Piše: Eugen Babić

Uzimam si za pravo reći da se pred nama, koji želimo očuvati naše zajednice i radna mjesta,  njihovu autonomiju i vrijednost samu po sebi, nalazi monolitni blok ideološke hegemonije neoliberalnog kapitalizma, koji vrlo uspješno od svih "neprijateljskih" ideologija čini samo još jedan spektakl, reklamu, suradnika. Hegemonija svoje pipke širi u svim smjerovima, nitko i ništa nije pošteđeno, obrazovne i zdravstvene ustanove, stručnjaci, struka i znanost, mladi, stari, marginalni, uglavnom, sve što može poslužiti jačanju hegemonije kapitalističkog sustava, sve što se može upregnuti u ime legitimiteta eksploatacije radne sposobnosti, bilo manualne ili umne. Tome treba stati na kraj i u ime suprotstavljanja Althusser se stavlja u službu revolucionarno-lijevog procesa proučavanja neprijatelja i samim time građenja strategije otpora.

U ovom ću članku interpretirati Althusserov uradak Ideologija i ideološki aparati države, na način da ću prikazati najzanimljivije i najistaknutije dijelove te ih proširiti svojim opaskama i kritikama, koje dolaze iz slobodarsko marksističkih strujanja, koja odbacuju diktaturu proletarijata i "prijelazni (državni) period", i anarhosindikalističkih strujanja koja su zastupljena u radničkom pokretu od kraja 19. st. kao anarhistička revolucionarna opcija.

Prema Althusseru se pozicioniram kritički, jer unatoč tome što je on kvalitetno i znanstveno razradio ulogu ideologije i ideoloških aparata, njegov uradak je, naravno, obojan njegovom boljševičkom ideologijom. Ja, kao anarhista, ne mogu prihvatiti neke njegove teze i nadam se da je kritika koja je iznijeti u nastavku vjerodostojna i jasna, te da korisno nadopunjuje njegov uradak.

Ideologija i ideološki aparati države

"Svaka društvena tvorevina rezultat je prevladavajućeg načina proizvodnje" (Althusser 1986:119). Ovo je, dakle, centralna teza marksizma o primatu proizvodnih snaga, teza da nadgradnja (sve što nije proizvodni odnos, poput pravnog i obrazovnog sustava) ovisi o vlastitoj bazi (odnosno o prevladavajućim proizvodnim odnosima), tj., govoreći u kontekstu našeg društva – o kapitalističkom načinu proizvodnje. Ili Althuserrovim riječima:"(…) možemo reći da proces proizvodnje pokreće proizvodne snage koje postoje unutar utvrđenih proizvodnih odnosa i potpadaju pod njih" (Althusser 1986:119).

Nadodao bih, pokreće ili sputava proizvodne snage, jer ako želi pokretati, nužno mora, kako to Althusser kaže, "reproducirati 1) proizvodne snage; 2) postojeće proizvodne odnose" (Althusser 1986:119), a ako ne pokreće, onda ih sputava i samim time koči razvoj proizvodnih snaga i onda kapitalizam "liči na čarobnjaka koji više ne može savladati podzemne sile koje je dozvao" (Marx 2009:39) – što se manifestira krizama kapitalizma i čime se otvara prostor alternativama i drugačijim proizvodnim odnosima koji neće sputavati proizvodne snage.

Reprodukcija sredstava za proizvodnju

Althusser navodi "ekonomski aksiom" kako proizvodnja nije moguća bez reprodukcije proizvodnih sredstava, odnosno da "treba predvidjeti zamjenu onoga što se utroši ili upotrijebi u proizvodnji: sirovina, stalnih uređaja (konstrukcija), oruđa za proizvodnju (strojeva) itd" (Althusser 1986:120). Razmišljajući o reprodukciji proizvodnih sredstava mora se nadići logika poslovanja jednog poduzeća, no ako ostanemo na toj razini "možemo reći: svaki ekonomist = svaki kapitalist, ako obojica izražavaju stanovište poduzeća, ako se zadovoljavaju samo jednostavnim objašnjavanjem termina financijsko-knjigovodstvene prakse poduzeća" (Althusser 1986:119). Time se želi reći da se ekonomist i kapitalist mogu izjednačiti, ako ne razmišljamo o globalno-ekonomskom te širem društvenom i ideološkom kontekstu, nego samo uzimamo u obzir uspješno poslovanje određenog poduzeća.

Reprodukcija radne snage

Krećemo od Althusserove teze da se "reprodukcija radne snage odvija (…), zapravo, izvan poduzeća" (Althusser 1986:121), što potkrjepljujem činjenicom da se radnička klasa hrani, odijeva, općenito kupuje i reproducira kao "vrsta" izvan poduzeća.

Pogonsko gorivo reprodukcije radne snage je nadnica koja je za kapitaliste "kapital u obliku radne snage" (Althusser 1986:121), odnosno ulaganje u vlastito poslovanje kojemu je za cilj maksimiziranje profita uz minimaliziranje troškova. Ali, u širem kontekstu nadnica je materijalna reprodukcije rada, ona je "dio vrijednosti stvorene korištenjem radne snage, i to prijeko potrebne vrijednosti za reprodukciju te radne snage, odnosno za obnavljanje radne snage namještenika (sve što je potrebno za stanovanje, odijevanje i hranu, ukratko, sve što je potrebno da bismo bili u stanju ponovo se pojaviti sutra, prekosutra – i svakog sljedećeg božjeg dana – na vratima poduzeća)" (Althusser 1986:121). Većinu vrijednosti, koju proizvede radna snaga, zadržava kapitalist. U reprodukciju radne snage potpada i reproduciranje radničke klase kao "vrste", odnosno podizanje i obrazovanje djece samih proletera.

Samu visinu nadnice određuje biološki minimum (osnovne biološke potrebe radnika), no i historijski minimum koji je dvojak – a odnosi se na historijske potrebe radničke klase "priznate" od strane kapitalista i historijske potrebe "koje je nametnula borba proleterske klase" (Althusser 1986:122).

Izuzev "vulgarne" reprodukcije radne snage, radna snaga "mora biti ‘kompetentna’, tj. prikladna za uključenje u kompleksan sustav proizvodnog procesa" (Althusser 1986:122), drugim riječima – mora se specijalistički osposobiti (prema zahtjevima društveno-tehničke podjele rada) i reproducirati kao takva. To se u kapitalističkom sustavu postiže "izvan proizvodnje: kapitalističkim sistemom školovanja i ostalim instancama i ustanovama" (medijima, crkvama, obitelji…) (Althusser 1986:122). Znanje koje se stječe u obrazovnim ustanovama u kapitalističkome sustavu je dvostruko; s jedne strane usvajaju se vještine i stupnjevi kulturne obrazovanosti ovisno o mjestu u proizvodnoj hijerarhiji, a s druge – "pravila poretka koji je utvrdila vladajuća klasa" (Althusser 1986:122).

Reprodukcija radne snage u kapitalističkom sustavu zahtijeva reprodukciju kvalifikacije radne snage, reprodukciju pokornosti radne snage vodećoj ideologiji, te reprodukciju ideološke hegemonije vladajuće klase.

Infrastruktura i superstruktura

Po Marxu, infrastruktura je ekonomska baza (proizvodne snage i proizvodni odnosi), a superstruktura je pravno-politički i ideološki nivo. Također, po Marxu ono što se događa u superstrukturi i sama superstruktura određena je onime što se događa u infrastrukturi. Za navedeni primjer Althusser koristi metaforu zgrade; "gornji katovi ne bi mogli sami stajati (u zraku) kad ne bi ležali na svojoj bazi" (Althusser 1986:124) (zgrade) – "baza, u posljednjoj instanci, određuje čitavu zgradu" (Althusser 1986:125).

Bitno je naglasiti da odnos baze i nadgradnje nije jednosmjeran već dijalektičan, stoga Althusser nastavlja tvrdeći: "1) postoji ‘relativna autonomija’ nadgradnje u odnosu prema bazi, 2) postoji ‘povratno djelovanje’ nadgradnje na bazu" (Althusser 1986:124-125).

Država

Prema klasičnoj marksističkoj tradiciji državi se pripisuje jasna i isključivo represivna uloga – "Država je ‘stroj’ za represiju koji vladajućim klasama omogućuje da osiguraju vlast nad radničkom klasom, kako bi je podvrgli procesu iznuđivanja viška vrijednosti" (Althusser 1986:126). Državni represivni aparat sačinjavaju policija, sudovi, zatvori, vojska, te na vrhu ove hijerarhije šef države, vlada i administracije.

Ono što bih osobno napomenuo je očigledno odstupanje lenjinista, trockista, maoista i svih ostalih boljševika od klasične marksističke definicije države zahtijevajući "radničku državu", što je kontradikcija u samoj svojoj srži, jer država nije i ne može biti neutralno "oruđe" u rukama onih koji ga i koriste i tu bih citirao anarhistu Mihaila Bakunjina kada kaže; "Zar je moguće da će sav proletarijat stajati na čelu upravljanja?" (Bakunjin 1979:168), "…bude li država, onda će i oni kojima se upravlja biti robovi" (Bakunjin 1979:169). Također, klasici marksizma, sam Marx i Engels – upravo u Pariškoj komuni (Pariška komuna, od 18. ožujka do 28. svibnja 1871., je prvo svjetski poznato ostvarenje socijalističkog uređenja) vide oblik radničke vlasti koji će u budućnosti zamijeniti buržoaski svijet (citiram Engelsa: "…želite li znati kako ta diktatura [proletarijata] izgleda? Pogledajte Parišku komunu. To je bila diktatura proletarijata."), a svi dosadašnji primjeri "radničkih", odnosno komunističkih osvajanja vlasti nisu nalikovali Pariškoj komuni, već na visoko centraliziranu, totalitarnu, državno-birokratsku mašineriju koja je gušila ljudske slobode, otvarala koncentracijske logore za prisilni rad i tretirala radništvo kao sirovinu za povećanje vlastite moći.

Bit marksističke teorije države

Althusser nudi prikaz "marksističke teorije države" navodeći četiri teze klasika marksizma:"1) država, to je represivni aparat države; 2) potrebno je razlikovati državnu vlast od državnog aparata; 3) cilj se borbi klasa odnosi na državnu vlast, a posljedica toga je da vlasti koriste državni aparat za ostvarivanje svojih klasnih ciljeva; 4) proletarijat mora osvojiti vlast kako bi uništio postojeći buržoaski aparat države i u prvoj fazi ga nadomjestio sasvim drukčijim proleterskim aparatom države, a zatim, u sljedećim fazama, mora pokrenuti radikalan proces, proces rušenja države (kraj državne vlasti i čitavog državnog aparata)" (Althusser 1986:127).

Althusser naglašava distinkciju između državne vlasti (kao cilja političke klasne borbe – što sasvim proizvoljno uzima kao neupitan cilj bilo koje političke klasne borbe) i državnog aparata. Također napominje da "državni aparat može ostati nepromijenjen unatoč političkim događajima koji ugrožavaju državnu vlast" (Althusser 1986:127). Ali, potpuno zapostavlja distinkciju između državne vlasti i političke vlasti (državna vlast kao temeljnu postavku uzima postojanje i funkcioniranje unutar državnog aparata; politička vlast moguća je bez državnog patronata, te se odnosi na vlast samima nad sobom, kao političkim subjektima  – poput radničkih sovjeta/savjeta/koncila kroz povijest, ili pak aktualnih studentskih plenuma), i tu ponavlja krucijalnu autoritarno-socijalističku grešku – supstituiranja radničke klase partijom – koja se pokazala kao presudna u uništavanju komunističke utopije diljem planete, jer uništava samoorganizaciju, samosvijest i spontanost narodnih masa koja je uvijek presudna u stvaranja novih emancipirajućih uvjeta života. Također, uopće nije jasno kako država može odumrijeti, kako nešto u što smo centralizirali svu moć može postepeno nestati. Svi dosadašnji primjeri "komunizama" na planeti bili su primjeri državnih kapitalizama (kada je država jedini poslodavac) koji su postepeno – ali poprilično sigurno završili natrag u kapitalističkom slobodnom tržištu.

Ideološki aparati države

Althusser nadograđuje marksističku teoriju države navodeći; (kako) "bi se teorija države mogla razvijati, nužno je upamtiti ne samo razliku između državne vlasti i državnog aparata nego i jednu drugu činjenicu koja je sastavni dio (represivnog) državnog aparata, ali koju ne treba miješati s njim. Ovu činjenicu nazvat ćemo ideološkim aparatima države" (Althusser 1986:128).

No što su to ideološki aparati države? Po Althusseru, ideološki aparati države su specijalizirane i raznovrsne institucije i sljedeći niz možemo smatrati ideološkim aparatima države (IAD); "religijski IAD (sistem različitih crkava); školski IAD (sistem različitih javnih i privatnih ‘škola’); obiteljski IAD; politički IAD (politički sistem, zajedno s različitim partijama); pravosudni IAD; sindikalni IAD; informacijski IAD (štampa, radio-televizija, itd.); kulturni IAD (književnost, likovna umjetnost, sport itd.)" (Althusser 1986:128). IAD ne smijemo miješati s represivnim aparatima države (vlade, administracije, vojske, policije, sudstva, zatvori…) zahtijeva Althusser, te nadodaje da se oni prvenstveno oslanjaju na silu (ponekad i fizičku), dok se ideološki aparati države, kako im to i ime kaže, prvenstveno oslanjaju na ideologiju.Također, po Althusseru represivni državni aparat se prvenstveno oslanja na nasilje, a tek onda na ideologiju, dok je kod ideoloških aparata obrnuto.

Međutim, ako su glavne sastavnice represivnog aparata šef države, vlada i administracija – onda se ne može tvrditi da taj državni aparat djeluje prvenstveno putem nasilja, jer da bi se samo nasilje uopće i podnosilo potreban je ideološki legitimitet koji dajemo npr. Jadranki Kosor kada šalje odrede interventne policije, jer što su ti odredi policije naspram stotine seljaka s traktorima, koji vrlo vjerojatno još uvijek imaju oružje u svojim kućama, kao posljedicu "Domovinskog rata". Očito je da seljaci trpe nasilje – upravo zbog ideološkog legitimiteta samog nasilja. Shodno tome, tvrdim da je jedina istinska instanca represivnog državnog aparata – vojska, koja je posljednja crta obrane vladajuće klase od pobunjenog proletarijata, jer jedino vojsci nije potreban, poput suda, policije itd., ideološki legitimitet, već isključivo nadmoć u obliku proste fizičke sile. No ono što vojska nikada neće moći imati u sukobu s pobunjenim proletarijatom je moral, borbeni moral koji pobunjeni proletarijat vodi u pokušaj stvaranja novog društva, novog društva bez eksploatacije i podčinjavanja bilo kojem autoritetu. Vojska tada ostaje plaćenička struktura, kojoj jedino što preostaje je čvrsta hijerarhija koja vrlo često u takvim situacijama nailazi na nizak i neupotrebljiv moral "baze".

Osim distinkcije sile i ideologije, Althusser uvodi i razlikovanje između privatne i javne sfere, tvrdeći: "da je jedinstveni (represivni) državni aparat sastavni dio javne sfere, dok je, naprotiv, najveći dio ideoloških aparata (u njihovoj prividnoj raspršenosti) dio privatne sfere. Privatne su crkve, partije, sindikati, obitelji, neke škole, većina novina, kulturnih ustanova, itd" (Althusser 1986:129).

Potrebno je još istaknuti i dvostruki značaj ideoloških aparata države, kao prostora klasne borbe na kojemu radnička klasa, kroz navedenu klasnu borbu, ostvaruje određene ustupke i sitne pobjede, te kao prostora nad kojim je nužno da vladajuća klasa ima prevlast ako se dugotrajno želi zadržati na toj poziciji, istovremeno dopuštajući parcijalne pobjede radničke klase.

O reprodukciji proizvodnih odnosa

Proizvodni odnosi reproduciraju se dvojako, materijalno kroz proces proizvodnje i cirkulacije te djelovanjem represivnog državnog aparata i ideoloških aparata države. Glavna uloga vladajuće ideologije je upravo reprodukcija tih proizvodnih odnosa. Među brojnim ideološkim aparatima države, u pretkapitalističkim razdobljima, vodeću je ulogu imala Crkva. Ona je imala vjerske, školske, informativne i kulturne funkcije, odnosno monopol nad istima. U današnjem kapitalističkom sustavu tu je ulogu preuzela škola, kao ideološki aparat države, odnosno "školski aparat, koji je svojim funkcijama zapravo zamijenio stari vodeći ideološki aparat države – Crkvu (…); par crkva – obitelj zamijenjen je parom škola – obitelj" (Althusser 1986:135).

Genijalnost škole kao ideološkog aparata države leži u tome što ista uzima djecu u dobi kada su najpodložnija utjecaju, obvezna je i dobrim dijelom besplatna te je prikazana kao prirodna cjelina lišena svake ideologije. Škola djeci godinama usađuje "razna umijeća zaodjenuta vladajućom ideologijom (jezik, računanje, prirodopis, znanosti, književnost) ili naprosto vladajuću ideologiju u čistom obliku (moral, građansko obrazovanje, filozofija)" (Althusser, 1986:136).

Uzimajući  tezu da je škola glavni oslonac ideološke hegemonije vladajuće klase, moguće je doći do zaključka da ukoliko želimo oslabiti hegemoniju vladajuće klase možemo to učiniti upravo stvarajući vlastite škole, primjer za to su masovna osnivanja racionalističkih škola za vrijeme Španjolskog građanskog rata (1936-39),  ili pak „preuređivanje odnosa" u obrazovnim institucijama za vrijeme studentskih okupacija fakulteta. Također, kapitalističku hegemoniju možemo oslabiti kroz kolektivna autonomna iskustva, koja stvaramo suprotstavljajući se tom istom ideološkom aparatu države, zahtijevajući potpuno povlačenje  kapitalističkog mentaliteta, npr. u obliku zahtjeva za potpuno javnim financiranim visokoškolskim obrazovanjem, iz obrazovnih ustanova.

Distinkcija između državne vlasti i političke vlasti

Iako smatram da je Althussser u članku Ideologija i ideološki aparati države ponudio značajan doprinos marksističkoj teoriji države, pokazao sam iz vlastitih anarhosindikalističkih pozicija da se s određenim dijelovima njegove studije nikako ne mogu složiti. Naime, smatram kako proces proizvodnje osim što pokreće proizvodne snage može i sputavati te iste proizvodne snage i kočiti njihov razvoj; da država nije i nikada ne može biti neutralno "oruđe" u rukama onih koji ga koriste te da zahtijevanje "radničke države" predstavlja paradoks par excellence; nužno je uvesti distinkciju između državne vlasti i političke vlasti gdje se prva odnosi na postojanje i funkcioniranje unutar državnog aparata, a druga na vlast nad samim sobom kao političkim subjektom – distinkciju koju Althusser zaboravlja uvesti; ukoliko se prihvati tvrdnja kako se represivni državni aparat prvenstveno oslanja na nasilje, a tek onda na ideologiju, a glavne sastavnice tog represivnog aparata predstavljaju šef države, vlada i administracija – onda se ne može tvrditi da taj državni aparat djeluje prvenstveno putem nasilja, jer da bi se samo nasilje uopće i podnosilo potreban je ideološki legitimitet istog; te naposljetku da prihvaćanje škole kao glavnog oslonca ideološke hegemonije vladajuće klase, omogućuje dolaženje do zaključka kako hegemoniju vladajuće klase možemo oslabiti stvarajući vlastite škole, kolektivna autonomna iskustva  koja stvaramo suprotstavljajući se tom istom ideološkom aparatu države.

Nikada nije naodmet ponoviti glavnu grešku boljševika, stoga treba uvijek nanovo i nanovo podcrtavati kako je u prirodi države centraliziranje moći unutar sebe, i upravo zbog toga niti jedna država nije niti neće odumrijeti. Država je uvijek mehanizam gdje manjina, kakva god ona bila; kapitalistička u službi slobodnog tržišta ili birokratska u službi vladajuće partije, upravlja većinom, a interesi manjine i većine su uvijek suprotstavljeni, stoga manjina uvijek potiče i razvija mehanizme kako bi zaštitila svoju moć i vlast.

Zahvaljujući Althusseru možemo bolje razumjeti ideologiju i ideološku hegemoniju te uzroke iste. On, premda se oslanja na staru školu marksista, produbljuje tezu primata proizvodnih snaga zahvaljujući novim spoznajama sociološke znanosti.

Pošto kapital više nije sputan nacionalnom ekonomijom već može harati diljem planeta, jednako tako mi, protivnici bezlične logike kapitala, moramo nemilosrdno iščitavati marksističke teoretičare nadopunjujući i kritizirajući ih u cilju što boljeg suprotstavljanja kapitalističkoj ideološkoj hegemoniji, internacionalno, kroz izgradnju što efektivnije strategije otpora, ali ono najbitnije je da moramo – djelovati.

Anarhizam.hr