U medijskom okruženju gdje granice (ne)tolerancije određuju ispadi drmatora poput Zdravka Mamića i sličnih uglednika, otvoreno se i implicitno emitiraju poruke da ne smiješ biti drukčiji

Piše: Sandro Pogutz

Sin će mi za dva mjeseca napuniti 16 godina i od toga me hvata zebnja. Dosad sam ga vikendom mogao plašiti zakonom koji mlađima od šesnaest zabranjuje izlaske bez pratnje nakon 23 sata, a uskoro će mi na raspolaganju ostati samo roditeljski autoritet i već znam da ću granicu morati pomaknuti do ponoći, barem u početku, a dalje neka mi Bog pomogne – teško je kontrolirati te hormone. Iskreno, strah me je sitnih noćnih ura kada i drugi mladi nosači uzburkanih kemijskih procesa kruže gradom, a neki od njih su preeksplozivni, prečesto podgrijani alkoholom, lošim odgojem ili frustracijom koja izvire tko zna otkud.

Život od dvije kune

Naprosto me strava hvata, kao i svakog brižnog roditelja, od mogućnosti da mlađi Pogutz završi kao Luka Ritz. A zbog čega? Samo zato što bi mogao naletjeti na grupu "običnih momaka" kojima ide na živce nešto njima neobično na njemu. Nemam pojma što, ja to ne mogu domisliti, ali sluša alter rock, ide u umjetničku školu, nosi nekakav tanki lanac na "rebama", ništa ekstremno, ali nikad ne znate, dođavola, što nekom klipanu može zasmetati na vašem djetetu. 

Nedavno zatučeni Miroslav Tunjić iz Županje (17) imao je irokez frizuru i tu nesreću da je naletio na alkoholičara Gorana Evića (21) i njegova pajdaša Antuna Matkovića. Prebili su ga na mrtvo ime i ostavili na cesti, gdje ga je još i auto pregazio kao mačku. Navodno je i nekakva kutija cigareta bila "upaljač" napada. Nemam pojma, neka policija radi svoj posao, ali čujte – irokeza, cigareta!? Što je ono bilo kod Luke Ritza – preduga kosa, rokerski imidž, dvije-tri kune sitnoga…

Toliko, eto, vrijedi mladi ljudski život izložen na ulici u noćne sate. I što je Miroslavu Tunjiću pomoglo to što je Luka Ritz post mortem postao mladenačka ikona o kojoj je napisana pjesma, postavljena kazališna predstava, što su isprintane majice "I ja sam Luka Ritz", što je osnovana zaklada koja nosi njegovo ime … Jer, Miroslav je u Županji pokopan jučer, samo dan nakon Međunarodnog dana tolerancije, kada je u Zagrebu dvojici osnovaca dodijeljena i nagrada "Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost". Pravi celebrity kružok okupio se oko zagovaranja nulte tolerancije na nasilje, to je već postala stvar prestiža, da ne kažem šminke, nešto poput humanitarnih akcija koje buknu prije Božića, ali sve te poruke i nagrade, ma koliko plemenite i korisne, sve pjesme i kazališne predstave, jalove su.

One ne dopiru do "rekreativnih" ubojica iz redova maloljetnika i mlađih punoljetnika, to nije njihov svijet. Čitav taj humanitarizam ide više u rubriku "red carpet", a ovdje je riječ o crnoj kronici – tu se razumije samo jezik pendreka i suda, a sud je u slučaju Ritz presudio: godinu dana zatvora jednom od trojice napadača, sada punoljetnom, drugi je dobio odgojnu mjeru, a protiv trećega je obustavljen postupak jer je već odslužio svoje u odgojnoj ustanovi. Ukratko: ah, ništa, sitnica, još jedan "pomilovani" ubojica. Sića od kazne, kao i onih nekoliko kuna što su ih prije napada žicali od Luke.

Pa ako sam ja svom sinu dosad mogao mahati zakonskim limitom za izlazak – što je ipak neka prevencija – kakvu poruku potencijalnim napadačima na njega šalje zakon? Jednostavno i grubo rečeno: mladi ste, ubijajte, proći ćete lišo! Nećete, doduše, nikad dobiti nagradu "Luka Ritz", ali baš vas briga – vi ionako niste iz tog filma. Ubojica mladog lica s hrvatskih ulica dolazi iz prevladavajuće atmosfere toleriranog verbalnog nasilja nad svakim tko se ne uklapa u nečiju zonu "normalnosti", a to je zona sumraka u kojoj se uzgaja i fizičko nasilje nad pederima, Kinezima, darkerima…

I to je zakon?

Slučajevi nesretnih Luke Ritza i Mira Tunjića sugeriraju da bi se problem možda mogao riješiti u – frizerskom salonu. Obojica su imali preradikalne frizure za nečiji ukus. Ali, to nema veze. Uvijek se nađe neki motiv. U medijskom okruženju gdje granice (ne)tolerancije određuju ispadi drmatora poput Zdravka Mamića i sličnih uglednika, otvoreno se i implicitno emitiraju poruke da ne smiješ biti drukčiji, kao što on, evo, kaže da u njegovoj reprezentaciji "ne bi igrali homoseksualci". Previše takvih likova toleriramo. Svaki naš dan je neslužbeni Hrvatski dan tolerancije prema potkoženim teroristima koji svojim prekomjernim granatiranjem destruiraju sve što se može podvesti pod staromodni dobar kućni odgoj. Biti rabijatan nije sramota, izbjegavati sukob je "pederski", poštovati zakon nije baš potrebno… I da znate – slažem se! Ne mislim da treba zaozbiljno uzeti zakon po kojemu ubojica dobije tek godinu dana zatvora, samo zato što je bio maloljetan.

Slobodna Dalmacija