU i NATO, za razliku od drugih koji su ugrozili naš napredak svojom neodlučnošću i nesposobnošću", pisalo je uz ostalo na "jamstvenoj kartici" sa Sanaderovim potpisom koju je HDZ dijelio u kampanji uoči izborne pobjede 2003. Glavne poruke tadašnjeg premijerskog kandidata bile su "Pokrenimo Hrvatsku" i "Za mene su ljudi ispred politike", ali danas je jasno da je Sanaderu ispred svega bio njegov osobni interes i da mu je do Hrvatske bilo stalo jedino ako je u tome vidio korist za sebe. Kao što se s tijekom vremena izlizala i "jamstvena kartica", tako se malo-pomalo izlizala i Sanaderova vjerodostojnost i predodžba da je riječ o modernom političaru europskog kova. Od čovjeka u kojeg su velike nade polagali i Europa, ali i mnogo hrvatskih građana, Sanader se pretvorio u golemo razočarenje. Čak i ako se ima na umu napredak koji je Hrvatska pod Sanaderovim vodstvom ostvarila u pristupu EU-u i ulazak u NATO, iz današnje se perspektive čini da je najkorisnija stvar koju je Sanader učinio Hrvatskoj to što se 1. srpnja 2009. povukao s premijerske dužnosti.

Koliko god to bio neodgovoran potez bez presedana, Sanader je svojim odlaskom omogućio da se nadležne institucije napokon počnu baviti mračnim stranama njegove vladavine, o kojima su ranije postojale samo indicije i sumnje. Bez Sanadera, Hrvatska je uspješno nastavila pregovore s EU-om nakon što ih je on svojom neodgovornošću i nerješavanjem otvorenih pitanja sa Slovenijom doveo u blokadu. Kakva bi Hrvatska bila danas, na kraju 2010., u slučaju da je Sanader i dalje u Banskim dvorima nezahvalno je nagađati. No pregovarački bi proces najvjerojatnije stajao, jer Sanader, unatoč svim svojim tobože dobrim vezama s europskim kolegama, očito nije bio sposoban izvesti ga iz slijepe ulice, a zbog straha da i sam ne završi u Remetincu ne bi dopuštao pravosudnim institucijama da rade posao u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Time bi Hrvatskoj do daljnjega zatvorio vrata EU-a, efikasnije od svih slovenskih blokada i topničkih dnevnika, a vlastitu zemlju i njene građane pretvorio bi u taoce svoje taštine i nečiste savjesti. Sa Sanaderom na čelu i njegovim zataškavanjem prave istine o razmjerima krize i recesije Hrvatska i njeni građani ne bi doživjeli nužno otrježnjenje ni spoznali činjenicu da je kriza rezultat naših domaćih slabosti i problema koji se godinama nisu rješavali i nedostatka strukturnih reformi u svim sektorima.

Dok je nekada svojom uglađenom proeuropskom, a istodobno i domoljubnom retorikom relativno uspješno premošćivao razlike u hrvatskom društvu, između lijevih i desnih, Sanader je danas na najboljem putu da bude upamćen kao jedna od najkontroverznijih i najsramotnijih osoba novije hrvatske povijesti i u tome je, paradoksalno, ponovno ujedinio cijelu Hrvatsku. Danas je očito da su i Sanaderov povratak u politiku sredinom listopada i svi njegovi kasniji javni istupi u kojima se obračunavao s aktualnom Vladom i vodstvom svoje bivše stranke bili njegov labuđi pjev i da se radilo o potezima očajnika uplašenog zbog sudbine koja ga očekuje. Spekulacije da bi omraženi i prezreni Sanader mogao okupiti nekakvu kritičnu masu koja bi dovela do pada Vlade ostale su puka tlapnja, kao i Sanaderovo nebulozno tumačenje da se vratio u politiku kako bi se borio protiv "nevjerojatno nedemokratskog razvoja događaja".

Zarobljen u vlastitim iluzijama, Sanaderu se dogodilo ono najgore što se može dogoditi svim prodavačima magle, a to je da i sami počnu vjerovati u vlastite obmane. To ga je stajalo 3. siječnja, kad je pokušao puč u HDZ-u, iz kojeg je dan kasnije izbačen, a tu cijenu plaća i danas. Daleko od aktivne politike, Sanader nije postao svjestan da se Hrvatska u mnogo čemu promijenila nabolje otkad je on napustio vođenje vlade. Zaboravio je da više nije lider bez premca čije ime skandiraju razdragane tisuće obožavatelja ni moćni kancelar koji bi bio nedodirljiv za pravosudne istrage te da s njim više nitko ozbiljan na političkoj sceni ne želi imati posla.

Kad njegove prijeteće poruke nisu urodile plodom, Sanader je napravio ono što rade svi koji s razlogom strahuju od kaznenog progona i pobjegao. Sanader niti kao premijer u opasnim situacijama nije svoj strah mogao zaštititi retoričkim umijećem i floskulama nego bi uvijek reagirao bahatošću i nervozom koja bi njegov strah činila još izraženijim. Dok Franjo Tuđman 1991., u najgore vrijeme Domovinskog rata, nije ni pomišljao na bijeg, nego je svojim suradnicima govorio da će, dođe li do najgoreg, otići na najbližu bojišnicu i poginuti, Sanader nikad nije imao toliku količinu hrabrosti jer mu je važnija bila vlastita koža i osobna komocija. Nije mu međutim nedostajalo drskosti da istodobno radi jedno, a govori drugo, da na političkim skupovima ponavlja da politiku shvaća kao služenje hrvatskim građanima, a da istodobno moć i položaj koristi za osobne probitke.

U javnosti se Sanader predstavljao kao praktični katolik iz pobožne obitelji, ponosio se što je bio posljednji državnik kojeg je prije smrti primio papa Ivan Pavao II. Pozivao se na demokršćanstvo, a istodobno se u političkoj praksi ponašao suprotno kršćanskim načelima koje umjesto sebičnosti podrazumijevaju usmjerenost prema općem dobru, poštivanje svakog čovjeka i solidarnost. Unatoč tradicionalnom odgoju, inozemnom obrazovanju i diplomatskom iskustvu, nije smatrao neprimjerenim optužbe na račun premijerke Jadranke Kosor iznositi 18. studenoga, upravo na dan vukovarske tragedije, kad se političari suzdržavaju od bilo kakvih istupa koji bi zasjenili sjećanje na žrtvu Vukovara, kao što je za njega potpuno normalno bilo upućivati prijetnje tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću s Tuđmanova groba 10. prosinca 2009. Time je zasjenio obilježavanje desete godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika, na kojeg se rado volio pozivati.

Danas, kad je Sanader za politiku postao prošlost, Hrvati iz njegova slučaja trebaju izvući pouke da više pozornosti obraćaju na sadržaj, a ne na formu, da više ne nasjedaju na slatkorječive političare koji im govore ono što bi željeli čuti ili na one koji ih varaju svojim blefiranjem. Hrvatska više ne smije dopustiti da bude pogodno tlo za političare koji će se pozivati na domoljublje, a istodobno radeći za vlastiti džep Hrvatsku razarati i moralno i materijalno.

Vjesnik